Drugi Deo
[Rečenica se nastavlja iz prvog dela]
Prva Jugoslavija, Druga i ona Treća do kraja XX veka. Ovo putovanje… sada sam završio gimnaziju i otišao sam u Skoplje da studiram Pravo, nije mi se svidelo, osećao sam se kao stranac. Nisam imao ni finansijskih mogućnosti i odlučio sam da jednu godinu radim kao nastavnik da bih preživeo. Pošao sam na moje prvo putovanje iz Skoplja do Kačanika, put je postojao, naravno ne asfaltiran, i sa velikim rupama, i iako sam sedeo na kraju autobusa kada bi zadnji točkovi upadali u te velike rupe te puta, moja glava bi se odbila o krov autobusa. Da i ovako je bilo to putovanje, trajalo bi dva sata do tamo. Tu sam sišao, posle sam pešačio jedan deo puta, otišao sam u tu školu. Počeo sam nastavu kao nastavnik, tu sam ostao jednu godinu, znači izgubio sam jednu godinu, ali je to bilo životno iskustvo.
Jedno životno iskustvo, posle u septembru sam položio 5 ispita za 25 dana, četiri-pet zadnjih ispita, jer sam samo jedan ispit položio u junu. A u drugoj godini, trećoj I četvrtoj sam bio stipendista univerziteta. Stipendija, tada je bio Univerzitet Beograda, Filozofski Fakultet, Priština i stipendija, retko ko bi dobijao stipendije univerziteta jer je bila potrebna visoka srednja ocena, a kriterijumi su bili strogi, bila je kao plata nastavnika, znači onoliko koliko sam primao platu kao nastavnik tamo sam dobijao stipendiju kao student druge godine. U trećoj godini takođe, u četvrtoj godini se povećala stipendija, znam sećam se bilo je 32 hiljade tadasnjih dinara u drugoj i trećoj godini, a u četvrtoj godini 50 hiljada dinara, da to je bila kao plata nastavnika. U četvrtoj godini bi pokrio svoje troškove, studirao bih, stanovao bih u studenstkom domu broj jedan, sada tamo kod studenskog centra, i slao bih pare roditeljima, mami i tati, i to je ostavljalo dosta utisaka u selu, taj i taj i studira i šalje pare roditeljima.
Eremire Krasnići: Znači to je bio konačan premeštaj na Kosovo?
Agim Vinca: Da, i ja sam završio studije za tri godine, i vratio se ponovo u rodno mesto. Radio sam jednu godinu kao profesor albanskog jezika i književnosti u srednjoj školi u Strugi, tamo gde sam završio srednju skolu. U međuvremenu kao stipendista univerziteta, kao student sa dobrim ocenama, bio je proglašen konkurs za asistenta. Ja sam konkurisao i izabrali su me za asistenta.
Eremire Krasnići: Na fakultetu u Prištini?
Agim Vinca: Da, na fakultetu u Prištini. Nekih šest meseci sam razmišljao kako da to izvedem, ne ja sam nego roditelji mi nisu dopustili, vršili su pritisak, ”Ostani ovde da bi mogli da te vidimo. ili ćemo da napravimo kucu, oženicemo te”, normalno je to osecanje roditelja, ali kasnije je ispalo da…
Eremire Krasnići: Koje su to godine bile, ’72?
Agim Vinca: Ovo su bile ’71. ’72, školska ’71. U ’70-toj sam diplomirao. ’71,’72, celu godinu sam radio, započeo sam i drugu godinu, u međuvremenu sam objavio prvu knjigu poeziju “Feniksi” Skoplje, “Plamen bratstva” 1972. U to vreme knjiga je bila ne tako mali posao, tada se dobro prighvatalo, bili su redovi moje mladosti, znači jedan lirski dnevnik. Onaj svet, te inspiracije, te brige, te želje trudio sam se da ih artikulišem kroz ljubav prema rodnom mestu, ljubavi prema ljudima, prema svetu. Eh ovako bi sigurno i ljubav tretirao kao osećanje.
Eremire Krasnići: Kako vas je snašla ’81-va u Prištini?
Agim Vinca: ’81, leteli su avioni nad glavama ljudi, iznad krovova kuća, super-sonični avionic, naravno vojni da bi stvorili osećaj straha. Posle 11-og, ne čak ni posle 26-og, nego posle 2-og aprila kada se uvelo vanredno stanje, pošto sam u to vreme magistrirao ’74-te, završio sam vojnu službu, oženio sam se. U međuvremenu sam postao i otac, uzeo pauzu semestra da bih odradio temu doktorata, ali su posle došli, desile su se demonstracije ’81-ve, sećam se dobro tog 11-og marta.
Eremire Krasnići: Da li ste izašli na demonstracije?
Agim Vinca: Ja ne, mi nismo mogli da izađemo. Nismo izlazili jer bi to automatski značilo izbacivanje sa fakulteta. To bi radili mladi, i studenti, ali mi smo ih inspirisali, neke smo i podržavali moralno. Pa je posle počeo zloglasni period diferenciacije koji je trajao devet godina, od 1981-1989-te. U 1989. mi koji smo je shvatili indoktrinatori mladih, nacionalisti, iredentisti, separatisti nas su izbacili iz saveza komunista, znači nekih 70. intelektualaca širom Kosova, opštinski odbor nas je izbacio. Ja sam bio kažnjen pred izbacivanjem, i izbacili su nas.
Eremire Krasnići: Zbog kojeg razloga su radili to pred izbacivanje?
Agim Vinca: Zato što…prvo smo bili optuženi da smo bili opterećeni nacionalizmom ja i neki drugi profesori, zatim nakon što su nas branili kolege ova optužba se malo smekšala, modifikovalo se u: nisu se dovoljno borili protiv albanskog nacionalizma, to je bilo. Faktički nije bilo albanskog nacionalizma, to su bili legitimni zahtevi, znači, glavni zahtev ’81. je bilo da Kosovo dobije status republike. Šta je tu bilo loše, Crna Gora je bila republika, Makedonija republika, zašto Kosovo da ne bude? Sa ovim granicama koje je imalo, znači to je bio zahtev i mi smo to podržavali. Naravno bilo je i onih koji su nas osuđivali poput moje generacije, ja sam bio student i tu sam učestvovao na demonstracijama nisam bio organizator, nego učesnik znači u centru gde je danas trg “Majke Tereza”, od pozorišta se krenulo. Prvo smo se okupili kod Filozofskog fakulteta a posle ovde. Tu su se čitali zahtevi, posle je upala policija, hteli smo da odemo do tadašnje Pokrajinske skupštine, a to je ova današnja skupština, posle su počeli sukobi. Posle slomljena stakla, bilo je malo prevrtanja automobila. Jedan dečak je čini mi se ubijen na terasi, jedan mladi dečak srednje škole “Murat Mehmeti”, 17-18. godina je ubijen, drugi su bili povređeni. Tu sam pohađao kao đak zajedno sa kolegama. Dok ’81-ve znači profesori univerziteta tražili su profesore da im sude, i bilo je onih koji su to radili sa zadovoljstvom, bilo je i onih koji nisu baš to radili sa zadovoljstvom, i bilo je nas koji nisu hteli da obrazlože te teške osude, jer smo mislili da nisu pravedne što zapravo i nisu bile. To je bio sistem koji je imao monopol na vlast i koji je imao monopol na istinu.
Jedan član Vrhovnog Komiteta koji je bio nov u ono vreme, Agim Zatrići, imao je zavšen fakultet dao je procene Pokrajinskog Komiteta da, „Ovo su nacionalističke, iredentističke, separatističke demonstracije“, sa pozicija da se albanski nacionalizam i iredentizam i druge ocene ne priznaju, nije navodno dozvoljena debata i da… trajalo je to sednica za sednicom, eh koliko sednica? Samo tokom jedne sedmice 1982. na Prištinskom Univerzitetu je, od ponedeljka do petka održano 99. sedmica, 99. skupova za diferencijaciju, pošto je Prištinski Univerzitet ukupno imao 99. osnovnih skupova. Od ponedeljka do petka, ja sam bio na dnevnom redu, gde sam bio kažnjen isključivanjem. Branili su me moje kolege a i studenti, neki su bili članovi saveza, i kao studenti. Znači, profesor se na svojim predavanjima bavi naukom i ima kritički stav prema političkim fenomenima, ovim ili onim otkud znam.
I ’89-e smo udaljeni, a ja sam bio kandidat za izbacivanje i sa univerziteta, ali u međuvremenu su se okolnosti promenile, pao je monistički sistem, legalizovan je politički pluralizam, počelo je oslobađanje političkih zatvorenika, i nije imalo smisla da ljudi budu isključivani zbog političkih ubeđenja. Ali, u Junu 1991-e , na Prištinskom univerzitetu su primenjene takozvane nasilne procedure od okupatorskog srpskog režima, znači smenjeni su svi albanski dekani, rektori, prorektori i postavljeni su srpski dekan i rektor i nekoliko albanskih kvislinga, tako se desilo, ali i albanci koji prihvataju taj režim. Posle toga sam se udaljio sa fakulteta 15-og Juna 1991, jer je bio kraj godine, letnji odmori, i sa motivacijom smo se vratili da bio deo u nelegalnim protestnim skupovima. Imam odluku. Posle su nastavljene diferencijacije, isključenja, namera srpskog vlasti je bila ne da nas isključe nas koji smo zapali za oko kao nacionalisti, nego da zatvore univerzitet, tako je i bilo.
Eremire Krasnići: Kada je zatvoren Univerzitet?
Agim Vinca: Univerzitet je zatvoren tokom ’91-e godine. I mi smo se organizovali da predajemo nastavu po privatnim kućama, školama na periferiji, i različitim objektima. Srpska strana je imala zgrade, mi smo bili izan, znači nismo priznavali srpske zakone. To je bio takozvani sistem kuča-škola, samo što su osnovne škole bile u podrumima tih objekata, srednje škole i univerzitet je bio vani. I tako je to trajalo 9. godina sve do ’99-e kada smo se posle oslobođenja vratili kućama.
Eremire Krasnići: Vi ste bili angažovani i na drugim političkim aktivnostima, organizovanjima… jel nam možete reči i oko pozicija Albanaca u Makedoniji ?
Agim Vinca: Sada u ’80-im godinama , posebno u Makedoniji je bio užasna represija naspram Albanaca i na Kosovu ,ali se na Kosovu prekoračilo sa represijom. U Makedoniji je bio istinski teror naspram inteligencije, naspram mladih, institucija, znači tražilo se od Albanaca da se imena, imena gradova pišu u slovenksoj formi, ne Škup več Skoplje. I kad govore albanski, radio Skloplje,“Govori radio Skoplje“ i radio Debar, ‘Govori radio Debar“. Imena dece, knjiga, sve ovo je rađeno, navodno, u ime borbe protiv albanskog nacionalizma. U suštini, cilj je bio da se marginalizuje albanski narod, da se suže njihova prava. I srednje škole su počele da budu paralelne, takozvane zajedničke, u jednoj paraleli ubace pet makedonskih učenika i onda nastava bude na makedonskom. Zabranjivane su pesme, i pesme o Muji Ulčinaku i Bajram Curija, i ne druge. Otpuštanja ljudi sa posla, hapšenja, i sve tako.
Ja, kao rođeni albanski intelektualac, školovan, odrastao tamo, ali sam živeo u Prištini naravno nije u mojoj prirodi da pravim čuda, možda nismo imali mogučnosti da uradimo mnogo, ali ako bi digli malo glas postojala je mogučnost da ugrozimo sebe i porodicu. I prvi rukopis u odbrani albanskog integriteta, za njihova prava protiv nasilne policijske politike sam napisao ’86-e, ali naša štampa nije to objavljivala ovde jer nisu bile na linijama saveza komunista. U to vreme izlazila je jedna revija u Zagrebu, novine, nedeljna revija „Danas“, izlazila je jednom nedeljno, čini mi se sredom i ona je imala liberalniji stav o političkim odnosima u ondašnjoj Jugoslaviji. Znači tamo smo mogli da objavljujemo rukopise, pisma, duža reagovanja u artiklima, sa analizom o problemu, pogotoco za situaciju albanaca u Makedoniji, gde je i natalitet ograničen. Bio je to na neki način genocid, ali, za treče dete je trebalo platiti porez, a kamoli primiti dečiji dodatak, znači jedna vrsta etnocida.
I tu sam počeo ’86-e , posle sam nastavio, objavio sam niz rukopisa o poziciji albanaca u Makedoniji, zadiranju u njihova prava, za silu koja se nad njima primenjivala. Nešto od toga je bilo polemika sa makedonskim intelektualcima, novinarima, publicistima, piscima, neke su bile zatvorene sa analitikom problema. I znam da je protiv mene 1988-e pokrenuta užasna kampanja u Makedoniji, jer bilo nas je tada malo, tako je bilo, tako se nekom svidelo, ovo je istina. Profesor Redžep Ćosja je pisao, ja, i bili su Škeljzen Malići i Veton Suroi, nije bilo drugih. Škeljzen Malići i Veton Suroi su bili u poziciji pro-Jugoslavije, oni su bili za očuvanje Jugoslavije, ali za reformiranu Jugoslaviju, demokratsku onako liberalnu, da kažemo pluralističku. Radili smo sa pozicija odbrane vitalnih interesa albanskog naroda, raskomadanog, zloupotrebljenog, pod stranim suverenitetom, proganjanog, masakriranog i tako. I naravno, koliko nam je omogučivano protivljenju nasilnim kampanjama koje je vršila ondašnja vlast pogotovo u Makedoniji.
’98-e je pokrenuta užasna kampanja protiv mene, sve radio stanice, od Radio Skoplja, do Radio Kičevo, novine, znači „Makedonija“,“Večer“, „Plamen bratstva“, što su bile na albanskom, objavljivale su i pisale tekstove. U jednom od tekstova je pisalo da sam izbačen iz gimnazije, kao gimnazijalac, kao nacionalist, uistinu sam tada i ispitivan, kao što sam rekao, ali ne izbačen, nisam bio izbačen i završio sam gimnaziju, a jedne sam se godine vratio kao nastavnik. Sa lažnim optužbama, kada su videli da neču stati, opštinski komitet komunističke partije Struge u saradnji sa organima drzavne bezbednosti, jer tamo su bili dosijei, organizovali su kampanju, naterali su ih, naterali su ih možda a možda i svojevoljno sa predstavnicima organizacije političkog društva mog sela da se distanciraju od mene. Predsednik saveza, predsednik mesne zajednice, znam im imena ali ih neču reči.
Sekretar organizacije saveza komunista, predsednik organizacije boračkog saveza, predsednik socijalističkog saveza radnog naroda i predsednik omladine, sva petorica su objavili tekst na makedonskom gde kažu, „Mi uživamo sva prava“. Oni nikad u svom životu nisu uzeli nijedan dokument na albanskom jeziku, več samo na makedonskom, od rođenja do smrti. A Agim Vinca obmanjuje Jugoslovensku javnost, i zbunjuje nas njegov potez jer je on dete jedne nacionalističke porodice, ima takvog ujaka, brat mu je takav, ujak ovog ima prijatelja u emigraciji, i drugih sličnih stvari. U tom pismu se pominju 11. ili 12-13. imena drugih osim mog, zbunjuje nas kako može neko takav da vaspita svoju generaciju. I to pismo je objavljeno u novinama „Nova Makedonija“ sa naslovom „Ekstreman neprijateljski prikaz Dr. Agima Vince“, i novinama „Danas“ iz Zagreba gde je isto tako objavljeno samo sa naslovom blažeg značenja. I došao je do Fakulteta, crveno pismo sa crvenim pečatom, da je tako savez komunista je imala kao politiku kominizma, marksizma i tražila je da Filozofski fakultet preduzme mere protiv mene kao čoveka koji je dezinformiše jugoslovensku javnost.
Naravno da to nije imalo efekta jer je predsednik Skupštine za Sankcije bio moj kolega, koji je rekao,“Ja znam šta se tamo desilo“. Bio je iz Preševa gde je završio srednju u Skoplju, ali je došao da mi kaže, reče mi, videh ga i rekoh, “ Izbaci me, nemoj da rizikuješ zbog mene“, „Ne“ reče. Ali je objavljeno u „Danas“ i ostavilo je loš utisak, razumeš, i tada sam bio nateran da odem na voz iz Prištine i da odem u Zagreb da uzmem moju dokumentaciju sa sobom i da se sretnem sa direktorom lista „Danas“, zvao se Mirko Galić, koji u početku nije hteo da me primi, jer mi je sekretarica rekla da ima mnogo posla. Posle sam joj dao vizit-kartu jednog profesora tamo Matvejevič, on je bio jedan književni pisac i književni kritičar veoma poznat sa kojim sam se sastao tokom dana. I on mi reče da mu je direktor prijatelj, i napisao je na poleđini , primio me je i rekoh mu, „Ja sam dotični Agim Vinca, što ste ga objavili i došao sam ovde da vam kažem, da li ja dezinformišem Jugoslovensku javnost ili šta?“
Oni su uistinu bili slepi alat države, uradili bi to i ako bi im rekli da Crni Drim teče uzvodno, oni bi to potpisali, i trojica njih bi se potpisali na ćiriličnom pismu. Dao sam im izvod rođenja, izvod večanih, četiri svedočanstva iz gimnazije, i diplomu, gde je u dokumentaciji sve bilo na makedonskom a dokumentovaču i ostalo. I on me je lepo dočekao i pitao me, „Šta mogu da učinim za vas?“ Rekoh,“Prvo da mi objavite duži članak koji preseca“, i odmah ga je objavio u sledečem brou i to na jednoj i po strani. Da „Danas“ objavi jedan članak na jednoj i po strani , u to vreme je bila velika stvar. I nakon toga, jedna grupa intelektualaca iz mog rodnog mesta ovde u Prištini im je odgovorila, i to je naravno ostavilo vrlo dobar utisak, prodje i ta ’88-a, dodje ’89-a.
Sada je ’89-e na Kosovu bilo užasno. U Makedoniji kao da je došlo do omekšavanja klime jer je došao pluralizam i desile su se kadrovske promene, na čelo saveza komunista došao je jedan reformator tamo Petar Gošev, pali neki šovinisti. I ovde, zato što je sada Miloševičeva Srbija vodila bitku za promenu Ustava i povratak Kosova pod skute Srbije, znači preuzimanje ingerencija koje je Kosovo imalo sa Ustavom iz 1974-e. I ’89-a je bila u stanju vanrednog užasa, divlje kampanje, psovanja, optužbi majki, albanske žene su nazivane „mašine za veš“, mašine za proizvodnju dece, i tako dalje. Ja sam i protiv ovoga reagovao, čak sam objavio tekst u „Politici“ i u „Nin“, skračene, ali prvashodno u „Danas-u“.
Sada se prenelo, što bi rekao, problemi ovde su kao posledice svih pritisaka, ovom nasilju, ovim divljim kampanjama svemu što je albansko, od etnogeneze do tek rodjenoj nedonoščadi. Desio se slavni štrajk rudara Trepče na devetom horizontu koji je uzdrmao Jugoslaviju i Evropu a u isto vreme su se studenti okupili u sportskoj hali onda zvanoj „25. Maj“ a sad „1. Oktobar“ i tamo smo ja i više mojih kolega učestvovali smo zajedno sa studentima. Posle toga, znači, oni zahtevi za ostavkom Ali Šukrije kao člana Jugoslovenskog Vrha, i Rahman Morine koji je bio broj jedan kvisling na Kosovu, predstavnik Komunističke Partije, koji je došao iz Policije i Sekretara Komiteta Mitrovice, Husamedin Azemi. Oni su kao dali ostavke, posle su su povukli i izvukli rudare, kao što rekoh, iz jame, studente iz hale sportova i nastavljena je represija, različite kampanje, privođenja u policiju.
Ja sam bio, kasnije sam shvatio da kad je trebalo da se izmeni Ustav 23-eg marta, održala se sednica Skupštine Kosova, Skupština Kosova je bila opkoljena tenkovima, svugde policija, na svakom koraku srpski policajac i svi iz bivše Jugoslavije. Učinjene su nasilne promene Ustava, održan je sednica Skupštine Srbije. 28-og marta sam uhapšen u ranim jutarnjim satima, u pet i trideset, sedam osoba je došlo do vrata mog stana, tri policajca da mi skrenu pažnju. Tri policajca, tri civila i jedna žena su mi upali u kuču, uzeli su više fascikli, više tekstova, poveli su i mene sa sobom. Ispitivali su me 20. sati, pitali su me od rođenja do danas. Ali, imao sam jednu sretnu okolnost,rekao bih, jer je moje delo bilo javno, pisao sam, diskutovao sam, reagovao sam javno, nisam pripadao ilegalnim političkim organizacijama, i možda me je ovo takoreči spasilo.
Tog dana 28-og marta su ubijene 22. osobe, mladi momci i devojke, dok se u Beogradu pio šampanjac jer je Kosovo izgubilo autonomiju iz ’74-e, nije imalo ustavna prava koja je ranije imala. Za ovo se ratovalo godinama, Jugoslovenska štampa je bila užasna, pogotovu „Politika“, tu je bila jedna monstruozna kampanja laži, sa pretnjama, sa optužbama, sa svime. Mi, znači više intelektualaca, gde je bilo uhapšenih kao Ukšin Hoti sa svojom grupom, pre toga su mnogi privedeni, mnogima zaprečeno, mnogi su otpušteni. Ja sam bio od onih što su privedeni, zadržani, ispitivani, pušteni, priveli su me još jednom za žalbu, žalba 215-a intelektualaca koja je bila ’89-e za odbranu ustava Kosova. Posle kada je 5-og jula nasilno preuzeta Radio Televizija Kosova, i da mi skrenu pažnju da ne utičem na studente da izđu na ulice, jer če biti prolivena krv. To je bila presudna reč, što bi rekao, vi imate odgovornost!
Eremire Krasnići: Šta ste govorili vašim učenicima iako ste bili pod prismotrom za ovo?
Agim Vinca: A onda je stigla 1990. godina i počela je ona velika akcija pomirenja. Tu akciju su započeli naši mladi, naši studenti, bivši politički zatvorenici drugog februara 1990. godine u selu Bistrica, u Dečanima ili Peći, Peći. Započeli su je jer u demonstracijama ’89-e u odbrani autonomije Kosova srpska propaganda je širila laži da albanci nisu ubijeni of strane srpske policije, nego su se međusobno poubijali zbog osveta. To je bila polazna osnova. Ova akcija se proširila u velikoj meri i u nju su se uključili, osim studentata, mladi i univerzitetski profesori, intelektualaci, pisci i drugi na Kosovu, u selima, gradovima, i ja sam se uključio.
Razlozi zbog kojih sam se uključio ovom pokretu su, kao prvo zato što je to humanitarna akcija, znači, zato što smo imali tradiciju kanuna, krvnih osveta i ne postoji ništa bolje od toga da se decenijama zaraćene porodice dogovore i da odagnu teški teret sa svojih ramena. Ali osim toga, osim što smo morali da stvorimo jedinstvo, front protiv srpske hegemonije, srpskog nasilja i terora koji se vrši i najmanje što sam ja mislio je, pomislio sam da ne bi prošlo mnogo vremena dok albanci ne budu prisiljeni da na ustanak, da uđu u rat, i bilo potrebno je da u rat uđemo ujedinjeni i homogenizovani. Akcija je bila uspešna, krvne osvete su bile oproštene, svađe, povrede, uglavnom u ime naroda, zastave, Kosova, kosovske omladine. To je bilo ono što ljude, čine da prevaziđu veliki bol, te gorke uspomene, imalo je još težih slučajeva.
Eremire Krasnići: Koliko su bile stare?
Agim Vinca: Bile su 30, 40 možda čak i 50 godina a i manje. I naravno, to je mobilisalo ljude, jer pored pomirenja krvnih osveta, razvijali su se i drugi pokreti, drugi oblici reagovanja, mobilisali su narod. Ja sam učestvovao koliko se sećam, od 2. marta 1990. godine, u selu Bajčina, ne Bajčina, nego neko drugo selo u blizini Prištine. I tu je bio jedan starac u vrtu koji je oprostio krv, zvao se Hašim Bajčinca, bio je sitan, sećam ga se. To je bio moj prvi kontakt sa njim, a onda sam tog dana čak napisao pesmu, pesmu koju imam u jednoj od mojih knjiga. Bio je mart, april, krajem aprila, tada se slavio 1. maj, ja sam otišao u mom moji rodni kraj, 1-og maja…
Eremire Krasnići: Bili ste u Bubavecu jel da?
Agim Vinca: U Bubavecu? Da, bio sam u Bubavecu. Bio je jedan veliki skup u Bubavecu, čak sam tada pratio i jednog švajcarca koji je došao [u] poseti na Kosovu, bio je učitelj po profesiji. Da li je takođe imao još neku misiju ja to ne znam, ali pošto sam ja pričao francuski zamolili su me da mu se pridružim. I on je bio zadivljen ogromnim skupom, naime, celim narodom, bio je praznik tog dana, bio je Bajram, i imami i sveštenici, govori, devojke, žene, muškarci, muškarci sa brkovima, sa kečevima. Znači sve kategorije, zatim ručak, ručak na sofri, gledao je on nas dok smo sedeli, sreo sam ga opet, nekoliko meseci kasnije tokom jedne posete Švajcarskoj, i skup u Bubavecu je bio ogroman.
Krajem aprila sam otišao u moj rodni grad u Velešt, Struga, i pomislio sam znajući da je i tamo imalo krvnih osveta, jer smo mi jedni, jedan narod, imamo jednu tradiciju, isti mentalitet, da počnemo akciju da počnemo njeno širenje i tamo. I pomislio sam da sa jednim kolima ili dva ponesem nekoliko od mojih zemljaka, mojih seljana i poslati ih u Verat e Lukes, da bi se oni inspirisali i učinili istu stvar. Ali kad sam tamo stigao, video sam da nema potrebe da se ide kod Verat e Lukes, jer ono što se dešavalo na Kosovu emitovalo se na televiziji, novinama i kontaktima, učinilo je svoje, dao je svoj efekat pa smo mi zajedno razvili strategiju da bih počeli sa pomirenjima krvnih osveta u selu Veleša, u Struzi. Slučajno, sam ja bio zadužen za ovu grupu, čak su meni prišli jer sam ja bio intelektualac koji je imao ime, ne samo kao pisac, kao nastavnik, nego kao i neko ko se opirao protiv jugoslovenske vlade, makedonske, srpske.
Stigli smu u Ohridu, ja sam bio tu, zbog toga što je moja supruga je iz Ohrida, kod njene porodice su došle dve osobe sa automobilom, od kojih je jedan bio lekar i imao je problem u porodici a drugi je bio aktivista, došli su i otišli smo. 30. aprila smo se sreli u kući jednog seljana, naš patriota, po imenu Nazif Žuta, čak i intelektualci iz Prištine i rodnog mesta, izradili smo strategiju, napravili smo spisak krvnih osveta, bilo ih je oko pet ili šest osveta i po dva, tri i po koliko. Počeli smo, da li da počnemo od slučaja koji se smatrao lakšim, ili težim? Došli smo do odluke da počnemo sa težim slučajem. Bilo je teškoća, ali su bili deset, petnaest, dvadeset, grupa se povećavala. I za dva dana, prvog i drugog maja u selu Velješta, Struga po prvi put u Makedoniji, nije ni počelo ni Tetova, niti Gostivar, ko drugačije kaže, taj laže, to su činjenice koje su dokumentovane i [u] pres štampama i svuda, a postoje i fotografije i drugih dokaza. Pomireno je pet osveta i oprošteno je par povreda i jedna svađa. Bio je to veliki uspeh, neki od slučajeva su bili zaista veoma ozbiljni, dva su bila u mojoj porodici Vinca, moje pleme. Jedan je bio, izvoli?
Eremire Krasnići: Kakva je bila priroda [slučajeva]?
Agim Vinca: Jedan slučaj je bilo ubistvo, s obe strane je biala po jedna ubijena osoba, ali su bili bez dogovora, Reći, Vinca. I mi smo ih pomirili uzimajući predstavnike jedne porodice, i odlazili kod druge porodice, a ne samo po skupovima ili odama, popili bi kafu i oni opet ovde, što se na Kosovu nije dešavalo jer je to bio veoma obiman posao, i to smo takođe činili ponekad, ne u svim slučajevima. Bio je još jedan slučaj gde je svekar ubio svoju snaju, svekar je bio zločinac i posvađao se sa sinom, snaja je ušla da bi ih odvojila i on je pucao sa pištoljem od ispod. I to je bila žena iz moje porodice, rođaka, i ja sam tu plakao kada smo otišli tu kod mojih rođaka, jer ja sam imao ključnu reč i ja sam morao da prvi govorim, i ako nisam bio najstariji, ali tako reći lider. I kada sam počeo, morao sam da ih uverim da je to za dobrobit svih nas, znamo da vam nije lako, ali vi ne opraštate njih, nego praštate za svoju budućnost, vašu decu, naciju, omladinu ovog naroda, naših vrednosti, suočavamo neprijatelja, vekovnim neprijateljima.
Ovo su bile, kako reći, reči, argumenti i ja kad sam tamo počeo, nisam mogao da se uzdržim od plakanja, preplavljen sam bio plačući. Ja sam nju poznavao, znači ona je bila moja porodica, i ona je bila ubijena, kako reći, sa rukama u testu i ostavila je decu. Iako su deca mala i on je bio u zatvoru, izašao bi možda, ali ga ne bi oprostili. I tako bilo je mnogo teških slučajeva, bilo je raznih slučajeva, nijedan slučaj nije bio kao drugi, imali smo uspeha. I budući da sam ja još bio na poslu, znači na fakultetu, ostao sam dva-tri dana i vratio se.
5-og maja sam se vratio. 2, 3. maja, 5-og maja se održao jedan veliki miting, možda najveći posle Verat e Lukes, u Bubavecu, možda čak i pre Bubaveca ovde u Koljovici, Priština. A pošto sam ja prisustvovao, tražili su od mene da održim govor uporedo sa Antonom Četom, Mark Krasnićijem, Zakarija Canom, njih tri. Tu su bili Luš Đerđi i imam Bubaveca, Dževat Krueziu i mnogo drugih, mnogi pisci, intelektualci, profesori i tražili su govor. I ja sam to napisao ovako, „Prolećno pomirenje“ nazvao sam je, takođe je televizija Prištine tada emitovala pre preuzimanja kontrole od strane Srbije. Bio je poseban trenutak, znači bilo je veoma veliko okupljanje, čak je bio i jedan slučaj, jedna osoba koju sam takođe poznavao kome su ubili dva brata od porodice Sfišta ovde iz Vranjevca, Kodra e Trimave, dva brata i on je bio zet u Strugi tamo. Upoznao se sa jednom devojkom koja je došla u srednju medicinsku školu, koja mi je bila bliska, rođakinja i tamo je bio veliki broj onih koji su opraštali.
Došao je doktor iz Prištine koji je radio u Zagrebu, mislim da se zvao Nazmi Krasnići. Bio je defektolog i došao je neočekivano do govornice i sećam se da je rekao, „Mi ćemo jedni drugima oprostiti krv, ali krv koja nam je prolivena od strane Miloševića, Kadijevića i Mamule, nikada nećemo oprostiti!“. Zna se koje bio Milošević, Branko Mamula je bio admiral jugoslovenske vojske, Kadijević je bio načelnik osoblja Generalštaba i potom je ubijeno još koliko momaka, došli su u kovčezima iz vojske, u kovčegu. Svi ovi slučajevi su bili deo tih događaja, dešavanja, sve je to bilo akumulacija. Mi smo učestvovali u njihovim sahranama i održali smo [govore] na ceremoniji podizanja spomenika, i šta ja znam.
Nakon njegovih reči, srpska policija ga je uhapsila, uhapsila je onog doktora koji je došao iz Zagreba, zabranjena su velika okupljanja, zabranili su velike skupove gde su prisustvovali nekoliko desetine hiljada da ne kažem više. Posle nekoliko dana interveniše Hrvatska, jer je on očigledno državljanin Hrvatske i pušten je iz zatvora. Tako se zatim akcija pomirenja krvnih osveta proširila i na drugim albanskim oblastima u Makedoniji, u Tetovu, Gostivaru, u selima, u Kičevu, i nastavila se kod mog mesta rođenja u Strugi, tamo u selu su drugi nastavili, a mene bi nekada pozvali. Desilo se da sam otišao za neke nove slučajeve, ali zatim kako reći, postalo je kao neka vrsta neizjašnjene institucije.
Eremire Krasnići: Zar ni u Makedoniji nije bilo dobrih odnosa sa državom i zakonom, zašto je bilo potrebno da se ovi računi međusobno reše?
Agim Vinca: Ova ubistva?
Eremire Krasnići: Da.
Agim Vinca: Ona su se dogodila pre 30-40 godina, nažalost dešavaju se i danas. Dešavaju se i danas, svuda se ubijaju. Mi smo u to vreme dali i poruku, ali stvari se zaboravljaju. Mi smo narod sa vrednostima, ali imamo i mnogo poroka, rekli smo im: „Mi danas praštamo krvne osvete, pozivamo vas da ubuduće otvorite oči, da prikupite svoj mozak i ne ubijate više vašu braću ili svog komšiju ni u kom slučaju, a da posle toga kažete, odneću ovaj slučaj kod Antona Čete i krv će mi biti oproštena, ne!“, I neko vreme ovo je imalo efekta. Sada ljudi su živi ljudi, ima ih u svim vrstama, ali cilj je bio da se stvori jedinstvo, front, i to se stvorilo, svest je svorena. Posle su se odvijali neki događaji, kako su se desili da se razvijaju, političke stranke su se pojavile, i na kraju i OVK, i Kosovo 99-e se oslobodila srpske okupacije od skoro jednog veka. Od 1912-13, do te godine, jer je Kosovo okupirana zemlja, uključujući i Makedoniju, Srbija i Grčka su se proširile od balkanskih ratova, okupirali su albanske teritorije, Kosovo i Čameriju.
Čak i mi kao intelektualci, znači, ja odkad sam se opametio i postao potpuno politički svestan, rekao bih od 1965. godine. imao sam ovo mišljenje i imam mnogo argumenata za to i mislio sam, jer je ovo legitimno pravo mog naroda. Ja bi branio i prava drugih naroda ako bi im se ista ugrozila kao čovek, jer čovek mora da bude čovek, ali mora biti i humanista. Pre nego što smo albanci kaže Monteskje, poznati francuski filozof, kaže, „Je suis tout d’abord homme par hasard francais,“ što znači, prvo i pre svega sam čovek i slučajno sam takođe francuz. Mislim da je ovo tvrdnja, ovo je epigraf, ovo je moto da ja kao intelektualac sam pokušao da pratim i poštujem u životu.
Eremire Krasnići: Gde ste bili za vreme rata?
Agim Vinca: Tokom rata sam bio u Prištini. Pet dana u mom stanu 24, 25, 26, 27 i 28 smo došli u Makedoniji.
Eremire Krasnići: Bili ste prisiljeni na to ili?
Agim Vinca: Ne, hteo sam da promenim mesto jer je ispred moga stana bila locirana srpska policija. Tu je jednom bila jedna kuća srpskog lekara, gde je u to vreme bila vodovod Prištine, svi zaposleni su bili srbi, i tu je posle locirana srpska policija i hteo sam da promenim mesto, da odem kod mog prijatelja u Ulpiani malo dalje, ali je tamo jedne noći ispred otišla paravojna formacija i nije se ni on sam osećao bezbedno. Moja supruga i ja sa makedonskim pasošima, jer jeu međuvremenu Makedonija postala nezavisna država i kao građani Makedonije, sa makedonskim pasošima smo pokušali da izađemo.
Ovo je jedna od istorije. Zatim tu u Veternik, blizu benzinske stanice, policija nas je zaustavila, mene su ubacili u kombi, pretili su mi ubistvom, opljačkali su me. Jednom je srpski policajac povukao obarač automatskog oružja, a onda je njegov šef koji je proveravao pasoše rekao, „Ostavi, ostavi, nemoj prljati ruke sa njim, jer će ga oni drugi usput srediti,“ tako je bilo. Čak mi je i rekao, jer ove dokaze nismo nikada dali „Imaš para kod sebe?“ Rekao sam, „Imam“, „Koliko?“ Imao sam oko 320 evra ne evra, maraka, jer u to vreme sam paralelno radio i na našem univerzitetu, i međuvremenu je stvoreno 3%. Krenuli smo bez plat3, zatim 20 maraka, 30 maraka, 50 maraka. U 99-oj moja plata kao univerzitetski profesor, pod najvišom pozivu profesor je bila 300 maraka.
Ja sam primio jednu platu, poslednju platu i 20 maraka su nam dali, jer je uoči bio praznik Bajrama, i taj novac sam držao stalno u ovom džepu ovde {pokazuje na džep}, ne držim novčanik. Izvadio sam, srpski policajac ih je video, imao sam još nekoliko makedonskih denara, nisu imali nikakvu vrednost, video ih je i strpao u džep, ove makedonske denare je rekao, „Uzmi!“ I opet mi je pretio, i jednom je rekao, „Izađi! „Kada smo izašli iz kombija, moja žena je gledala da vidi gde su me udarili. Na sreću nisu me udarili, pretili su mi smrću, „Ti si Agim Vinca, Agim Vinca kao da sam čuo to ime negde. Ah, ti, ti učiš one, one iz OVK. Tražili ste NATO, sada ćete videti.“ Rekao sam: „Bežite u Makedoniju“, rekao sam, „Ja bih da odem ako je moguće.“ Pokajao sam se i počeo da se vratim, i rekao dok me ubiju na putu, nek me ubiju u mojoj kući. I on mi je rekao „Možeš, možeš.“ srpski policajac, ali sam se bojao da neće da mi nešto srede usput od Prištine do opštine Elez Han. Zaustavili su nas sedam puta, pet puta su me opljačkali, imali smo u celini sedamsto maraka sa sobom. Podelio sam ih sa svojom ženom, neke neobrijane srpske paravojne snage koje su došle iz Leskovca tražili su nam pedeset maraka, „Izvolite.“ Otišli smo u Elez Han, tamo su srpski policajci bili su raposoloženi, jer su bili zainteresovani da albanci napuste Kosovo. Poneo sam još jednu mladu ženu u kolima sa dvoje dece koja su se držala za ruke.
Eremire Krasnići: Da li ste čekali tamo na granici?
Agim Vinca: Vrlo malo. Ona žena je bila iz Uroševca, i pitao sam je, „Gde ideš?“ Rekla je: “U Skoplju.“ „Gde?“ „Kod sestre“, „Upadaj“. Kada sam izašao, kada sam prešao granicu sa makedonske strane su nam se obratile deset, dvanaest kamera, ako ne petnaest, čekali su tamo. „Zašto bežite? Bežite od straha zbog NATO bombardovanja?“ Rako sam im, „Ne.“ „Engleski, engleski“, rekao sam, „Ne“, „francuski“, rekao sam, „Ne, na francuskom. Od NATO bombardovanja niko ne bi mrdnuo sa Kosova, bežimo od užasnog srpskog terora počinjenog protiv civilnog stanovništva na Kosovu, gde život ljudi ne vredi ni koliko život mrava. Čak i ako te ubiju, nema ko da vas sahrani.“ Jedna novinarka, čini mi se makedonka, rekao sam, „Oni ubijaju, oni kolju, oni siluju, pljačkaju, oni…“ Rekla je: „Pljačkaju?“ „Da. „Vas su opljačkali?“, Rekao sam, „Da, i mene su opljačkali.“ „Lično?“ „Lično. Imali smo 700 maraka ukupno, sve su nam uzeli.“
I nastavio sam put, odveo sam onu mladu ženu sa dvoje dece, negde na Čairu joj je sestra bila i otišao sam kući, mom rodnom gradu. U to vreme je bio ispunjen sa puno ljudi sa Kosova, još su se i šalili sa mnom, rekli su mi, „Tebe su trebali da ubiju {smeši se}“ jer sam ja sada bio izbeglica u mom rodnom gradu, da izbeglica u svom rodnom gradu i bio sam najtužniji izbeglica sa Kosova. Teško sam to doživeo, nisam mogao ni pisati, samo sam telefonirao, platio sam 300 maraka samo za telefon. Imam stan u Strugi, platio sam 300 maraka za telefon, mobilnih telefona nije ih tada bilo.
Eremire Krasnići: Sa kime ste održavali kontakt?
Agim Vinca: Zvao sam albanskog predsednika Redžepa Mejdanija, Sabit Brokaja njegovog šefa kabineta, Dritero Agolija mog prijatelja, poznatog pisca, doktora Pandelji Ćino predsednik Samostalnog foruma albanskih intelektualaca Albanije. Pozvao sam profesora Arbena Putu, predsednika Helsinškog odbora za ljudska prava i rekao sam mu, „U Blacu, je horor, ljudi umiru, izvinite na izrazu, tu obavljaju nuždu, recite predsedniku da ide kod Marize Lino, ambasadorke Amerike i recite joj, ‘mi ćemo prihvatiti , mi albanci Makedonije, jer je ovo mesto ljudi koji žive u inostranstvu, kuće su prazne i oni su širom Evrope, država Makedonije ne troši ništa’. Ljudi umiru, dešava se ovo…“
Naravno kao ja su bili još stotine drugih ljudi važnijih od mene, ali znam da se grad Blace odblokirao i 300 autobusa sa stanovnicima Kosova su dovedeni do Korče da ne bi prošli kroz Tetovo, Struge, jer su tu zaustaviljali albance, u Korči iz Svetog Nauma je bilo blokirano, znači ovo sam uradio, oni su bili unutra. Takođe nekoliko koncerta, neke promocije ali tu nisam prisustvovao. Nisam mogao prisustvovati, osećao sam se veoma tužno i napisao sam dve, tri pesme, od kojih je jedna bila: Zavidim mojim prijateljima/ Mrtvim pesnicima sa Kosova/ Koji nisu videli Kosovo tako žalosno/ Koji je nisu videli ovako spaljeno i ubijeno / Zavidim svojim prijateljima/ Azemu, Dinu, čika Esatu/ bolje tamo u zemlji ležati/ nego ovde kao izbeglica. Objavio sam je u novininama „Plamen bratstva“ i neki od mojih kolega profesori iz Gnjilana i okoline rekli su mi da su plakali kada su je pročitali.
Eremire Krasnići: Šta radite danas?
Agim Vinca: Danas sam profesor u penziji. I dalje sam na fakultetu, imam kandidate za master kao mentor, predajem na Univerzitetu „Fehmi Agani“ u Đakovici. Pozvala su me dva bivša učenika, jedan je šef filiale a drugi je dekan, i čitam, pišem. Postoji mogućnost da ovo što sam vam rekao, da napišem, da malo bolje prilagodim nego što sam mogao danas da kažem. Neki su čak pisali po povratku, nedelju dana posle bombardovanja sam se vratio. Deset dana posle bombardovanja sam putovao sa mojim kolima, imao sam 101 [Zastavu] sa dva prijatelja, kolege, Priština-Peć-Đakovica-Prizren i obratno.
Eremire Krasnići: Da li ste to dokumentovali?
Agim Vinca: Dokumentovao sam u članku koji sam napisao nakon povratka, pod nazivom „Jedan dan na slobodnom Kosovu“, koji je objavljen u listu „Koha Ditore“, koji je još uvek izlazio u Tetovu, jer su im ovde spalili štampanriju. Na četiri pune stranice „Jedan dan na slobodnom Kosovu „, i rekao sam da je posleratna Peć Hirošima, Peć je {objašnjava rukom razaranje}, Đakovica je imala puno ljudskih žrtava, Prizren se spasio jer su brzo ušli vojnici NATO-a, jer je u blizini Kuksa, i to sam uradio. Takođe sam vodio dnevnik tih pet dana dok sam bio tu, i to sam objavio u mojoj knjizi, objavio sam u to vreme u štampi u Prištini i u štampi u Tirani.
U taj dnevnik sam objavio čini mi se povodom pete godišnjice bombardovanja, ali taj članak, „Jedan dan na slobodnom Kosovu“, sam objavio tog dana posle mog povratka znači izašao je na četiri pune stranice novina „Koha Ditore“ i još sa nekim slikama. Osim teksta mislim da smo trebali više da učinimo mi intelektualaci Kosova, nismo ostavili dovoljno dokaza, uključujući i sebe. Mogu da kažem da sam ostavio neke dokaze, čak sam ih i u poeziji artikulisao, i ranije i kasnije na drugim novinarskim tekstovima kao „Kao taj“ je plamen za plamen. Naime tu sam govorio za celo to putovanje i za sastanke i posebne prilike koje su ljudi doživeli. Kao što znate svi su iz jedne porodice iz Peći, posebno porodica Balja. Staricu koja je ležela na krevetu paralizovana, srpska policija i paramilitarci nisu pucali u nju nego su je obilazili okolo i pucali automatskom puškom oko nje gerrrrrrrr {onomatopeja}, takve igre činili, to su radili, silovali su, pljačkali su ubijali su, imam.
Eremira Krasnići: Da li imate beleške ili usmene izjave?
Agim Vinca: Usmene, usmene, jer druge nismo imali. Usmeno od preživelih članova porodica, da da imam i imena, znam tako da se Baljaj prezivala ta porodica. Naime, na Kosovu je pod prvo, tradicija kod nas je da roditelji četiri sinova izgrade četiri identične kuće, sve četiri vile su bile spaljene. Lepih kuća nije bilo u to vreme, loših da, tako je bilo. U Prizrenu skoro niste imali gde da jedete, jedva ćevabdžinice i deset-dvanaest dana su prošla od ulazka jedinica KFOR-a. Ovo sam uradio, i vrlo dobro sam to uradio sa jednim profesorom Jašar Kabaši, profesor engleskog i režiserom Atde Gaši, koji sada živi u Norveškoj. Osim toga, on je bio uporan u insistiranju da ide u Peć da vidi da li su spalili kuću njegove ćerke koja je živela u Londonu, spalili su joj. Niko iz naselja ga nije odveo, on je bio kao invalid jer je doživeo udes, rekoh, „Ja ću odvesti.“ I otišli smo zajedno.
Eremire Krasnići: Da li imate snimke vašeg zajedničkog odlaska?
Agim Vinca: Ne, nemamo nikakav snimak.
Eremire Krasnići: Ah, ne.
Agim Vinca: Nije tada bilo mobilnih telefona, nije bilo ni jednog snimka.
Eremire Krasnići: Pošto je on bio režiser, mislila sam da li ste to dokumentovali na neki način?
Agim Vinca: Ah, ne. On je otišao da vidi kako su spalili kuću njegove ćerke. On je molio jednog, molio drugog, rekoh, „Ajde, ja ću te odvesti.“ I ja sam i sam bio voljan. Usput se desilo da smo povezli i vojnike OVK, mladiće u uniformama i sa njima razgovarali, uzimali njihova mišljenja, tu sam pričao i o problemima političkih sukoba, naravno. Ali mislim da je bilo potrebno više, i nikad nije kasno, bolje kasno nego uopšte, eto tako. Toliko za danas, jer sam ga baš odužio.
Eremire Krasnići: Da. Hvala!