Prvi deo
Muradije Murići: Ja dolazim iz porodice srednje klase, znači, sa srednjom klasom socialnog statusa, porodica od dvanaest članova, pre nego što smo ostali bez našeg oca, porodica koja je živela u Rugovi, u Peći. Posle, zbog loših [životnih] uslova, moj otac se zainteresovao da se preselimo dole [siđemo sa planine], znači, preselili smo se u selu koje se zvalo Naberđan, koje je selo bilo u blizini Peći, odakle, posle vrlo kratkog vremena, moj otac se zajedno sa svima nama preselio i došao u Peći, znate, ’64. godine. I od tada živimo u Peći, moja porodica živi u Peći, dok ja trenutno živim u Đakovici, radim kao glumica u profesionalnom pozorištu u Đakovici, tu radim oko 35. godina.
Eremire Krasnići: Kako je bio život u tako velikoj porodici od dvanaest članova?
Muradije Murići: Možda u današnjem vremenu ljudi misle, oni bi rekli da je to vrlo veliki broj članova porodice, ali ja sam ponosna i osećam se vrlo dobro što dolazim iz takve porodice, jer nas je šestoro braće i četiri sestre. Moja majka je živela do pre tri godine, kada je preminula, a moj otac [preminuo] je ’71. Dakle, od ’71. godine, moja majka je odgojila desetoro dece, znači, deset siročada: ona ih je obrazovala, da ih odgoji, i uputi na pravom putu, kako bi postali ono što smo danas, da smo ponosni na sebe, ali ne samo mi nego i Peć, građani Peći su [ponosni na nas]. Znači, niko ne govori loše reči o mojoj porodici, jer je to jedna od najzdravijih porodica, kažem zdrava, u onom smislu dakle da niko od nas, niko od nas, nijedan od nas, dece, niko od nas nije odstupio na bilo koji način [sa pravog puta], jer za majku koja je odgojila siročade, život je bio veoma težak i bolan. Međutim, ona je uspela da ih odgoji, da ih edukuje, i oženi većinu njih i da stigne do tačke da ima unučad, unuke, gde su od te porodice sa dvanaest članova, sada postali šezdeset.
Eremire Krasnići: Koje godine ste rođeni?
Muradije Murići: Rođena sam 1957. godine u selu Naberđan, blizu Peći, a onda smo se preselili u Peći, mi smo tu, prijavili smo prebivalište i tu smo boravili. Ja sam se zaposlila u Đakovici, posle sam se preselila u Đakovici, stoga smatram da su mi ova dva grada, i Peć i Đakovica su isti gradovi za mene. Za mene je isto kao u Peći tako i u Đakovici, ali naravno, moj posao je još u Đakovici.
Eremire Krasnići: Kako je život bio u Peći tada, tada kada ste bili dete, koliko se sećate tog perioda?
Muradije Murići: Vi me vraćate puno godina unazad, na trenutke koji su jako teški da se zaborave, posebno nakon ubistva mog oca, znači, život je bio veoma težak jer je moja majka ostala u Peći sa deset siročada, bez prihoda, bez ikakve materijalne pomoći od bilo koga, ne znam, ponekad se pitam, gde je uzela svu tu snagu? Kako se snašla? Jer smo bili mali. Znači, najstarije dete je bilo 18. godina, svi ostali su bili mlađi.
Eremire Krasnići: Koliko godina ste vi imali?
Muradije Murići: Tada sam imala skoro jedanaest godina.
Eremire Krasnići: Kako je bio život u Peći tada kada ste vi bili dete?
Muradije Murići: Znači, to je bila nepotpuna mladost, bez jednog roditelja, ali u isto vreme popunita od strane moje majke koja je bila veoma jaka i snažna žena. Dakle, zahvaljujući njoj uspeli smo da dođemo do ove tačke u kojoj se nalazimo danas, i jednostavno na naj inskreniji način, zahvaljujući nikom drugome osim nje. Razumljivo je da moje detinjstvo nije bilo lako, siromaštvo je bilo malo… naravno bez… jer niko nije radio. Moj brat je bio zaposlen nakon kratkog vremena, nešto je mrdalo tamo-vamo. S vremena na vreme, kao i u svakoj drugoj porodici, stvari su počele da… kako smo odrastali, stvari su počele da se poboljšaju. Dakle, mislim da se treba sećati tog vremena, jer je nemoguče da čovek ide napred bez mladosti, bez vremena detinjstva. Međutim, kao dete, ja sam bila malo drugačija od ostalih, bila sam malo teža u onom smislu, u životu, ja sam učila, završila sam osnovnu školu u Peći, znači, sa odličnim uspehom, isto i u srednjoj školi. Nastavila sam Ekonomski fakultet, koji nisam mogla da završim zbog objektivnih razloga, i odustala sam u trećoj godini.
Sa vrlo dobrom prijateljskim krugom, sa raznim inicijativama, imala sam sreće da se zaposlim u pozorištu Đakovice, naravno, druge stvari su ranije prethodile. Od detinjstva sam bila angažovana pisajući, volela sam puno pozornicu, ja sam mnogo volela pozorište, ali nisam ni sanjala da ću jednog dana postati glumica, vreme je stiglo, trenutak, i ja… postigla sam ono što sam htela. Međutim, bila sam angažovana u raznim aktivnostima. Ja sam bila član autohtonog folklornog ansambla „Rugova“, Rugove, Peći, tokom punih 25. godina. Učestvovala sam na festivalima, domaćim kao i stranim, znači, van tadašnjoj Jugoslaviji, u različitim zemljama, van zemlje, gde sam bila nagrađena sa nekoliko priznanjima, sa zlatnom medaljom kao najbolja plesačica. Dakle, verovatno su bile stvari koje su prethodile, i nisam htela da napustim binu i imala sam sreću da upoznam Hadi Šehu, našeg glumca, ikonu pozorišta, koji mi je na neki način pomogao, i koji mi je otvorio vrata pozorišta, i ja od tada radim u pozorištu Đakovice.
Eremire Krasnići: Vratimo se vašoj porodici, da li ste imali neko bogatstvo u selu, ili kako ste uspeli da preživite u gradu?
Muradije Murići: (Smeši se) Ne, moj otac je, porodica moga oca je bila, dozvolite mi da kažem na onaj način, kako ljudi kažu, njih su srbi zaklali i masakrirali u 1913. godini i u 1912. godini, u jednom selu u blizini Peći koje se zove Ciga. Njegova porodica je tamo ubijena, znači, on je bio jedini koji je preživeo iz njegove porodice, imao je bliske rođake, brata od strane njegovog strica, ali on nije imao nijednog preživelog brata ili sestru od njegove rođene majke i rođenog oca. Bio je sam, kao ljudsko biće, ali su ga ljudi oko njega približili sebi i odgajali ga kao siroče, i zato je postigao sve ono što je postigao. Kada smo došli u Peći sa vrlo teškim životom, sa veoma lošim uslovima, politički progonjeni, jer je bio dete u porodici koja je bila masakrirana i srbi su te ljude uvek držali kao metu, jednostavno, osoba koja je došla iz velike porodice Žilja Seljmanija, znači iz ovih mesta koja stvarno… čak i tamo u Rugovi, veoma velika porodica Rize Zimerija, koji su, znate, naši preci, naša bliska porodica potiče iz te porodice, znači patriotska porodica, porodica koja se zaista uvek suočavala sa srbima, i sa svima drugima koji su imali loše namere prema našoj zemlji.
Ali kasnije, znači tokom ’81. godina, znači na godine kada sam učestvovala na razne načine, znači, ja sam pomogla. Pomogla sam kada je došla vojska, vojnici… naši momci koji su išli u vojnu službu i vraćali se u mrtvačkim sanducima. Ako baš ništa nisam mogla da pomognem, bar neki recital, nešto da bi se njih sećali. Stvarno. Zato što su oni preminuli onako kako su preminuli, i danas njihove majke plaču i u lošem su stanju zbog njihovih gubitka, jer su ih izgubili na način na koji ne bi trebali da ih izgube, jer su oni otišli da jednostavno obavljaju svoju dužnost, ali su se vratili mrtvi. Ja sam stalno držala različite materijale i pre rata kao aktivistkinja DSK, tadašnjem „Lëvizjes gjithëpopullore“ [Nacionalni pokret] koji je predvodio Prof. Rugova. Zatim kao plesačica u ansambl „Rugova“, dakle Peći…
Eremire Krasnići: Kako od tih godina?
Muradije Murići: Dakle te godine su nezaboravne za mene jer sam ja, jer je moj otac ubijen u ’71, i sam počela u ansambl „Rugova ansambla“ u ’72 i…
Eremire Krasnići: U Peći?
Muradije Murići: Da, u Peći, i od tada sam učestvovala u raznim festivalima gde sam bila nagrađena sa priznanjima i zlatnim medaljama u to vreme, koje je za kulturu, koje je za sve bilo…
Eremire Krasnići: Možete li nam reći šta se desilo vašem ocu, koji su razlozi znači u kom kontekstu se sve to dogodilo? Kakva je to porodica bila? Kakvo je to neprijateljstvo bilo?
Muradije Murići: Možda svaka osoba smatra da je njegov roditelj… jedan od, jedan od najboljih ljudi na svetu. Kažem to jer roditelj je roditelj i se ne mogu zameniti ni sa kim drugim. Imala sam sreće da budem ćerka roditelja koji je bio poznat u čitavom gradu Peći, znači, Peć isto tako i Rugovi, i u mestu gde smo živeli, Naberđan. Ljudi su imali veoma dobro mišljenje o njemu i voleli su ga, on je bio vrlo cenjen od strane mnogih ljudi, jer je bio mudar čovek, ogroman, vešt čovek, čovek koji se nikada nije mešao u ničija posla, znači, osoba koja je gledala svoj interes, osoba koja je pokušavala da dovede svoju decu, da ih dovede u grad, da ih edukuje, jer on sam nije imao ni brata ni sestru. Ja govorim o rođenom bratu i rođenoj sestri, jer je imao jednu sestru od strane svoga oca, ali on nije imao, znači… i on je uvek imao potrebu da otvori porodicu, da proširi porodicu i on je voleo decu. Ne mogu da opišem koliko je voleo decu, jer sam imala jedanaest godina i sećam se, dobro se sećam, savršeno, jasno se sećam tog vremena i tog slučaja. Posebno se sećam nove godina 1971, kada smo bili, moja majka je bila trudna, znači moja mala sestra je bila tek je trebala da se rodi kad je ubijen moj otac, on je ubijen u novogodišnjoj noći 1971. godine, moja majka je još uvek bila trudna. Bili smo devetoro dece bez ikakvih primanja, moj otac je bio jedini koji je radio, i on je privatno radio ili gde god je mogao.
Na jedan način za nas je sve bilo ugašeno, sve je ugašeno, sve je uništeno, znate. Jednostavno, ja sam mogla to primetiti, iako sam bila samo dete, osetila sam da se naš život potpuno promenio. Kada kažem potpuno, znači da je gubitak roditelja, bez ikakvog razloga, bez ikakvog razloga, je mnogo teži nego kad je ubijen iz nekog razloga, motiva, zbog nečeg što je uradio, neke krivice ili nešto što je poznato. Znači, to je jedno… to nije dobro, ali to je nešto što je moguće da vam olakša, vašu dušu, vaše telo, osećate da je kriv i nekako, nije da se slažeš time, ali to je nešto, nešto drugo, drugačije je.
Dakle, ja kažem da kada mi je roditelj, kada je ubijen, mi smo u to vreme gledali novogodišnji program, dakle, mi smo se okupili oko majke i odjednom su pokucali toliko glasno na vrata da smo se svi protresli, ustali, izašli u dvorište. Kada smo izašli, jedan od komšija koji je bio blizak sa ocem je rekao, poziva majku, rekao je, ime moje majke, nek počiva u miru, ona se zvala Ljake, i on je pozvao moju majku kao najstariju u kući, jer moj najstariji brat bio u vojsci, rekao je on: „Izađi, jer imam da ti saopštim jednu ne toliko dobru vest.“ I majka odjednom: „Sve je dobrodošlo, šta god da je, mi smo ljudi, i dobro i loše će stići i…“ Ne znajući ništa, ne misleći ni na sekund da se radi o mom ocu.
Ali, desilo se da je otac moje majke bio veoma bolestan u to vreme, i sve vreme smo mislili da je to nešto u vezi sa našim dedom, dakle, mislili smo da je otac naše majke umro, ili su došli da nam daju vest o njemu, jer uopšte nismo ni mislili da se radi o našem ocu. I na trenutak kada je došao, kaže: „Ljake“, rekao je on: „Skupi decu. Užasno mi je žao da sam ja došao da ti dam ovu vest. „Skupi decu, zagrli decu jer Jusuf je ubijen.“ I to je za nas bilo… za mene, čini mi se da te noći nije bilo svetla, sve je izgledalo tamno i čula sam moju majku kako kaže: „Eh, da bog da vas uvek imam. Okupite se, dođite kod majke jer nas je crni dan zadesio.“
Dakle, i tako smo ostali šokirani, naše komšije su se okupili, mnogi ljudi su se okupili, stotine ljudi su došli u vrlo kratkom vremenu. Oni su došli, bilo je mnogo ljudi koji su se okupili da mi nismo znali šta da radimo, šta da kažemo, šta da kažemo, ništa. Svi smo bili šokirani, pa je zatim došla policija, oni su nas obavestili o slučaju, da je ubijen i poslat u bolnicu. Doneli su telo posle dva dana i mi smo ga sahranili u tišini, baš kao što i priliči jednoj albanaskoj porodici.
Oni koji su ga ubili, pokušali su, hteli su da dovedu nekoga na sahrani. Mi strica, baš strica nismo imali, ali smo imali rođake koji su bili, koje smo poštovali kao da su naši stričevi, oni nisu to dozvoliti, jer nije se znao razlog, možda je bilo slabost, ili trenutak kada čovek ne zna šta da radi. I tako nakon kratkog vremena, posle nekoliko [dana], oni su došli da traže besa[1], baš kao što je tradicija nalaže. Dali smo im besa. Ali moram da kažem da kada vam neko bude ubijen, bez obzira na to ko je u pitanju, da li je u pitanju vaš rođak, ili je vaš… jako je teško. Ja to doživljavam vrlo loše, i danas kad čujem, bez obzira da li… da to doživite u svojoj porodici je nešto, nešto što se ne može opisati rečima.
I oni su došli nekoliko puta da traže besa, mi smo im je uvek dali njima, jer smo mislili da je u redu i mi nismo, nikada se nismo pokajali što smo im dali besa. Ali porodica koja je učinila zločin, oni su se vrlo loše ponašali, vrlo loše. I u to vreme, ja se dobro sećam, jer je njihova kuća bila blizu naše, znači, ne znam kako da kažem… Znači, oni su bili u našem komšiluku, ali sa druge strane, malo dalje od nas. Moj otac je njega poznavao, dakle oni su se mnogo puta družili, družili su se zajedno nekoliko puta, pili su zajedno, međusobno su razgovarali o različitim temama.
On ga je čuvao, dakle tražio ga je tog dana, ceo dan ga je tražio kako bi ga našao, dakle on ga je namerno ubio, on se probudio ujutro i zamislio ga, studirao je i odlučio je da ga ubije i ubio ga je u večernjim satima. On se vraćao sa posla, radio je iako je bilo novogodišnje veče, jer nas je bilo puno dece, i on je želeo da zaradi neki, još koji zalogaj za svoju decu. On je otišao u jednom kafiću da popije čašu i da se smiri pre dolaska kući. On [ubica] je ušao, našao ga je, on je seo, on je seo zajedno sa njim za njegovim stolom, on ga je dočekao, naručio je za njega, rekao je: „Šta želiš da popiješ?“ On je tražio jednu lozu ako se ne varam, i on ju je doneo, seo je, popili su po čašu zajedno. Kada se konobarica okrenula da bi otišla, ovaj je izvadio pištol dole ispod stola, moj otac ga nije uopšte primetio, on je pucao u njega odmah dole, dok je sedeo. Onda je ustao i vukao ga za kosu {pokazuje rukama}, podigao ga je i ponovo pucao, jer je znao da je imao problema sa srcem, nije bio u dobrom stanju. Znači, da ga je ponovo ubio.
Znači, za mene to je dvostruko ubistvo, jer kada je on pucao u njega, ubio ga je, on je pucao u njega sa tri metka. Ali, to nije bilo dovoljno za njega tako da je on ustao i pucao je u njega još tri puta više i znači, u stvari, on je tu ostao, ostao je za stolom. On je izašao i dok su ga vodili do bolnice, znači, upravo na vratima bolnice, on je preminuo, dakle, on je umro. Znači, ti trenuci su neopisivi, ja ne bih volela da bilo ko to doživi u svojoj porodici, bez obzira na uzrok, bez obzira na razlog, sve ima svoje rešenje. Ali oni su odlučili da na taj način oduzmu njegov život, i oni su to učinili.
Eremire Krasnići: Da li ste ikada uspeli da saznate zašto su mu oduzeli život?
Muradije Murići: Sećam se, sećam se kao da se to danas dogodilo. Bila sam dete, jer sam bila mala kad smo išli na sud, dok se suđenje održavalo, ali se sasvim jasno sećam, i jedan slučaj kada ga je sudija pitao: „Da li možete da nam kažete zašto ste ga ubili?“ Sećam se kao da se danas desilo, kako je rekao: „Ubio sam ga samo zato što došlo mi je tako“, ovako se on izrazio: „Ubio sam ga samo zato što sam hteo, jer je bio čovek kojeg su poznavali po celoj Rugovi, i ja sam ga ubio samo zato što sam želeo da to učinim.“ Od tada, nisam, nisam imala priliku, kako da stignem da to, kako da opravdam taj čin, taj jezovit čin, taj čin tako… nizak čin. Ali on je odlučio tako i oduzeo mu je život.
On je ostavio deset siročada na ulicama, na ulicama, u smislu da nismo imali nikakvu pomoć. Ali zahvaljujući majci, ja ponavljam, tu smo gde smo danas, i ja sam vrlo ponosna što sam dete, ćerka, znači, njihovo peto dete, da sam biće od njih dvoje, koji su zaista zaslužili da smo ponosni na njih. Jer on nikada nije imao problema ili bilo koju reč ili bilo šta sa bilo kim tokom celog svog života. Čak se sećam na suđenju, kada je moja majka ustala, oni su je pozvali kao svedok, i oni su hteli da uzmu njenu izjavu, i ona se obratila gjakësit [krvoloku], i rekla: „Možeš li mi reći šta ti je on dugovao? Ili da li te je moralno ponižio? Ili ti je nešto dugovao? Da li te je uvredio?… Možeš li mi reći ovde pred sudskog veća, jer želim da se osećam drugačije.“ On je rekao: „Nije mi dugovao ništa, niti sam mu se osvetio, niti me je prevario. Ja sam ga ubio, jer mi je takva bila volja“, i nije dalje diskutovato o tome.
Zatim je on bio osuđen, pretpostavljam, ne sećam se, mislim, na oko sedamnaest godina zatvora. On je održao dvanaest ili tako nešto, onda kad je izašao iz zatvora, on je imao mnogo porodičnih tragedija. Možda je to bila naša unutrašnja patnja, možda je bogu platio cenu zato što je ostavio tako veliku porodicu bez njihovog roditelja. Ipak, moram da pomenem da je pre ubistva mog oca, moja majka imala 39. godina, moj otac je tek trebao da napuni 50. godina. Znači, ona je ostala sama sa desetoro dece u, kada je imala samo 39. godina. Predrasuda i ljudi koji žele gledaju, da teraju da se ona osveti, ili… ima mnogo ljudi te vrste kod nas… jer su to pogledi na svet, u to vreme je bilo tako. Međutim, nema velike razlike ni danas, ali ipak se promenilo.
Znači, za moju majku je još teže bilo to što su ljudi dolazili i pokušavali da je ubede da ih ubijemo, da izađemo da ih ubijemo, jer: „Imaš šest sinova“, „Vodi svoje sinove, neka idu i neka se osvete za njega.“ Teže su joj bile te reči i ljudi koji su dolazili kući, nego što je to učinilo siromaštvo, jer ponekad nije imala ni hrane da nam da, jer ljudi je nisu ostavili na miru. Ljudi, krug, širi krug, bliski krug, razni krugovi koji su [hteli] da stvore konflikte, da stvore neslaganja među ljudima. Ali ona je uvek pominjala jednu reč i ta reč se primetila, znalo se, ta reč je bila poznata i možda razlog zašto ju je uvek rekla kada je pomirenje… Nacionalni pokret za pomirenje krvnih osveta 1990. godine, jer kada je neko došao, ili joj rekao: „Zašto ne dozvoljavaš tvojoj deci da idu i osvete se za njega, zašto ne dozvoljavaš jednoj od kćeri, jer devojke ne mogu biti suđene zakonom, ne sude se od Kanona„, raznim rečima, ona je uvek govorila, samo je jednu reč uvek govorila, ne rekavši ništa drugo, uvek je govorila: „Ja sam ostavila bogu, bog je svedok, bog zna, ja neću da izgubim deteta.“
I to je činjenica, bog je bio na strani moje majke, Kosovska omladina ’90 -ih. Počela je Inicijativa omladine Kosova i bilo je oprošteno, ja sam oprostila krv u ime mladih, nacije, i ja sam ponosna na to što sam oprostila, jer znam zašto sam oprostila i ja se nikada nisam pokajala, niti je mojoj braći bilo žao zašto sam ja oprostila, oni nisu rekli nijednu reč… ni najmanju reč nisu progovorili. Oni su me samo pitali, rekli su: „Da li znaš zašto si oprostila?“ Dakle, ja sam odgovorila: „Ja sam oprostila u ime mladih na Kosovu, ja sam oprostila za omladinu ove zemlje, ovog mesta.“ I tu nije bilo više diskusije. Niti su me pitali: „Zašto?“ Ili: „Zašto si preuzela inicijativu? Niti, zašto ovo?“ Ni jednu jedinu reč. Dakle, ja sam ponosna na njih, kao, jer moja braća su rođeni od tih roditelja koji su nas ostavili i danas se ponosimo.
Eremire Krasnići: Vratimo se kod porodice ubice, kada su vas pitali za besa, da li su oni očekivali da će se vaša porodica osvetiti? Da li su oni strahovali od toga?
Muradije Murići: Da, oni su se plašili, imali su straha, naravno da su se plašili. Mi smo bili velika porodica, ja govorim o rođacima, polse mi smo porodica, porodica kuće Žilja Seljmanija, koji su svi oduvek bili hrabri ljudi. I u stvari, ljudi iz tog mesta su uvek umrli od metka puške, jer su se borili, u stvari, oni su se borili protiv shkjau[2]. Da, ono što ja pokušavam da kažem je da smo dolazili iz porodice od koje su se zaista morali da se plaše, i oni su imali taj strah, ali su bili takvi ljudi… oni nisu bili ti ljudi koji su se ponašali loše u tom smislu, ali su verovatno bili uplašeni. Sada ja govorim iz raznih iskustava, jer nisam imala priliku da stupim u kontakt sa njima. Ali znam da su imali straha, naravno da su se plašili, stoga što, oni su došli da traže besa, u stvari, nisu smeli izaći dok nismo dali besa. Ali, to se desilo samo jednom, mi ih nikada nismo ostavili bez besa, bez obzira na to što su se ponašli na nehuman način.
Eremire Krasnići: Zašto da, zašto, zašto ste im dali besa?
Muradije Murići: Eee… tada sam ja bila mala, ja ne kažem da bih nešto drugačije učinila danas kada sam odrasla osoba, možda ne bi bila u stanju da nešto promenim. Ali s obzirom na siromaštvo u kojem je moja majka bila, ona je imala mnogo dece, ona nije gledala na to kao da je razumno, da, da, prekine besa… Daleko bilo da njeni sinovi izađu da se negde sretnu, bože nas sačuvaj, da izgubi još jedan, jednog od sinova, ili… ona je uvek mislila o tome što ona nije želela da ima, daleko bilo da izgubi svoju decu. I ona je stalno davala dozvolu da se besa daje.
Eremire Krasnići: Kako ste se pridružili Pomirenju, Pokretu, kako ste odlučili da se pomirite?
Muradije Murići: Ja, jedan moj prijatelj, koji je poznat, ljudi ga verovatno znaju: Salji Cacaj iz Dečana. On je bio zajedno sa onima koji su inicirali Pomirenje krvnih osveta. I zaista, tada, znači, ’90 -ih, bilo je, bili su izuzetno neprijatni uslovi za sve albance. I ja sam čula o tome, ali nisam baš znala… kako je to konkretno počelo, i on me je obavestio, kako je rekao: „Dije, tako i tako smo pokrenuli, to je jedan…“, ali još je bio početak, znate. Krv koju sam ja oprostila, znači, krv koju sam ja oprostila, ako se ne varam, bio je peti po redu koji je oprošten na Kosovu, znači, to je bio sam početak i ljudi još uvek nisu znali šta će se sledeće dogoditi, da li će biti uspeha ili neće biti uspeha? Da li se [krv] oprašta iz tog razloga ili iz nekog drugog razloga?
Ali mi se dopalo kada sam čula da su mladi studenti koji su bili politički zatvorenici, Hava Šalja, Mirvete Drešaj i mnogi drugi, čija se imena ne sećam u ovom trenutku, možda ne… i znači, oni su inicirali pomirenje ljudi. Ne, ne da se raspravlja o tome zašto su ga ubili, kako su ga ubili, zašto ovi nisu ubili ili slično, već da se jednostavno pomire i da krvne osvete među albancima nestanu, i posebno kod nas, na Kosovu. I inicijativa, njihova namera je bila dobra, bila je čista, bila je nesebična, i ja sam to tako shvatila.
Jer je ono najveće od pomirenja bilo kada si ti oprostio krv, ali si morao da odeš kod ubice, u kuću ubice i da mu pružiš ruku, znači, to je ono što me je nateralo da se uzdrmim, znači, to je nešto veliko. Nešto se zaista ostvaruje i biće uspešno jer je bilo moguće da se krv oprosti i to bi bilo to. Ali ne, namera učenika je bila da pomirenje bude čisto i da se to završi tu, da se to ne, da se to ne nastavi na bilo koji način, da da nema neke staze kako bi neko mogao da uđe ili nešto slično. Dakle, pomirenja su se činila na čist način, bez određenog interesa od bilo koga, bilo da su to profesori ili studenti ili ceo Savet za pomirenje krvnih osveta.
Eremire Krasnići: Možete li opisati kako je pomirenje u Vašem slučaju dogodilo, ko je došao, ko je posredovao?
Muradije Murići: Moj prijatelj, koga sam ranije pomenula, Salji Cacaj, on me je pitao, rekao je: „Muradije, da li imamo razloga zašto, možemo li doći do tvoje porodice sa nekim studentima, profesorima, da razgovaramo, to je region Peći, to je Rugova iz Peći. Vi ste porodica patriota, porodica koja je zaista poznata svima. Da li postoji mogućnosti da dođemo i da počnemo da razgovaramo?“, Rekla sam: „Možeš doći, ali ja ti ovde kažem da je ovaj posao već zarvšen.“ On je ostao bez reči i bio je iznenađen, jer sam bila sestra šest braće, zatim nisam bila ko zna u kojim godinama da bi mogla da donosim tako velike odluke. Ali on je bio iznenađen i odmah je obavestio studente koji su bili angažovani, oni koji su bili glavni, znači oni su bili glavni, profesore i oni su došli u našu kuću.
Moja majka, kad sam ja ušla unutra, rekla sam majci, rekla sam joj: „Ovi ljudi, ovi muškarci su došli da bi oprostili očevu krv. Ja sam odlučila, ali ti si majka, ti si stub ove kuće, šta kažeš?“ I ona je pustila suzu odmah i rekla: „Da li si dobro razmislila ćerko moja, šta pre… šta želiš da uradiš? Šta želiš da uradiš sa momcima?“ Jer su tri od mojih brata bili u inostranstvu i troje njih su bili ovde, ali ni oni nisu bili tu u tom trenutku. Rekla sam: „Ako sam ja ćerka… Isufa Rame i ćerka Ljake Hadže, verujem da to neće biti problem. I pošto su to inicirali u ime mladih na Kosovu. U ime cele albanske nacije, ja žrtvujem svog oca, posle toliko godina, i ja sam spremna da im oprostimo.“ Onda je moja majka samo pružila svoju ruku i zagrlila me je, rekla je: „Da bog da budeš sa srećom ćerko moja, ja se osećam dobro što ti ovako misliš. Što misliš na svoju braću, na celu porodicu, nemam ništa drugo da dodam.“
I ja sam ušla u sobu, oko 20-30. studenta su tu sedeli. Bio je Anton Četa[3], Bajram Keljmendi[4], Mark Krasnići[5], Zekerija Cana[6], Ramiz Keljmendi[7], elita ljudi i intelektualaca, Fehmi Agani[8]. Možda sada i zaboravim nekoga, ali znači, to je izbor i bogatstvo, znanje svih njih… Kosovo, oni su bili u našoj sobi tog dana. Ljudi koji zaista zaslužuju poštovanje što su pokrenuli tu stvar i ja sam ušla i rekla sam, kad je Bajram Keljmendi počeo da govori, kada je uzeo reč kako bi govorio, kako bi razgovarali o tome kako, kako su počeli i šta misle i da se pomiri krv. Ja sam im rekla: „Drago mi je da ste našli način da dođete do moje porodice, ja u ime moje porodice, ja opraštam krv mog oc… oca, naravno nije lako. Ali zbog toga što ste pokrenuli akciju, ja opraštam.“
Onda je Bajram Keljmendi, pokoj mu duši, ustao i rekao: „Znao sam da si ti ćerka Isufa Rame, ali nisam znao da si ovoliko burrënore[9],“ On je ustao i zagrlilo nas i počeo je da plače. Svi profesori koji su bili tu su plakali, jer su znali da je on ubijen bez ikakvog razloga, njemu su oduzeli život. I u tom trenutku, znači, kada sam oprostiola krv, pitala sam ih: „Da li postoji mogućnost da se pridružim pokretu pomirenja, jer osećam moralnu obavezu i dužnost prema mojoj porodici, mojim roditeljima?“
Približili su me, i poštovali me na poseban način, kada sam bila sa njima, dakle, dve godine za redom. Onda, pošto sam radila u Đakovici kao glumica, učestvovala sam u Veću za pomirenje krvnih osveta koje je predvodio Din Mehmeti[10], sada već pokojni, Osmon Hodža, doktor, a zatim Zekerija [Cana]… Ćamil Gedža, koji je preminuo, Bardilj Čauši[11], koji je bio stub, zaista, čovek… šteta što danas ne znamo gde se nalazi, kako, šta se desilo sa njim, i mnogi, i mnogi drugi profesori koji su bili zajedno sa nama. Samo u opštini Đakovica, za dve godine smo uspeli da pomirimo 101. krvnih osveta.
Eremire Krasnići: Da li su onda Krushqit[12] e Pajtimit [Vesnici Pomirenja] otišli da prenese vest kod neprijatelja?
Muradije Murići: Onog dana kada sam oprostila krv? Ja sam možda pokazala slabost koja možda i nije slabost, ali, dozvolite mi da opet to pomenem, moj slučaj je bila jedna od prvih krvnih osveta koja je oproštena i nisam se plašila da ću oprostiti a da ću se nakon toga pokajati. Ali početak je uvek težak, i jedino što sam ja tražila od njih je bilo da ja oprastim pod nikakvim uslovima, jer krv se ne može oprostitit pod uslovima. Rekla sam: „Mi, ja ne mogu i ne želim da neko od moje porodice ode u njihovoj porodici i pruži ruku, bez obzira na to što smo oprostili [krv], i nikada neće biti problema.“ Imali smo jednog strica u kući, strica, bio je tatin brat od strica, znači… treća generacija, i on je bio stariji, rekli smo: „[Kao] našeg predstavnika porodice, da li bi mogli da delegiramo našeg strica Brahima?“ Rekli su: „Da, nema problema, samo da bude neko iz porodice.“ Tako da je on otišao kod porodice i oprostio im onako kako treba, i na način na koji je trebalo da bude oprošteno.
Eremire Krasnići: Koliko slučajeva je oprošteno?
Muradije Murići: 101. Bilo bi dobro da napomenemo da je naš narod veliki narod. Kada hoće, a? Kad hoće, jednostavno kad hoće. Naciji kojoj može da zavidi ceo svet. Ali postoje veliki broj slučajeva kada su plitki i površni, ponekad, interesantno, ne znam zašto. Volim svoj narod, ja volim svoju naciju, volim ih sve bez obzira na sve, ali ponekad nam se nekako izgubi put u dvorištu, i ne znamo kako da se dođemo do naše svesti, ne znam zašto se to događa. Možda su Iliri bili takvi, mirni, ljudi koji nisu hteli da vladaju, ljudi koji nikada nisu vladali, i koji nikada nisu nameravali da vladaju. Možda i mi sada kako smo ostali, mi ne mislimo da, da vladamo nad bilo kome.
Međutim, ja sam završila tri godine Ekonomskog fakulteta, nije da nisam obrazovana, u smislu, nazvaću sebe možda polu-intelektualna ili i intelektualac. Ali na mene su ostavili utisak, mnogi slučajevi tokom pomirenja krvnih osveta su ostavili utisak na mene, posebno u opštini Đakovica, koji zaslužuju da budu pomenuti. Na primer, jedno selo u blizini Junika, Nivokaz, kada smo tamo otišli sa studentima, jer prvo bi mi mladi otišli da razgovaramo sa porodicom, onda bi došli profesori i svečani čin bi se razvijao u porodici.
Kada smo otišli u blizini ulaza, znači do velikih drvenih vrata dvorišta ili kapije, do jedne stare kule, jedna starica je izašla, ja ne kažem manje ili više, ali verovatno je imala negde oko 94-95. godina. Ona je došla na vrata dvorišta, i došla je ispred nas i rekla: „Dobro došli, svetlost Kosova!“ To su bile njene reči, i ona je jedva mogla da stoji, bila je veoma stara i… dvostruko savijena i ona se ispravila i naslonila se na vrata i rekla: „Neka ste mi živi i zdravi, ne gubite vreme u mojoj kuli, nastavite svoj put jer vam opraštam krv moga sina, i nemojte čak ni da uđete da gubite vreme, nego trčite, idite što brže, Zaključite ovu tešku ranu našeg naroda.“ I u stvari, nismo ni ušli unutra, izašli smo i obeležili smo slučaj kao slučaj, ne sećam se sada, možda je loše što kažem, ali se ne sećam, jer smo mi imali osobu koja je bila zadužena za vođenje zapisnika, znači, on je vodio zapisnik za svaku porodicu, ali se ne sećam prezimena te porodice u ovom trenutku, ali to je bila porodica koja zaslužuje svaku dobru reč i sa kojom bi trebala da se ponosi celo Kosovo.
Tokom dve godine sam završila deset fakulteta. Ja to kažem u punom smislu te reči, jer sam sigurna da u suštini poznajem svoj narod, jer smo ušli u svaku kuću, nismo prešli nijednu kuću koja je imala probleme sa krvnom osvetom… ubistva, dakle različite slučaje. Bilo je teških i težih [slučajeva]. Bilo je čak i krvnih osveta koja se nisu oprostila, gde sam i ja bila prisutna. Bilo je slučajeva gde sam ustala i rekla, molim te: „Molim vas, ne, molim vas, ako vidite da je razumno da se oprosti krv, učinite to, jer sam i ja isto oprostila.“ Bilo je slučajeva kada su rekli: „Pa šta ako si ti oprostila, to nije velika stvar. Zašto da ja oprostim?“ Bilo je slučajeva kada su rekli: „Nema potrebe da se dalje razgovara, ovo je završeno!“ Bilo je slučajeva da su zatvorili vrata ispred nosa, i nismo mogli ni uspeli da uđemo unutra.
Bilo je različitih slučajeva, da se čovek stvarno… znate, iznenadi. Ali, bilo je slučajeva, gde su dva slučaja, jedan u selu Ćerim ovde kod Đakovice i još jedan u… ako se ne varam… kako je bilo ime tog sela… Babaj u Boke gde nam je sam profesor Anton [Četa ] rekao: „Ne idite tamo, jer tamo je jedan veoma težak slučaj, ne može čovek ni da pokuša da ih pomiri.“ Međutim, međutim, mi smo otišli , ali kada smo otišli, stvarno smo zažalili, jer je situacija bila baš onakva kako nam je Anton Četa opisao. Oni su nas veoma ljubazno dočekali, porodica žrtve, ali kada su nam objasnili i govorili o slučaju, dakle tu se dogodilo trostruko ubistvo, da smo svi i ostali bez reči i, u stvari, nikada nismo otišli tamo opet, taj slučaj je ostao tako.
Jedan drugi slučaj kod Đakovice je ostao tako, bilo je i drugih slučajeva koji su ostali nepomireni. Ali većina ljudi su oprostili bez oklevanja, bez daljeg razmišljanja o tome. Nego, izvanrednog nivoa muškosti i hrabrosti. Osećam da moram da kažem da praštanje krvi nije slabost, praštanje krvi je hrabrost i to velika hrabrost. Zato što ti misliš, studiraš, upotrebljavaš logiku i na kraju dođeš do zaključka da nema smisla da se ponovo gube ljudi, jer onaj koji je otišao [umro] ne može se natrag vratiti, i reći ću još da je je praštanje krvi hrabrost i nije slabost. Niko ne treba da misli da je to slabost, slabost, jer nije da mi nismo bili sposobni da izađemo i ubijemo ih.
Moja porodica konkretno, imala sam šest braće, bili smo četiri sestre, svako od nas bi mogao da izađe i da ga ubije. Ali moja majka je bila ta koja je uvek bila ispred nas i uvek, ona nam je uvek govorila: „Ostavila sam bogu, bog će ovo privesti kraju i ne želim da se vi bavite ovim.“ I činjenica da, bog moje majke je bio Pokret pomirenja krvnih osveta tokom ’90 -ih, gde su iniciativu pokrenuli, pokrenuli su studenti koji su bili u zatvorima u Srbiji i koji su iskusnili stvari koje mi nismo iskusili. I zato, dozvolite mi da ponovim, ja sam ponosna na to što sam oprostila, moja braća i svi ostali su ponosni, jer se videlo i poznato je bilo zašto se to čini, da ono što je urađeno je veoma časno, nešto veoma čisto, nešto vrlo, vrlo čisto za našu zemlju, ali još uvek postoje ljudi, [krvne osvete] koje se dešavaju tu i tamo. Ali čini mi se [da se dešavaju] manje nego ranije, jer sam ih uvek pratima.
Pre godinu dana smo bili, prisustvovali smo 25-oj godišnjici Pokretu pomirenja krvnih osveta u Prištini, pod vođstvom gradonačelnika, i bilo mi je vrlo drago kad sam videla sve one ljude koji su oprostili i gjaksore [krvnik], te noći… dana, oni su bili zajedno. Promena, dugo vremena, 25. godina, velika promena, neki su poznavali jedne druge, a drugi nisu. Međutim, znači da je to vrlo dobra inicijativa i zamolila bih svakoga ko ima snagu, jer je veoma teško, zar ne? Jer u trenutku kada hoćeš da oprostiš krv, sve se pojavljuje u tvojoj glavi kao u filmu, kao da je neko napravio blitz svakog od njih, svaki događaj koje tvoje srce nije htelo, loše stvari se pojavljaju ispred tebe, kako ti ne bi dalo, da nastaviš dalje kako bi dobio snagu da oprostiš. Međutim, čovek mora da bude jak. Međutim, čovek mora misliti na dobrobit porodice, a tek onda na opštu društvenu porodicu, našeg društva na Kosovu.
Eremire Krasnići: Bili ste u mnogim oda, u pomirenjima, da li je bilo razgovora o Kanun[13]-u, šta je Kanun, odakle je došao?
Muradije Murići: Eee… u stvari…
Eremire Krasnići: I krvnoj osveti posebno, izvini.
Muradije Murići: U stvari, u oda[14] se razgovaralo o Kanun-u, jer možda je to bio Kanun onaj koji je zaustavio mnogo ubistava, a krvne osvete je… jer Kanun nije nešto što se ne može uzeti u obzir. Ne kažem sve za redom, ali ipak, govorilo se, dosta se govorilo u oda, gde su se uglavnom usaglasilo mnogo krvnih osveta. Puno se govorilo o Kanun Lekë Dukagjini [Kanun Leke Dukađinija], ali sve zavisi od toga koliko su ljudi progresivni ili koliko su želeli dobro svojoj zemlji. Ili, sada ne možemo nazvati lošim ljude koji nemaju snage, koji ne mogu oprostiti, jer neko može biti slabiji a neko drugi je jači. Oni uvek postoje, neko je slab a neko jak.
Međutim, moje mišljenje je da je Kanun neke stvari pridržao, stavio ih je u konzervi, kažem, nije ih pridžao, nego ih je ’konzervirao’. U smislu da ljudi nisu mogli da izađu iz onog kruga, iz onoga što je bilo izraženo u Kanun-u, na primer. Međutim, ja mislim da je moj narod napredovao i verujem da je polako doveo ovu vekovnu staru ranu, doveo ju je do završetka, i nema više [krvnih osveta]. Ja nisam više čula, mada i dalje čujem neki retki slučaj da se nešto dogodilo zbog krvne osvete. Da se ljudi ubijaju bez ikakvog razloga, za vrlo jednostavne stvari, ali ne da se osvete. I to ja mislim da… znači da je ovo [pokret] učinilo svoju euforiju, postigao je jedan oblik, jednu nameru da možda omekša ranu, kako bi nam bilo lakše. Iako postoje, ali ja ne…. ima, svuda postoji na svetu. Ali među nama je to bilo od jako velike dimenzije, i ja verujem da je to polako krenulo ka izumiranju, možda nije skroz nestalo, ali nadam se da će potpuno nestati, i da neće biti više ubistava sa namerom da se neko osveti.
Eremire Krasnići: Da li ste bili deo skupova?
Muradije Murići: Da, da.
Eremire Krasnići: Možete li opisati jedan od onih skupova u kojem ste bili više angažovani?
Muradije Murići: Ee… u Smonici, kod Đakovice ovde sam, ja sam vodila dakle ceo skup, naravno, sa kolegama, sa prijateljima, sa prijateljicama koji su bili blizu mene. Tamo, to je interesantno da se opiše, ako nas srbi ne bi sprečili, ili ako nas oni ne bi zaustavili, reći ću jednostavno shkijet, radije bi da ih zovem shkijet, jer mi se čini da mi je lakše da na ovaj način mi lakne. Čini mi se da su shkijet shvatili da se pomirenje širi. Ja, ne 50%, čak ni 100%, nego da kažem 2000% sam sigurna da ako bi skupovi nastavili put kako su počeli da odjekuju, nijedna osoba na Kosovu ne bi ostala u neprijateljstvu, niko, bilo da se radi o… čak i detetu, jer je bilo očigledno da je namera bila čista i oni su razumeli da je ovaj pokret imao puno uticaja, i od Smonice, nisu dozvolili da se održi neki drugi skup. Znači, to je….
Eremire Krasnići: Kada je Smonica održala?
Muradije Murići: Smolica je održana ’91, ali se ne sećam tačnog datuma, jer govorimo o događaju koji se dogodio pre 25. godina, ali znači, došla je policija i jednostavno su nas naterali da napustimo mesto. Neko je pretučen, neko nije pretučen. Ali glavna stvar je da je skup bio prekinut, ali naravno postigli smo da pomirimo mnogo krvnih osveta. Međutim, oni su razišli ljude pre nego što se završilo.
Eremire Krasnići: Koliko kvnih osveta je bilo oprošteno tog dana?
Muradije Murići: Tog dana, koliko ja znam, 22. krvnih osveta je bilo oprošteno u Smonici.
Eremire Krasnići: Kakvih krvnih osveta je bilo, da li su to bili nesporazumi?
Muradije Murići: Ne, ne, to su bile krvne osvete, krvne, znate, ubistva, krvna osveta, bilo je krvi, znaži da je neko ubijen. Ali su ljudi dolazili i nismo ni išli njihovim kućama, došli su i dobrovoljno su oprostili [krv]. Došli bi, popeli se na podijumu i rekli bi: „Ja sam iks osoba i ja opraštam ovog, ovog i ovog.“
[1] U albanskom običajnom pravu, besa je reč časti, vere, poverenja, zaštite, primirja itd. To je ključni instrument za regulisanje individualnog i kolektivnog ponašanja u vreme sukoba i povezan je sa svetom gostoljubivošću ili bezuslovnom zaštitom gostiju.
[2] Shka (m.); shkine (f.), množina shkijet, je pogrdan izraz na albanskom jeziku koji se koristi za srbe.
[3] Anton Çetta (Anton Četa) (1920-1995), naučnik folklora i vođa pokreta Pomirenja krvnih osveta.
[4] Bajram Kelmendi (Bajram Keljmendi) (1937-1999) je bio advokat i aktivista za ljudska prava. Podigao je optužnicu protiv Slobodana Miloševića na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju 1998. godine. Prvog dana rata NATO-a 1999. godine, srpska policija ga je uhapsila s dvoje dece Kastriot i Kushtrim (Kuštrim). Njihova tela su pronađena sledećeg dana.
[5] Mark Krasniqi (Mark Krasnići) (1920-2015), etnograf i pisac.
[6] Zekerija Cana (1934-2009), istoričar.
[7] Ramiz Kelmendi (Ramiz Keljmendi) (1930-2017), novinar i pisac, takođe je bio lider pokreta pomirenja krvnih osveta.
[8] Fehmi Agani (1932-1999) bio je filozof, sociolog i političar, jedan od osnivača Demokratskog saveza Kosova. Ubili su ga srpske trupe dok je pokušao da napusti Prištinu prerušen u ženu kako bi izbegao otkrivanje.
[9] Albanski: Burrënore, burenore, kada žena ima tzv. više muževnih osobina. Koristi se za opis žene koja nije konvencionalna u smislu stereotipnih rodnih uloga.
[10] Din Mehmeti (1932-2010), pesnik sa Kosova.
[11] Bardhyl Çaushi (Bardil Čauši) (1936-1999), advokat i aktivista za ljudska prava, držanog u zatvoru tokom NATO rata 1999. godine i ubijenog. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni tek 2005. godine.
[12] Albanski Krushqi, Krušći prati grupu iz porodice mladoženja koji dolaze da dovedu mladu. U ovom kontekstu, odnosi se na delegaciju koja je angažovana na pomirenju krvnih osveta.
[13] Kanun, običajno pravo, nepisani zakon koji reguliše sve aspekte života u planinskim područjima Severne Albanije, Kosova i Crne Gore. Pisanu verziju, Kanun Leke Dukađinija je sastavio franjevački monah Shtjëfen Gjeçovi (Štjefen Đečovi) 1910-1925.
[14] Muška odaja u tradicionalnom albanskom društvu.