Drugi Deo
Aurelja Kadriu: Jehona, a da li se sećate kako je bilo proces putovanja? Izazovi sa kojima vi ste se suočili?
Jehona Ɖurđeala: Ja sam bila, sećam se na jedno tri… pravo da ti kažem, ne sećam se da sam imala neki veliki izazov. Ja sam po prirodi dosta znatiželja pa kada bih videla, nekog koji mi se sviđa na razgovor, što je srbin na primer, meni ne interesuje samo da nabavim razgovor. Tako da se ne sećam se da sam imala neku averziju ili prepreku veliku prema nekome. Bilo je definitivno, bilo je od onih teških diskusija, to znam. Ljudi su znali da udaraju na sto, ustali na noge, izašli napolje to zapamtim velikim emocijama.
Na primer, jednu od pro… programi, po kampovima koji su bili, bilo je u Austriji. Tamo su neke slike , gde smo se naučili da pravimo foto, ito da pravimo one slike belo i crno, da ih slikamo u početku u film, da se razvijaju iste, sokove razne, hemikaljije razne. I kada budeš radila te stvari, na primer, sada kada gledam one fotografije, tu je jedan hrvat, jedan bošnjak, jedan srbin, i mislim da je dovoljno organizovano. Ja uzmem i izvadim one odavde i dajem drugoj, on radi šta radi… mislim bilo je mnogo transformativno.
Aurelja Kadriu: Ja znam da su postajali “Postpesimisti” i na drugim mestima Balkana. Na kojim mestima se pojavilo po prvi put, i da li ste vi kontaktirali sa njima? Kakvi su bili kontakti sa njima?
Jehona Ɖurđeala: Bilo je. U Subotici postoji i dan danas, u Vojvodini znači, ima jedna grupa koja je još uvek aktivna. Pa “Postpesimista” ima manje više u svakom glavnom gradu Jugoslavije. Znači i u Zagreb, Sarajevo, Beogradu i Subotici ima i ovde ima. Nije bilo makedonaca, nije bilo slovena, tako da bilo je u ovim navedenim mestima. Sada ja ne znam kako su oni organizovani kao što su “Postpesimista”? Pa mislim da osim u Subotici gde su neki entuziasti koji još uvek imaju neku stranicu Facebook-a, ili nemaju. Pa i mislim da su ljudi rastureni po njihovim životima.
Aurelja Kadriu: Onda kakav je bio vaš kontakt sa njima?
Jehona Ɖurđeala: Vidi, razni ljudi su bili i kontakti su bili razni. Pa mislim bilo je i ljubavnih veza, ljubavi koje su se nadvezivali razne grupe. Ja za sebe večinu kontakata imala sam dok sam išla u kampu. Znam da sam dobila pisma od strane učesnika. Sigurno da i ja sam njima poslala, ali nije da sam mnogo držala te veze sa ostalima.
Aurelja Kadriu: Posle kako ste nastavili život nakon “Postpesimista”?
Jehona Ɖurđeala: Da u “Postpesimista”došli su jedan bračni par jako interesantan, pa mislim mnogo atipični. Bili su dva engleza u penziji. Bili su kuejkera [quakers]. Kuejkeri su jedna vrsta denominacije, protestanti koji su pacifisti, oni su pacifisti. Veruju na ravnopravnost i oni su veliki aktivisti čovećanstva. Ona dvojica penzionera imali su jednog antičkog Land Rover i odlučili da neće da ostaju u Engleskoj, pa, posle odlučili da se kreću po bivšoj Jugoslaviji i da obavljaju svoje aktivnositi ovaku u reconciliation [uz slaganju] sa mladima. I ne znam kako su stigli kod nas u kancelariji, stigli kod nas i dali svoje aktivnosti. Bile su neke aktivnosti koje za nas su bili malo više dečje jer mi mnogo brzo porasli. I što ja znam, da se dohvatimo ruka sa rukom i dok stanemo na noge da kažemo love [ljubavi] glasno [glasnije], koje smo mi uradili kao poštovanje gostima i mi da njima pravimo njihovu volju.
Pa posle, kikiki {onomatopeja smeha} ali međutim ja se njih sećam kao lik prijatnih ljudi. I ja, baš ja i Garentina i još jedna drugarica Ariana, išli smo u Punto, a da li je bilo nešto slično Punto… baš ovde je bilo, ispod sprata i vodili smo njih da nešto çu me piju, kafu, čaj, ili bilo šta, što znam ja. I u tom razgovoru, u ime zahvalnosti mi smo razgovarali kakve su okolnosti, da su škole katastrofalne, po kućama, to je slaba prespektiva. I to u jednom momentu bez neke agende, ali to u jednom momentu učinilo je da ja pišemo, školama kuejkera u Engleskoj i potrudila sam da im pronađem stipendije i da idu fak… da se školuju. I sve je bilo: “OK, nice [dobro, u redu], zahvaliti”. Ali ponovo ono: “Ne može ovo nikada!” Znaš?
Ali ona žena ruku na srce, zadržala svoje reći. I znači, ima neke privatne škole koje su osnovane prije 200-300 godina u Engleskoj koje su ovoga denoma, denominacija i ona je pisala tim školama. I jedna od njih je dala jednu stipendiju, ja sam bila persona za kontakt sa njima. I imala sam neke ujake od majke u Londonu koji su mogli da budu kao guardian [starešina], jer potrebno je bilo za vreme raspusta i možeš da ideš kod njih. I bila sam. Otišla sam unutar nedelje. Samo mi stiže poruka: “Imaš stipendiju, kreni!” I to bila sam u Grčkoj, jednim sličnim programom “Postpesimista”, i došla mi mama i rekla tako, tako i da je sve u redu.
Ja sam se vratila za dva, tri dana u Prištini. Otišla sam u Beogradu da uzimam vizu. Ja sam dala pismo onoj ženi u Ambasadi, i ona otišla i kontrolisala i kada se vratila ja sam se radovala mnogo jer meni se činilo kao da sam sanjala, znaš. Momenta kada se vratila ja sam rekla: “Okej znači postoji škola”, jer nije bilo interneta tada, i nismo mogli da kontrolišemo ove stvari. Bukvalno, znaš, i pitam se: “Gde idem?” I meni su dali vizu. Tačno za nedelju dana meni se menjao skroz život. Ja sam stigla u jednoj školi, i ta škola je bila cela ova izmena. Ja sam tu živela, učila sam, imala sam da jedem da pijem. Bilo je totalno jedan kulturni šok, i ovako je moj život nastavljen.
Aurelja Kadriu: Kako je bilo tamo, da li se sećaš te škole, osim činjenice da si živela sa drugaricama, i… ?
Jehona Ɖurđeala: Ja zapamtim školu. Bilo je mnogo dobro i mnogo teško istovremeno u nekim aspektima… ja sam bila mnogo siromašna, jel. Govorila sam sa mojim roditeljima jednom nedeljno pet minuta, svake nedelje. I tako malo smo imali novac da za jednu godinu ja nisam se vratila u Kosovo. I ono znaš kada imaš 17 godine, i nikada nisi bila van zemlje sama bez porodice, znači nisi bila više od desetak dana sama posle da ne možeš da dolaziš jednu godinu…. Kasnije ja sam svatila da je stvarno teško bilo ali to je tako bilo. Imala sam jedne farmerice i par cipela za dve godine dok sam bila tamo. I one sam ja farbala svaki šesti mesec. I kupila sam neke kutije sa bojama, i stavila sam u mašini i od jednom farmerice su postale nove, i….
Predavanja su bila laka, jer oni to dobro prave lakim. Kao prvo učionica ima šest, sedam učenika. To je vrsta diskusije, poput izazova, i dobro i prijatno. Pa znate, na primer mi u sociologiji učili smo o sektama, gledali smo jedan film… u filmu sa sektom koja obožava zmije. I zna se da je lako učiti kada ti se sve prezentuju. Tako da škola nikada nije mi se činila sa teškoćama. Ali ja u momentu kada sam stigla ja sam odlučila da ću ovde ostati dok završim fakultet, a da ostajem ja treba negde da nađem… više od 50 hiljada evri da plaćam još tri godine fakulteta.
Aurelja Kadriu: Aha… da malo stajemo ovde samo malo… koja godina je bila kada si ti otišla u Londonu?
Jehona Ɖurđeala: ‘96- ta.
Aurelja Kadriu: A je si li ti došla za vreme raspusta posle prve godine? Jesi li došla u Prištini?
Jehona Ɖurđeala: Da.
Aurelja Kadriu: A da li bih mogla da nam opišeš malo taj period, kako je bilo kada si došla iz Londona u Prištini?
Jehona Ɖurđeala: Govorim za ‘96, ‘97. Leto. Vidi leto ‘97- me nije da se mnogo sećam toga. Leto ‘98-me, definitivno sećam se jer tada sam bila završila prvu godinu fakulteta. Vratila sam se i razmišljam okej dolazim da se provodim i biće mi lepo u Prištini. I kada sam stigla ovde, samo što je puko rat, znači onaj unutrašnji rat u Drenici. I Garentina, na primer Fisi, i ono društvo koje smo bili u“Postpesimiste” poćeli smo da idemo po terenu ili kao novinari ili kao fixeri tako su ih zvali kada se ide za strane novinare. I nakon četiri, pet dana kada sam bila u Prištini, nekako rekla sam ja ne mogu da sedim ovde, da pijem piva po Prištini, gde 30 kilometra malo dalje desilo se nešto tako.
I odlučila sam i ja idem da učinim tu stvar. Ubedila sam Batona Hadžiu da me jednom uzima, jer rekla sam ako idem u BBC-si i da njima kažem znam da ću da postanem fixer, ja mogu da budem fixer, i ako ne izlazim nikada po terenu, dok nisam videla selo mojim očima…. Jer ja celu porodicu imam iz Prizrena, tako da nisam imala nikakvu šansu da poznajem realno Kosovo, onaj ruralni deo, i kažem sa sobom, ima da se smeju samnom. Pozvala sam Batona Hadžiu, i kažem ovako: “Ja volim da izlazim u teren, da li me uzimate?” Imala sam 19 godina tako. “Je si li sigurna?” Reko: “Da”. Ok: “Ajde”. I ja tako jedno dva-tri dana, pa dve tri nedelje otišla sam sa Batonom i pisala za “Koha Ditore”. I posle počela sam da radim za strane ljude, i radila sam celo to leto koje je bilo moje naj bizarnij u životu.
Aurelja Kadriu: A da li bi mogla da nam opišeš?
Jehona Ɖurđeala: Oh… bilo je mnogo, mnogo je bilo vreme na polju…. Ustaješ u jutro, kreneš na blindiranim kolima. Ponekad i ne blindirana. Krenula si. Imala si neku ideju kuda ideš samo nisi znala na koliko mesta checkpoint [kontrolne tačke] ima da ideš. Nisi znala da li ima da se potrefe srbi ili albanci. Ako su albanci da li su građani ili seljaci, od kud znam ima koji seljak koji je pronašao jedan pištolj i sada je postao šef, ili da li mi se potrefe stvarno OVK-a? Moglo je biti, (kašalj) moglo se desiti OVK-va prije podne, srbi, posle podne{pije vodu} ili obrnuto. Bilo je slučajeva kada si postigla, checkpoint, sa srbima, policija, koji su bili pijani. Onim svojim pištoljima i druge stvari i normalno ti se čini. I pored toga ti si učinila sav ove stvari…
Na primer, nekoliko elemenata kojim se sećam, bilo je jednom, dobila sam informaciju da postoji neka improvizovana bolnica da je bila neka kuća bez vrata, bez prozora, bez ičega, samo beton, ali jedan siguran prostor koji prestavlja neku vrstu imprivizovane bolnice. I ne mogu da se setim sa kojom novinarkom sam bila, samo onako pošli smo. I u jednoj od onih checkpointave ja sam videla ime Fehmi Ladrovcija. I on mnogo agresivan. Ne, ne znam, tada se nešto desilo i za to bio je mnogo, nervozan, ljut: “Vi novinari, samo dolazite, gledate samo vaša posla i ništa niste radili za nas” I, znaš, “Krvožedni!” To nije meni reko, bio onako drsko go… i ja pamtim, mislim za ovaj slučaj kada smo bili u pregovoru, znaš, i rekao znaš: “Polako. Da li misliš ti da za ovo treba da se zna, kako misliš ti da ćeš da rešiš ovaj problem sama? I da li misliš da imamo podršku?”
“Treba da se vidimo, da li je tamo jedno dete, koji je ranjen i…” i ne znam na ovo on se ubedi i dozvolio je da idemo. I otišli smo mi u toj bolnici. Kuku Bože! Ne mogu da zaboravljam. Bio je dečko sedam, osam godina ispružio se bukvalno u kesi, kako da se izrazim, sa katater… kako, su ga postavili na neko mesto, pravo da ti kažem, izgleda zbog bubrega i samo ovako stajao {pokazuje sa gestovima kako je ležao}. Užas! Mislim, svega je bilo tamo. Dok ti treba da praviš slike, vodiš interviste, i da se vratiš u grad. Ako je video reportaža, nda se pomaže na prevodu i takvim stvarima. I posle izlaziš u grad i piješ jedno pivo. U to vreme mi smo izlazili preko puta, tamo prema Dardanije, bio je jedan kafič, i tu smo sedeli skupa svi mi novinari, svi fixeri, i svi tako, i tu smo menjali informacije šta se dešava po terenu. Bilo je novinara, ja ne, ali bili su novinari koji su preneli poruke iz Prištine u terenu i obrnuto za OVK-a.
I tako, ostaneš do 11.00 časova. Ideš kući spavaš. U jutro rano se budiš, izlaziš i ponovo isto ovako. Nisi znala šta te čeka. Ali bilo je i …mislim, ovaj dan je bio jedan od naj težih dana. Bio je jedan drugi dan kada sam otišla sa dva novinara u selo Ljikovac. Srbi su imali neku taktiku, došli i bombardovali su selo u početku iz daljine. Selo je ostalo pusto. Zatim su ušli. Posle i mi smo otišli u Likova i bilo je mnogo… jednom iz daljine, iz centra OVK-a, i tražili smo intervju sa “Zmijom” i sa “Sultanom”. Ja tek posle rata saznala sam da“Zmija” je Hašim Tači. Kada je izlazio ime Hašim Tači. Pitam se: “Ko je more ovaj Hašim Tači, odakle ovaj da ide u Rambuje?” Kada sam ga videla u slici, rekla sam: “Aaah, ovaj je ’ ‘Zmija’” (smeje se).
I otišli smo sa dva novinara. Bio je jedan amerikanac i jedan iz Engleske. I sedeli smo dosta kasno, tako da je bio jedan pravi like scoop. Mi smo pravili intervju sa njima obojicom, i osetilo se kako se približava što više i više. Znači ovi sa granatama samo su se približavali, bliže i bliže. I kada smo pošli poćelo je sa pada mrak. Bilo je smračeno a naša kola[Džip] nisu bila blindirana, zeleni, ovo je totalni idiotizam, jer ne sme se otići sa takvim kolima koji izgleda kao da su vojska kola. Mnogo je bilo weird [çudno] jer sada vozimo, vidi se da pada mrak, pa trudimo se, da ubrzamo. Ja sam bila unapred, jedan je bio pozadi i jedan je bio vozač. A onoga pozadi uhvatila ga panika: “Oh, ja vidim ovde jednog vojnika, oh ja vidim ovde, oh vidite ima da nas ubijaju, o ovo je naša boja, o Bože, o Bože, o Bože!” Skroz je bio skrenuo čovek.
Nisam mogla da verujem da je taj novinar jedne, jedne, jedne poznate engleske novine foreign desk [vanjski reporter ].Nisam mogla da verujem kako može taj čovek da se ispaniči kad sam znala da njemu je taj posao svaki dan i uvek na tako sličnim mestima. Dok ja sa ovim drugim čovekom samo smo se pogledali, ovako, znaš: “Šta da mu uradiš, šta se može?” Zatim došlo mi do ovde {dotakne nos}, samo kada sam se okrenula prema njemu i rekla sam mu: “Peter, we’re here, we have to get out of here, there’s no point in panicking, because it doesn’t make it any better, so just calm down”. (Smeje se) Ali kada je video da ni na kraju, ni, ni najmanje u jednoj devojci on polako se smirio, možda postidio se, i od jednom se ućutio. Već kad je rekao: “Ok, but im not a happy bunny” (ponovo se smeje).
Rekla sam: “Baš me briga”. Anyway [svakako], ovo je bilo jedno, jedno… oh, bilo je mnogo, bilo je bez broj takvih stvari. Mi smo došli, bili smo jedna od prvih ekipeva koji smo ulazili u Orahovac posle popaljivanja grada. I još uvek je bilo požara. Bilo je mnogo, to je preteško, teško je bilo sve ali kada smo gledali kako su popalili kuće, i nama su dozvoljavali da ulazimo. Samo kada su rekli:“Pažnja još uvek ima snajperista!”
Aurelja Kadriu: A jesu li bili srbi ili albanci?
Jehona Ɖurđeala: O da, da milicija je pobedila OVK-a, i mi smo otišli u jednu derviškoj bogomolji kolima i od jednom zaustavili smo kola.Stanemo, naišao je momenat kada smo morali da izlazimo iz kola, i to je bio takav momenat: “Oh, Bože!” znate, sada samo ima da puknu metke, očekivala sam sa svih strana. Ali prošlo je. Ovde sam, nisu me pogodili, whatever [bilo kako bilo], ima sličnih…
Aurelja Kadriu: Posle koliko vremena si se vratila u Londonu?
Jehona Ɖurđeala: Ovako je izgledalo moje leto, (smeje se) znaš kada se vratiš u školi: “Kako sam provela leto?” Eh, ja sam provea ovako leto.
Aurelja Kadriu: Jel bilo traumatično posle, povratak u Londonu?
Jehona Ɖurđeala: Više je bilo traumatično druga godina, znači ‘99-ta, kada ja nisam bila. Bila sam u Londonu, studirala sam, i normalno kada su izašli roditelji u Makedoniji i ovakve stvari…
Aurelja Kadriu: Kako je bilo kada si prošla iz srednje škole u fakultet, u tom periodu… ranije pričala si mi da si imala poteškoće?
Jehona Ɖurđeala: Da, da, ali ne znam dali je interesantno. Ja sam odlučila da ne dobijem azil, mada sa azilom možeš da dobiješ bez platna škola, jer mnogo su bili gadna ponašanja nekih albanaca u to vreme. Mislim, mnogo, mnogo, mnogo su zloupotrebili socialni sistem u Engleskoj i nisam mogla da gledam i sebe između te grupe. Plus i nisam mogla ni da se vratim sve dok ne sredim papire. Pa ono prvo bilo je glavni razlog, i ništa… ja sam se dosta namučila, pa mislim ja sam se namučila dok sam pronašla novac. Zatim puće rat koja je još više otežavao stvar. Ne znam, da me neko pita sada ponovo: “Ajde pokupi 50 hiljada eura…” sada nije 50 hiljada, sada su 80 hiljada… ali, znači, da mi neko kaže: “Ajde diži se, i sredi, pokupi novac”. Ne bi znala ni sa koje strane da počnem.
Aurelja Kadriu: A jesi li komunicirala sa porodicom? Porodica jeli bila u Prištini tokom rata kada si ti bila u Londonu?
Jehona Ɖurđeala: Da oni su bili u Prištini u prvoj nedelji, posle su prešli u Makedoniji.
Aurelja Kadriu: A jesi li ti komunicirala sa njima, kakva je bila situacija?
Jehona Ɖurđeala: Da, da, ono vreme dok su bili u Prištini, komunicirali smo svaki dan, ali ono kao u svaku porodicu, tipične priče svih porodica: “Ne govorimo”. Ja pitam: “Kako ste?” “Evo dobro, dobro, dobro”. Sutra dan: “O evo majka izašla u Makedoniji. I ja ako Bog da idem sutra”. Od oca….
Aurelja Kadriu: A jesi li se vratila ti u leto ‘99-te?
Jehona Ɖurđeala: Da, da, (smeje se), smejem se jer moji roditelji bili su u Makedoniji, i ja došla sam iz Londona u Makedoniji. Ali oni još su pokupili neke stvari koje su stvorili za tri meseca kao izbeglice. Rekli su mi da ja idem prva: “Idi ti prva jer, jer smo čuli da su počeli da razbijaju stanove i one ih uzimaju posle… idi ti i zaštiti stan”. Ja se smejem jer toliko je, kako da kažem mnogo komična ideja da ja sam mogla da štitim bilo šta, pa ja sam tako i krenula, normalno. I bez jedne ideje da ono je sasvim ovako la-la. Ali ja sam se vratila. Bilo je sedmi ili osmi posle 19, 18-19 juna, [1999]. Pustina, totalna. Sasvim malo ljudi, jako malo stvari… ili ne znam. Tu sam ja svatila da je sasvim drugi život, putem iz Dardanije u Sunčanom Bregu gledam i idem kod jednog drugara, njemu porodica je bila za vreme rata u Prištini.
Idem gradu, prolazim put tamo prema studentske menze, studentski domovi … prolaze neka kola onako u brzini. I on onako svira ti ti ti {onomatope} ko bajagi: “A koja ribica?!” I ja se okrenem i okrenula sam ruku pogano {ona je odvojila srednji prst njemu} i za ovo nisam u opšte mislila. Nastavila sam da hodam, samo kada sam videla ista kola su se vratila u parkingu kojeg ja sam prolazila peške. I on počeo onu igru prstima i na kraju pretio me sa pokazanim prstom {odvaja kaži prst i preti}, i kada sam ga videla sada ja sam saznala da on mene prati jer ja sam njega vređala a on gazda ove kuće, ili bog zna ko je bio. Samo kada sam počela da jurim, išla sam nekim stepenicama gde ne bi on mogao da se popne kolima. Tu sam svatila da je ovo postalo sasvim drugi svet, znaš, i ideja da ja mogu da čuvam stan je bila prosta šala.
Aurelja Kadriu: U kom stanju je bila kuća?
Jehona Ɖurđeala: Ukradena, ukradeno sve. Ali, mislim nema ništa vredno da se spominje.
Aurelja Kadriu: Zatim, kada su se vratili porodica, šta se desilo?
Jehona Ɖurđeala: Da, oni su se vratili. Probam da se setim, ali mislim da otac se vrlo brzo vratio. Majka i tako i tako predavala je u Medicinskom Fakultetu u paralelnom sistemu. Ja sam radila za Britansku Ambasadu. Još bila sam u školi, tako da ja sam bila ovde samo za vreme leta. Prvo leto radila sam u Britanskoj Ambasadi i za britanski KFOR. Zatim ja sam završila fakultet i vratila sam se.
Aurelja Kadriu: I šta si radila kada si se vratila?
Jehona Ɖurđeala: Ja sam radila za jednu lokalnu organizaciju. I posle u jednoj međunarodnoj organizaciji NVO-jeu. Pošto sam ja studirala za Političke nauke, jer od “Postpesimista” ja sam bila dobila ideju, da, da, učinim za društvene promene ili da se nešto radi za ovo društvo, inače prije toga ja sam volela da budem doktorka, kao moja mama. Znači ja sam studirala Političke nauke i mislila sam da se stvari menjaju preko NVO-a. I radila sam u dve NVO, i mogu reći da je bio jedan gadan period, jer bilo je mnogo novca, mnogo materializam i za mene to je bilo, i sve što sam videla bilo je toliko licemerno, i izašla sam znači, nisam mogla da izdržim. Posle otišla sam da magistriram, i tako.
Aurelja Kadriu: Ti si master polagala u London, posle jesi li se vratila opet, iz jednog sasvim drugog života?
Jehona Ɖurđeala: Da, ja sam se vratila ponovo, i kako da kažem ovim procesom eliminisanja, ako ti oćeš da utićeš u društvo, koja su tvoja mogučnosti? Lokalna Organizacija? Ne. Međunarodna Organizacija? Ehee! Politička stranka? Ovo je bio drugi redovni eksperimenat. I ono znači bilo je jedna lekcija. I sve redom bile su dobre lekcije. Ovo je bilo jedno od toga. I tu sam ja odlučila, znači u “ORA” ja sam naučila tri stvari jako bitne. Ovo je 2005-ta. 2004-ta, ali i 2005-ta. Kosovo ima da bude loše prije nego da bude dobro; ako oćeš nešto da učiniš za Kosovo, ne smeš da imaš ruke vezane; i treća: ova šanca generacije, zadnja šanca one generacije, govorim za Vetona Suroi, i tako da nije dovoljno.
I ove su bile neke od razloga da… razlog zbog čega sam donela ovu odluku je da idem u zapadu, samo da skinem rep pod mojih vrata. Ja nisam imala rep pod vratima, nije mi uhvatila vrata rep, ja sam bila pre mlada to je značajno, ali primetila sam da ako ne paziš uz mnogo velike pažnje u Kosovo, onda te teraju na neki teritoriji jako… to je prostor svakako teritorijalan, i svakako zahteva imati svoj klan, i svoje pleme, u svojoj teritoriji. A ako oćeš da radiš ti ono što misliš da ti treba da radiš ne smeš da dozvoljavaš i da padneš pod ničiju milost. I zbog toga ja sam se udaljila, vani sam stekla iskustvo, i ovo moje iskustvo meni omogučava da se vratim kada mi se pokaže prilika, znači kada ja volim. Ja sam dobila britansko državljanstvo, kupila sam stan sa svojom ušteđevinom.
Aurelja Kadriu: I kada si se vratila u Kosovo posle?
Jehona Ɖurđeala: Oh, ovo za mene je mnogo u redu, okej jer ja sam naučila mnogo od ovih mojih iskustava.
Aurelja Kadriu: Šta si uradila posle kada si se vratila?
Jehona Ɖurđeala: Sada…
Aurelja Kadriu: Šta sada radite ?
Jehona Ɖurđeala:… pa mislim ovaj moj zadnji povratak znači prije dve i po godina. Ja sam već odlučila. Vidite dogodili su se mnogo iskustava osim sa“Post pesimistima”, što znači ovaj aspekat rada sa omladinom, ne-formalno obrazovanje, ojačanje omladine, nešto od mojih iskustava ličnih koja sam ja doživela, više kao observisanje i videla sam koliko ima observativnih snaga. Imala sam samo ideju jedno tri godine prije nego da se vrati i dešava ona stvar za koju ja ima da radim. Znači da radim sa omladinom, da investiram emancipaciji u njihovo obrazovanje, da se motivišu oni i da pomažu i drugima.
Zatim kako je ovo dobilo formu….Ja sam imala, znači, znala sam, da ja ima da predajem jednog dana ne-formalno obrazovanje, koje je veoma zabavno, za udruženje, izazov, dosta ima različito i ja sam počela sa prvim projektom. Šest prvih meseci nemam, pa mislim da sam bila sama i nisam uplatila sebe jer nisam imala. Znači kada se počne od nule jedna organizacija i koja nije osnivana od Norveške Ambasade ili Američke Ambasade ili bilo koje institucije, ne možeš da naplatiš sebi platu, samo da teraš onako.
Aurelja Kadriu: Ako nemaš nešto da dodaješ verujem da sada možemo da zatvaramo naš razgovor. Zahvaljujem!
Jehona Ɖurđeala: Okej, zahvaljujem!