Prvi Deo
Rafet Rudi: Dobro, ja sam Rafet Rudi, kompozitor. Rođen 5. januara, 1949. godine u Mitrovici.
Eremire Krasnići: Da li bih mogli da nam kažete nešto o vašem ranom detinjstvu i za vašu porodicu?
Rafet Rudi: Vidite ovako, znači ja sam rođen u jednoj porodici iz Đakovice, koja je bila preseljena iz Đakovice u Mitrovici, zbog više razloga… prema svim okolnostima, mislim zbog ekonomskih razloga, znači ova je porodica koja se preselila između dva svetskih rata. Moj otac, na primer, imao je jednu radnju. On je bio trgovac, on se bavio trgovinom i ovo se desilo sa razloga jer Mitrovica je bila kao grad malo tako reći živahni grad. Bio je grad industrije, za razliku od Đakovice koja nije imala pokrete i nije bilo zapošljavanja, nije imala reko bih naravno fabrike i tako redom, dok sve ove mogućnosti bile su u Mitrovici. Mitrovica tako reći bila je, ona koju možemo videti i u nastavku razgovora kasnije, ona je jedan grad relativno mogu reći otvoren ili naje otvoreni grad u tadašnjoj teritoriji Kosova. Tačno zbog činjenice da je bio industrijski grad i zaposlila je ljude sa raznih centara i kao što se vidi i sa stranih i svetskih centara i naravno bio je jedan život malko dinamičniji, i tu su videli šansu useljavanja jedan veliki broj porodica iz Đakovice. I praktično je interesantno živeti u Mitrovici, oni su živeli kao jedna vrsta enklave, mnogo, mnogo čudo. Zašto kažem ovo, za to što do…za vreme mog detinjstva, mogu reći mene su me razlikovali kao jednog đakovčana, mnogo interesantno.
Međutim, ja sam rođen tu i braća i sestre. Ja sam imao, dve sestre, znači jedna je još uvek živa, i dva brata koji su još uvek živi i mnogo je interesantno jedna porodica ne bogata. Ne bogata ali izgleda dobro orijentisana zbog moga oca, koji je bio za prosvetu. Zbog toga i u toj porodici ja sam bio naje mlađi ili kako da kažem svi su bili odrasli. Svi su studirali, što je mnogo interesantno, svi smo studirali van Prištine. Jest, interesantno. Moja sestra Sevetina, koja nije više živa je generacija možda, od prvih intelektualaca koji su studirali u Beograd, znači mi govorimo o ‘55-’56 tim godinama, znači kada, ona je prva generacija možda recimo u Kosovo… to je poznata stvar, u to vreme ženske su bile pokrivene u procesu pokrivanja razumete ili ne, dok ona je bila između toga da se pokriva ili recimo, znate ili… da nastavi studije, ali ona je nastavila sa studiranjem. Ona je studirala u Beogradu i to studirala je matematiku. Potpuno, potpuno je bilo čudno. Izgleda ona je bila jedna od glavnih želja moga oca i naravno i ja sam nasledio na neki način sreću ove porodice.
Eremire Krasnići: Da li se sećate nekog detalja od onih dana života u Mitrovici onako… po meni interesantno kada ste rekli da su vas identifikovali kao đakovčana?
Rafet Rudi: Vidite, ono, ono je jedno, jedno, ne možda detalj, ne, ne mi, nemamo, ja nisam to rekao na lošem smislu reći… eh da, nije pitanje tu, ali to je jedna sredina, bila je jako zatvorena sredina kao što je poznato, kakvo je bilo tada ono društvo. Kosovsko društvo u ono vreme bilo je izvanredno… znači zatvoreno, grad, selo, jel da? Nisu imali neko komuniciranje, jel da… i Mitrovica recimo je imala svoju sredinu i tu su se poznavali ljudi, grad je bio za mnogo puta manji uporedo sa narodom koji danas postoji jel da, i za to, zbog toga bilo je razlike, tu su se osetile razlike, jel da. Ali treba da kažem još nešto, da Mitrovica u onim vremenima bila je Mitrovica, ovako heterogenih ljudi u smislu društva. Što znači da je bilo: Turaka, bilo je Srba, ali… ali i nije bilo veliko odvajanje.
Tako reći u onu našu sredinu kako smo je nazvali u našoj mahali jel da, mi smo imali u komšiluku Srba, jel da? Zbog toga mi svi iz naše generacije govorili smo srpski, moji vršnjaci su govorili srpski relativno dobro, za razliku sa drugim gradovima, nekog drugog grada. Da ne govorimo za Đakovicu jel da, koji nisu znali uopšte da govore srpski. Zatim, znali su i turski ali ovo je bilo u jedno vreme inače kada su počeli na veliko da se raseljavaju Albanci za Tursku, kao što je poznato prema istoriji. Barem kuća u kojoj smo mi živeli i danas koju je mi imamo, mi smo je kupili u kojoj mi smo živeli u Mitrovici, bila je od jednog čoveka koji se preselio za Tursku i ona struktura, kažem ono, onaj nacionalni heterogen je napravio ovu specifičnu bivšu Mitrovicu. I ovo je nastavljeno i kasnije, jel da? I u, recimo… recimo, u osnovnoj školi, u mojoj srednjoj školi, u ono vreme kada sam ja počeo da se bavim muzikom bilo je dobro komuniciranje potpuno recimo normalno jeli, recimo.
Šta je, zašto treba nadovezivati sa tim ambijentom? Moram reći, da ja mogu reći da sam naučio jako dobro srpsko-hrvatski jezik, mi smo tako nazivali ranije i literatura je bila na srpskom jel da, znači i novine, tako reći u našoj kući imali smo biblioteku, sigurno ne ovu biblioteku koju imam sada, ali ovo je bilo kao jedna tradicija, jel da? Ja se sećam i stvarno žao mije zašto nije se čuvala ona, ali mi na primer, ja, brat moj Agimi, Myrvetja recimo mi kao mlađa deca, jel da, mi smo bili preplaćeni za dečje novine: Kekec i Zabavnik. Tu… zašto ja kažem ovo? Ponovo ja akcentiram ovo zbog toga što ovo je bilo na neki način dobra forma za podizanje jer na albanskom nije bilo, nije postojalo, nije bilo obezbeđeno jedno normalno podizanje deteta ili malo kasnije znači obrazovanje i tako redom. I dalje, na primer bila je biblioteka jako aktivna, izvanredno aktivna u Mitrovici na koju ja jako dobro se sećam… jako dobro se sećam jer sam ja bio više puta i pročitao sam knjige na srpskom. Vidite, znači taj ambijent je učinio, tako reći nešto specifičnom ovo, znači uticalo je na ovaj moj razvoj tako reći i Mitrovica kao, kao društvo je jedno mesto koji se jako razlikuje od ostalih gradova. Kada gledam sada iz ove perspektive, meni se čini jako dobro, ovo je igralo jako pozitivnu ulogu, što znači na, daje rezultate na moje kasnije podizanje.
Eremire Krasnići: Da li bi mogli da identificirate odakle ovo interesovanje vašeg oca za obrazovanje?
Rafet Rudi: Da, vidite ovako, kao prvo da vam kažem ja moga oca… ja njega i ne poznajem. On je umro kada sam ja imao samo četiri godine. Znači, mi smo bili kao porodica vezana sa, sa majkom, ona je bila jedan izvanredan personalitet mogu da kažem, to je jako čudno. Pa i ovo akcentiram jer kažu da moj otac je bio jako tih čovek, izvanredno tih. Znači redovan i… tako redom, zatim majka bila je vrlo dinamična, dinamična i energična i to je doprinelo nama u stvari, da se mi ojačamo tako reći da se školujemo i tako, jel da, ovako.
Eh sada, ja ću vama reći ovo, poseban uticaj za muziku, tako reći ono da naje veći uticaj na mene je vršio moj brat Rešad, koji je ekonomista, bio je on. On pripada jedne generacije, od kojih svi su bili intelektualci, studenti, jel da, koji su studirali u Beogradu. Ovako je bilo znači, tačno se zna jel da? Godina? Ovo pripada i obuhvati kraj, negde krajem ‘50-tih, ‘60-tih godina kada je bilo stotinu i stotinu albanskih studenta i to studenti, sada studenti koji su bili vezani sa Mitrovicom, jel da? Između njih i moj brat i moja sestra, kada su se vratili za vreme raspusta, u mesecima raspusta ili oni su razvijali neke aktivnosti, što mogu reći da te skupove su bile sedenje, sedenja mladih koji su tada bili, mogu reći za to vreme malo više emancipovani jel da, tako reći drugi loj ovoga grada.
Oni su imali one sastanke, što znači, mi sada to nazivamo drugačije ili party i tako redom, jel da? Oni su se sastajali i pevali i ovo je bilo redovno, neprekidno, jel da, jednom nedeljno, znači ovaj deo ljudi su se sastajali, ova struktura ljudi. I ja kao mali, znači, i ja sam počeo, znači počeo sam da pratim i da se družim sa njima, sa gitarom. Mnogo interesantno, znači prvi instrument sa kojim ja sam počeo da se malo više vežem to jest gitara. Naravno da ovo je bilo sviranje potpuno amaterski, tako reći ono je bila neka pratnja onih pesama, jako prosto, ali pevanje, jel da i tako reći naziva se muzička aktivnost i pesme koje smo pevali bile su muzičke pesme, to pevanje bilo je vrsta zabavne muzike, jel da, za ono vreme. Znači, nisu bili folklorni skupovi, toga nije bilo, jel da? Ovo sada mi ne možemo da razlikujemo ali u ono vreme bilo je velikih razlika i osećala se gruboća jel da, to se osetilo i tačno u ovakvom ambijentu ja sam dobio moje kontakte sa muzikom.
Zatim oni su imali neki entuzijazam, naravno bilo je zbog toga što su bili sa ambijenta gde su živeli, jer oni su bili, tako reči rođeni već… evo moj brat bio je aktivan i u udruženju “Perpjekja” u Beogradu ili i Beograd kao i Zagreb bili su dva centara u kojima je bilo više albanskih studenata jel da, ona centara su bila relativno od naje razvijenih. Barem ja mislim da su bile mnogo razvijene, imajući u vidu sistem na kojem mi smo tada živeli, jel da? Tako reći, tada smo imali nominalno komunistički sistem, jel da? Ali kako je mi znamo u severnom bloku, Jugoslavija bila mnogo napredna i ovo svakako mnogo je uticalo da, tako reći uticalo je na našem kulturnom ambijentu preko mase studenata koji su bili po ovim centrima. I ovako, ja pripadam tačno ovakvom ambijentu, jel da i ovakve okolnosti su uticale i obnavljam, oni kontakti su bili prvi sa muzikom, ali ne nije bilo nešto više i nije bilo nešto ambicioznije.
Kontakt kako bih ja rekao možda naje esencijalni je tada u ‘60-tim kada sam ja počeo da pohađam u muzičku školu, u nižoj muzičkoj školi koja je bila u Mitrovici i ovo treba gledati u kontekstu sa Kosovom. Mitrovica je imala muzičku školu izuzev muzičke škole u Prizren, jel da i mislim da je i Priština u ono vreme otvorila, jedno vreme bila je otvorena. Ali muzička škola u Mitrovici bila je jako aktivna, specifična i drugi dobrih karakteristika svoje od samog početka, tako reći, kažem, i nadovezujem se sa ovom školom muzike, kratkim rečima, zahvaljujući one aktivnosti onog angažovanja kojeg je pokazao profesora Fahri Bećiri. On je bio mlad u ono vreme, ali bio je jedan čovek vrlo dinamičan, komunikativan čovek i on je pokupio… godinama znači, ovako, ovo, ja govorim o sledećim godinama ‘59, ‘60, ‘61 ‘62 jel da, kada su pokupili talentovanu decu iz Mitrovice i njih su orijentisali u muziku. I pošto profesor Fahri je bio drugar moga brata i moje sestre, koji su bili vršnjaci, jel da, on znači je insistirao da me testira za muziku.
I ja se sećam onog momenta, kada sam ja otišao, znači u muzičkoj školi i trebalo je… naravno sa onim formama koja su obična pitanja za testiranje sluha, uha. Ne znam, ne bi znao tačno kako se razvilo, ali ja znam nešto drugo da sam se deklarisao za instrument, jel da i ja sam se orijentisao za violinu. Naravno da nisam znao taman da ima velike razlike, pa možda velike razlike su bile ako se uporedi violine sa drugim instrumentima i tako ali ovako se desilo i ovakav je moj početak, znači moj muzički život. Sigurno nije reč za neko mnogo kvalitetnog pojačanja, jel da? Tada nije imalo profesionalnih kadrova za instrumente, jel da, u Mitrovici. Bilo kako bilo, ja one početne informacije ili onu osnovnu kulturu muzike, ja sam dobio tačno u muzičkoj školi, u nižoj muzičkoj školi i na neki način ovo je bilo odluka da ja posle nastavim srednju školu u Prištini. Sigurno ovo je bilo jako značajna stvar za ovo, jel da?
Eremire Krasnići: Kada ste došli u Prištini?
Petrit Ćeku: Ja bih još nešto… još malo o Mitrovici. Kakve uspomene imate o pedagozima muzike, za vaše profesore tamo?
Rafet Rudi: Vidite, da, da, vidite ono, u ono vreme, naravno da ne mogu jasno da opišem moje uspomene, da… ne, ne….Na primer, u prvoj godini ja sam učio kod Fahri Bećiri. Ja sam učio za violinu. On nije bio ni sam violinista, nije imao specijalno znanje za violinu, jel da, ali tu u muzičkoj školi, ovo znam sigurno, bili su zapošljeni nekoliko nastavnika iz Vojvodine i Srbije, da, uglavnom bili su oni. Mislim da je bio jedini Fahria u ono vreme, jel da, koji je počeo da radi. Zatim, naravno muzička škola promenila je ovaj sastav tokom godina, ali u početku ovo nije bilo, tako reći oni nisu bili posebni za muziku… sa različitim specijalitetima sa diferencijom, jel da? Znači, nije reč o ovom nivou nastavnika.
Eremire Krasnići: Molim da pređemo na ono vreme kada ste došli u Prištini?
Rafet Rudi: Da, znači nakon tri, tačno posle tri godine, posle tri godine ja sam nastavio muzičku školu u Prištini. Jest, interesantno, meni je žao kako nisam sačuvao one korespodencije koje sam ja imao sa mojim starijim bratom, koji je bio tada u Beogradu za to što moja majka bila je protiv, bila je, ona nije bila za to da ja idem van Mitrovice. Tako da volim da objasnim da ovaj pokret iz Mitrovice do Prištine bila je gola avantura, jel da? Znači nije bilo ovo nekada kao sada, jel da, i ona naravno mislila i plašila se za mene za ono doba, ja da putujem od 14 godina. Da li možete vi da zamislite, ja sam putovao vozom za prijemni ispit ili za prvu školsku godinu. Ja sam putovao vozom znači iz Mitrovice u Prištini, u Kosovo Polje. Iz Kosovo Polja u Prištini, ponovo vozom da bih mogao da stižem u jutro, jel da, na predavanje. I ovako je bilo svakoga dana.
Petrit Ćeku: Koliko od prilike je trajalo ovo putovanje?
Rafet Rudi: Da, pa to je trebalo ranije da se probudim makar dva–tri sata prije početka časa, jel da, tri časova sigurno jel da, pa mogu tako da zamislim, dok kao što je poznato, ranije nastava je počela mnogo ranije, jel da? Ja ne znam tačno, ali mislim da je počelo prije osam časova ili do u osam i ne kao sada, jel da? I možete zamisliti jedno dete od 14 godina, morao sam iz kuće, iz kuće u železničkoj stanici, ovo je trebalo da se postigne negde u pet sati recimo, možete zamisliti kako je bilo po zimi i tako. Barem, sada ne mogu da zamislim ono… znači da se ovo sve, da se ovo sve učini da bih stigao u jutro u času. U stvari, ovo je bilo stvarno teško, poteškoće, jedna avantura razumete da se nastavlja školovanje van rodnog grada, jel da? I moja majka je imala velike rezerve. Ali ja ne znam ni sam kako sam imao to mišljenje i to shvatanje, šta, šta je bilo to što me tako guralo recimo ona snaga koja je insistirala da idem i imao sam veliko podržavanje od moga brata koji je tada bio u Beogradu i sa njim ja sam bio na stalno konsultovanje.
Eh, ovde hteo bih da spominjem ovaj deo jako… sestru i brata za to što mi imamo razmak od dve – trinaest godina i oni su igrali ulogu roditelja jel da, roditelja, ovako. Dobro, znači ovo je bilo, znači ovo moje insistiranje, zatim slaganje brata i sestre je bio odlučan i tako ja sam nastavio u Mitrovici. Zatim bilo je problema, pa i materijalni, jel da? Nije bilo lako, znači troškove su bile velike, da se pohađa škola van ambijenta gde smo mi živeli, jel da? Dobro, znači u Mitrovici ja sam nastavio da pohađam školu, da pratim predavanje, priznam ono vreme nije bilo toliko produktivno u onom smislu da… međutim ja sam imao pripremu, bio sam na drugom nivou, ako se uporedi sa školskim drugovima i drugaricama koji nisu bili pripremljeni sa muzičkom školom na ono vreme, u opšte, jel da…
Eremire Krasnići: Mi sada govorimo za Prištinu, jel da?
Rafet Rudi: Priština, za Prištinu, jel da, trebalo je da se pokažem sa većom ambicijom i da kažem, da uzimam onu temu, ono…. Ne vidim da sam imao neku, tako veliku ambiciju ali ja bih da akc… ja bih akcentirao ovo, muzička škola na ono vreme u Prištini, imala je nastavnike onako… kao prvo svako predavanje je bilo na srpsko-hrvatskom jeziku, nastavnici su bili jako dobri. Ovo je bilo jako bitno za moj razvoj i moju budućnost, apsolutno. Barem ja kada uporedim sa onim vremenima kada sam bio treći razred, četvrti, recimo kada mi smo pisali fuga svi, fuge mi svih, kada ja ovo uporedim sa školom docnije ja prosto ne mogu da svatim taj nivo, koji pad, koji nivo muzičke škole, jel da? Ako uporedim sa onim vremenima kada sam ja studirao, kada sam ja učio u toj školi.
Znači, bilo je jedan nivo nastavnika, relativno dobar, relativno dobar da ne kažem da je bio jako dobar, jel da, i ovo je bilo vrlo značajno za moj razvoj jer su bili nekoliko profesora, neću sada da spominjem imenom, neću da ih spominjem redom, koji su uticali na mene i još nekoliko kolege sa kojima smo mi bili posebni, velikom razlikom od sredine i odlučili smo da idemo da studiramo u Beograd, jel da, i naročito one zadnje godine, treća i četvrta. Kažem, bili su, bili su jako značajni za moj razvoj i to u tom smislu da ja sam počeo polako da se samo uputim za muziku u tom smislu da saznam šta može biti muzika i koliko je značajna u mom životu. Znači, kao što se vidi bio sam još malo više ambiciozni u ono vreme, dok sam ja bio u četvrtoj godini ja sam počeo da konkretno padnem na onim uticajem dobrih nastavnika koji su bili iz Niša, iz Beograda i tako redom, da razmišljam o studiranju za nastavak studiranja u Beograd. Ovo, ponovo i ovo je, treba imati u podsvesti jer ono vreme je tako bilo, jer sa muzičkom školom, ti bih mogao uvek da nađeš mogućnost zapošljavanja, znači i…
Petrit Ćeku: U muzičkoj školi?
Rafet Rudi: Da, u muzičkoj školi, evo danas verujem da nije uopšte moguće i to… znači, da li ima da nastaviš sa studiranjem to je bilo, potrebno je bilo da pokažeš jedno, jedno ovako, jednu veliku ljubav, jednu ambiciju malo veću, jel da? Za to što je bila druga varijanta u razvoju ili u životu na jednom drugom nivou zapošljavanja i tako redom, jel da? I, naravno ja nisam imao tu dilemu, međutim mi ranije…. Znači, škole… akademije i studije, ja nisam nastavio odmah nakon završavanja muzičke škole, ali posle, nakon završavanja, ja sam počeo da radim jednu godinu u muzičkoj školi kao pripremanje za Beograd, znači za studiranje u Beograd i znači ja sam se pripremio onako u pravom smislu.
Naravno ne sa nekim, nego sam, jel da? Sam ja sam se pripremio. Ali, da kažem informacije za šta se traži, koji su zahtevi za prijemni ispit, ja sam imao i preko nastavnika i ponovo obnavljam nastavnika i profesora Fahri, koji u ono vreme znači, on je bio završio sa studiranjem u Beogradu i tako reći kada sam ja otišao za Beograd, ja moja dela, sedeo sam pri klaviru i svirao sam, jel da? I ovako je bio, ova je bila forma prezentiranja i tako reći audicija, jel da? Za studiranje. Ovo je značajno jer ja sam svirao, izgleda i ovo je bilo jedno od elemenata zbog kojih su oni mene primili u Beogradu. Tako reći…
Eremire Krasnići: Recimo u opšte ovo muzičko obrazovanje je li bilo potpuno novo posle drugog svetskog rata, da li su vaspitani u ovim muzičkome duhu ranije?
Rafet Rudi: U školi? U muzičkoj školi?
Eremire Krasnići: Da… po ovom duhu?
Rafet Rudi: Znači, bila je muzička škola u Prizren, jel da? Mogu reći da je bio jedan način, jedna forma, jedno gnezdo za razvijanje klasične muzike. U Mitrovici je bila druga i kasnije, jel da? Tamo u ‘61. godini i muzička škola u Prištini, odnosno srednja muzička škola. Ne može se reći za veliki razvoj, ne može se govoriti za neki poseban veliki nivo, znači ne, nije ovde reč o muzičkom životu, tako reći o koncertnim životom, jel da? Znači ovo je jedno, jedan školski nivo relativno nizak… i obrazovanja, jel da? Ali to je mnogo značajno za to što ona je bila specifična škola van gimnazije, znači, i smatram da ona je…tačno ovaj elemenat je bio značajan i podizao je kadrove, jer taj koji je pohađao muzičku školu, normalno on više, taj koji je bio ambiciozan ili znači talentovan, jel da? On je razmišljao samo na dalje podizanje i napred. Ono dalje podizanje je pod značilo akademiju, jel da? Akademiju muzike. Ali, da kažem i ovo jer u školi za muziku ovde, ja sam istakao, bilo je nekoliko nastavnika, jedan viši nivo, jel da? Na primer, ja se sećam u muzičkoj školi u sali koja je do kasno bila, u ovoj školskoj zgradi muzike, imali smo probe sa simfonijskim orkestrom, jedna vrsta simfonijskog orkestra, jel da?
Tačno, sećam se i bio sam prisutan, bila je jedna porodica iz Niša, barem njihova ćerka je poznata čelistkinja za sada u Nemačkoj, Ksenija Janković. Znači, ona je bila dete, znači, ona je bila učenica. Zatim, Olga Janković bila je klavirista, Pavle Janković bio je dirigenta i oni su razvili neku aktivnost, jel da? Pa, i ne znam zašto, koja su bile ambicije, kojim ciljem i kojim značajem, ali oni su radili, razvili i ovo je bilo vrlo bitno za nas učenike. Ja, sećam se, bio sam u probe, znači probe simfonijskog orkestra. Pa i spominjem jer ove su bile, recimo prvi momenti, prvi kontakti sa profesionalnom muzikom, malo više profesionalnija nego što… i uporedo sa onom koja je bila ranije jel da, i smatram, mislim da na ono vreme ni Prizren nije imao mogućnosti da ima nešto tako. Ovde govorim o određenim godinama, znači: ‘64, ‘65, ‘66, ‘6, jel da?
Pa za jedan momenat, vi i znate istorijski verujem, da znači u početku odmah posle rata, centar je bio Prizren i posle on se prebacio i kao administrativni centar postao je grad Priština i nakon toga počelo je formiranje institucija, jel da? Što znači, počelo je sa radiom, Radio Priština, i u okviru Radio Prištine bile su nekoliko aktivnosti, nekoliko recimo kolektivne aktivnosti, hor za radio, jedne amaterske forme ali radio, zatim orkestar je radio. I ovim povodom prenošenja, znači prenos centra iz Prizrena u Prištini imala je one svoje reperkusije u smislu da, naši prvi muzikanti kao prvo izašli su u Prištini. Recimo Ređo Mulić, Lorenz Antoni koji su radili tamo i nakon toga su se prebacili u Prištini. I za ovo vreme o kojoj govorimo, što se tiče muzičkoj školi na neki način Priština je počela da postane muzički centar i ne više Prizren, i ne više i Mitrovica, jel da…. Ovo je značajno, znači ovo treba da se razjasni za ovaj period.
Petrit Ćeku: U trećoj i četvrtoj godini u srednjoj školi mi smo ojačali i podigli entuzijazam za muziku i za…. Hteo sam da pitam, da li ste imali pristup u muzici i u kakvoj formi, u smislu slušanja muzike?
Rafet Rudi: Da, naravno, bilo je mnogo, mnogo malo, izvanredno malo, jel da? Znači, govorimo za školu, znači za jedan period razvoja ove škole i naših škola, kada, da kažem malo još jedno, znači jedno… ne ovako jedan politički opis, političke situacije, jel da? Ono je bilo jedno, jedno jako teško vreme za Albance, jel da? I to… one su bile zadnje godine jedne, jednoga režima jako strogog protiv prosvete, Albanske kulture i tako redom, u to vreme. Oni, one koja su bila… one izmene, one su bile malo više da bih dali neki spoljni politički efekat, jel da? Ali u suštini je bilo sasvim malo, malo je bilo muzičkih događaja, malo muzičkih događaja. Tamo je moglo biti, ono koje mogu setiti, ono kada smo imali one kontakte sa onim sličnim školama, kada se govori o drugim mestima po Jugoslaviji.
Na primer, ja se sećam jako dobro kada smo bili u muzičkoj školi u Beogradu ili neka muzička škola iz Niša, Beograda, bilo je koncerata a… u našoj muzičkoj školi. Ove su bile forme, znate. Zatim bili su i neki sporadični koncerti. Na primer, sećam se tako u prolazu kada već govorimo ovako o… govorili smo o gitari, [Jovan] Jovičića, njega tada sam ga video u muzičkoj srednjoj školi…
Petrit Ćeku: U Prištini?
Rafet Rudi: Da, da, u Prištini, u Prištini. Ovo je jako lepo. Sećam se on je bio ovde u JNA u filmskoj sali u ono vreme, gde je sada, znači gde su sada UNMIK, gde je bio, eh ovde u ovoj zgradi…
Petrit Ćeku: Mene interesuje, da li znate gde je sada?
Rafet Rudi: Kino, kino, u vojnoj zgradi, kod Granda onaj centar, centar UNMIK-a koji je bio… centar, zgrada, ne, ne zgrada, o zgrada.
Petrit Ćeku: Aha. Znači tamo je bio kino JNA?
Rafet Rudi: Da, bioskop. Ono je bilo jedan običan bioskop, jel da? Bile su neke sale i jedna od tih sala, znači bila je mesto gde su vežbali sa vojnim orkestrom. Ovo je interesantno. U ono vreme bilo je i konc… vojni duvački orkestar u ovim centrima, u centrima recimo kao što je Priština ili recimo u Nišu i tako redom, ne znam onaj vojni red i organizovanja, ali prema nekim merilima, Priština je bila jedan od značajnih vojnih centara znači imala i ove vrline u ovom aspektu u njenom okviru. Dobro kada si spomenuo, ovo je vrlo značajno, jer razvijanje simfonijskog orkestra nadovezuje se sa vojnim orkestrom. Znači…
Petrit Ćeku: Na kom načinu?
Rafet Rudi: Pa, sa razloga da prvi je bio dirigenta sa simfonijskog orkestra, pa fl… govorimo o ‘60. godina tamo negde, jel da? I ‘50 i ‘60-tih, jel da? Postoji jedna aktivnost simfonijskog orkestra koja se dokumentira sa snimcima, koji danas stoje u radio, jel da? I jedan od prvih ljudi, možda su prvi koji su razvili ovu aktivnost bio je Vojinović, jedan Bogoljub Vojnović i on je bio dirigenta za vojni orkestar… duvačkog garnizona u Prištini. I tačno mogu da kažem da on i oni instrument isti bili su i ovaj dirigenta bili su osnovni deo za orkestar. Ovo je dovoljno… ovo se može dokazati, jel da…. Tačno ja kad kada govorim, ja kažem da su bili sporadični koncerti, i pretpostavljam da je bilo i recimo neki koncert ili recimo neka aktivnost iz ovoga orkestra, jel da? Duvačko, duvačko koje je pokupilo muzikante i sa drugih zemalja, ne sa Kosova, jel da? Bili sa drugih zemalja koja… instrumentalisti koji su se pokretali. Recimo on je, on je mogao biti član orkestra ovde, nakon dve godine moglo je biti sa Niškog ili Novosadskog orkestra i tako redom.