Početak Kampanje Pomirenja krvnih osveta.
U vestima je izašao u to vreme portparol u vladi Milosevića […] I rekao je, ‘Nisu ubijeni od strane naše vojske i policije,’ njihova vojska, ‘nego su se primitivni albanci međusobno ubili zbog krvih osveta’. […] Bilo je jako neprijatno, pogotovo za mene je bilo užasno neprihvatljivo, to je bila jedna velika diskriminacija, velika neistina, i veoma nehumano.
Sutradan sam izašla u Peć. Prva osoba koju sam htela sresti, i zbog koje sam krenula da sretnem bila je Mirveta […] Srela sam je u Peći i, i počele smo da razagovaramo, ne sećam se da li je ona pratila vesti ili nije. Sa Mirvetom smo se uvek dobro slagale, mi smo i ranije bile prijateljice, pre zatvora, tokom zatvora, i posle zatvora. Mi smo se dobro razumele, nije bilo potrebno mnogo objašnjavati, i nije je bilo potrebno ubeđivati… ona je smatrala [pomirenje krvnih osveta] kao vrlo značajnu stvar i rekla je, ‘Videćemo šta možemo uraditi’. […]
Brahim, Lul, Mirveta, i ja smo tog dana otišli kod Adema [Grabovci] njegovoj kući, i razgovarali smo i bez sumnje smo se složili. Što znači nije bilo potrebno mnogo se raspravljati, nije bilo potrebno mnogo filozofirati. […]
Nakon toga došli smo do zaključka da jedna osoba, koja je poštovana, koja je cenjena, koja ima i nadležnost u odama, i sposobnost pregovora u odama, je bio profesor Zekeria Cana i profesor Anton Četa, odnosno kao prvi Zekeria Cana. Bio je poštovan, i od naše strane, ali ne samo od nas, mi smo znali za njegovo angažovanje i njegovu literaturu.
Hava Šalja je rođena 1966. godine, u Baranskoj Dolini, opština Peć. Zbog njene političke aktivnosti, 1984. godine bila je zatvorena sa šest devojaka i dva dečaka. Ovaj slučaj je poznat kao „Grupa Pećkih Devojaka“. Nakon oslobađanja u decembru 1988. godine, ona se angažovala kao aktivistkinja u Kampanji za Pomirenje krvnih osveta, 1990. godine. Šalja je diplomirala na smeru Međukulturnog Komuniciranja i danas radi kao socialni pedagog u Švajcarskoj.