A otac mi je igrom slučaja 4. maja kad je i Tito sahranjen i on istog dana sahrana bila. Bilo je to skoro, više hiljada ljudi na sahrani mog pokojnog oca i među ostalima bilo je tu dosta i Albanaca i bio je hodža jedan tu iz našeg sela.
I došli moji ovaj rođaci, majka mi inače njeni su otišli za Vrbas i došli su oni tu, bili su tog dana i bile su velike demonstracije, 4. maja ‘82. godine su bile su velike demonstracije u Prištini i ovaj. Oni su baš sa nekim problemima prošli, došli do sela, do nas i kad su videli da u selu kod nas se skupilo toliko naroda, naših komšija, kaže: ‘Šta je ovo?’
I sad ne mogu da ukapiraju ovi koji su došli sa strane, ne mogu da ukapiraju ovi koji su došli sa strane da Albanci dolaze na sahranu mom ocu. I jedan Miftar koji je radio u opštini sa mojim pokojnim ocem drži govor, znaš, i plače. I sad baš nejasno je ljudima. Ali vidi se baš da ta sredina gde smo mi živeli, to je, ljudi su, nisu se bavili nikakvim političkim stvarima. Oni su radili neko na selo, njivi, neko u Kombinatu u Obiliću, tu je bio Belaćevac. Dosta ljudi je tu bilo zaplašeno, međutim počelo je to da se greje.
Dolaze, dolaze i kad je počelo ključanje ‘90-te i neke godine tad je već đavo uzeo stvar u svoje ruke i mi smo počeli da se mrzimo bez osnova.