Četvrti deo
Jeta Redža: Možda sada možete da počnete da nam pričate nešto o ‘90im?
Mirvete Limani: Zamolila bih vas da pričate malo glasnije molim vas, jer…
Jeta Redža: Jel me čujete sad?
Mirvete Limani: Da, da, čujem, nego stalno tražim da mi ponavljate pitanja.
Jeta Redža: Neka, nije važno. Da nam kažete nešto o 1990im i možete da nam kažete nešto o ratu.
Kaltrina Krasnići: Možda da krenete od 1989. godine kada je autonomija Kosova bila ugušena.
Mirvete Limani: Pričaću malo o demonstracijama ‘80ih. Nikada neću zaboraviti, to su bile ogromne demonstracije, i neprijateljske… Shkijet je postao veoma besan. Fadil je izašao napolje, nije bilo drugog načina, jer je Fadil bio tamo, jer je on bio član visokih foruma u Beogradu. Kao i obično, Srbi su osmilili plan da dođu na Kosovo i da eliminišu albansku omladinu, da ih eliminišu. Nije bilo drugog načina, da li znate šta to znači kada nema drugog načina nego da se izađe napolje i da se kaže ovim ljudima, omladini, “Budite pažljivi jer,” se on veoma neprijatno izražavao. Ali nije imao prava… Imao je prava. Kako da vam kažem ovo, zbog toga što su Srbi bili spremni na eliminišu sve, on je bio tamo i on je to čuo, jer su hteli da ga otpuste, takođe, i sve Albance koji su bili tamo. I oni su odlučili da ubiju kosovsku omladinu, da ubiju Albance. “Ti,”, rekao je, “Pomeri se, nemoj da budeš na ulici jer…” Neko je sve shvatio užasno. Ja, da bih pokazao koliko te mrzim, u stanju sam da ti oduzmem život. Ali kako sam ja mogla da mu dam to do znanja, da kažem da bude pažljiv, jer si obeležen na smrt, i nismo mogli da krivimo Fadila.
Kako god, Fadil se obeshrabrio kasnije. Ne znam kako je Fadl preživeo, imao je život. Koliko su samo puta Srbi odlučili da ga eliminišu. On se nije borio sa Srbima, on se borio na bratski način, misleći da će Kosovo osvojiti svoju nezavisnost, da će se Kosovo otcepiti i slično. Ali rat je prljavi rat. Onda dođu drugi i oduzmu nam naša prava. Pogledajte ovo, vi ste nezavisni, demokratija vlada, ipak oni su uzeli severnu Mitrovicu. Šta ti možeš da uradiš? Ne dozvoljavaju im da izgrade kuće, takvi su Srbi. I niko nema prava da priča dobro o njima. Iako smo mi puni mržnje, ovo što ja sada govorim, danas govorim slobodno sa vama jer je sramotno. I sada mi treba da odgovaramo, Specijalni Sud,[1] da se sudi Albancima, i tako dalje.
Rat ‘90ih je bio rat nade. Rat je počeo, onda je došlo oslobađanje. Fadil je govorio, “Ja sam star, inače bih nosio opanga,[2] išao bih u šumu, oni neće oni da osvoje nezavisnost, svet im neće dati. Srbi ti neće dati, svet ti neće dati.” Onda isto tako to mora da se desi političkim sredstvima sa Titom, povuci potegni, jer ja sam upoznala Tita u nekoliko različitih prilika, kada sam bila članica delegacija i slično. Nije bilo drugog načina, možete li da uzmete grupu Albanaca Kosovara da… Ali bila je velika sreća što je bilo mnogo republika, u suprotnom da smo mi bili jedini sa Srbima {trlja dlanove na svojim rukama}, mi bismo bili sravljeni sa zemljom. Imali smo Hrvatsku, Sloveniju, oni su nas podržavali više ili manje. Politika je veoma prljava stvar.
Kaltrina Krasnići: Gde ste vi bili kada su se demonstracije 1981. godine desile?
Mirvete Limani: ’81. godine, bila sam u objektu u Ulpiana, imala sam mnogo objekata sa malom decom. Ostajala bih u dvorištu kako bih bila sigurna da niko neće da dođe da pokupi decu, jer čak ni roditelji nisu mogli da pokupe decu. Izgledalo je tako {sklapa ruke}. I ovde je Džahidova porodica bila, ovde kod kuće, ja sam ostala tu. Mislila sam, možda će doći i uzeti moju decu, i ja sam ostala da čuvam decu do poslednjeg trenutka. Počeli su sve jer nisu mogli da izađu napolje, jer bila je velika gužva studenata gore na brdu, znate gde je Ulpiana. Ja sam ostala samo, u dvorištu, mislila sam neko će mi prići, ali nije, niko ne može da uzme moju decu ukoliko ja odem sama. I ja sam ostala tamo, dok oni nisu počeli da se povlače, povlače. Roditelji su dolazili jedan po jedan po svoju decu, roditelji su dolazili po decu, dok nije otišlo i poslednje dete, tek tada sam i ja odlazila kući.
Kada su oni stigli, otišla sam kući, izgledalo je tako {pokazuje rukama gužvu}, mislila sam da će me neko upucati tada. Jer sam i ja takođe imala protivnike među Srbima, celo osoblje, veliki deo njih, i u školi “Aca Mitrović”, i imala sam Srbe i u zabavištu takođe. Oni su se otvoreno suprotstavljali meni, bilo je veoma otvoreno. Ja i politika, sa svim tim, nije bilo drugog načina, nije bilo drugog načina. Ili si bio politički opredeljen, ili si patio i zatvarao se, nisi mogao ni da radiš. Morao si da zaštitiš ovu decu, deca bi završila u rukama Srba da ja nisam bila tamo ili… Neki drugi predavač, ili… Neki Albanac. Imala sam veoma težak posao. Imali smo sedam ili osam objekata, i imate decu i kod kuće, imate svoje dete kod kuće i plašite se šta bi moglo da se desi vašem detetu, kod kuće, baš tamo vaše dete. Kako god, decu drugih ljudi sam čuvala, dok se oni ne vrate sa posla, imala sam veoma težak posao. Ali bila sam uspešna, oh bože. Hvala bogu, nisam nikada napravila ni najmanju grešku.
I onda su novine počele da pišu. Da li znate šta su pisali o meni, uh, bilo je neprijateljski i više od toga. “Nije uzela albansku decu, nije pazila na srpsku decu… Ne, nije priznavala srpsku decu, svi su bili Albanci.” Bilo je sedam ili osam velikih objekata. Tri u Ulpiana, onda u Kodra e Diellit, onda u Obiliću, onda smo imali…
Rekla sam vam koliko smo objekata imali, tri u Ulpiana, u Obiliću jedan, u Kodra e Diellit, dva u Kodra e Diellit, pet ili šest objekata i četiri nova velika objekta su bila izgrađena. Svaki objekat je imao naravno određeni broj dece, i deca su se primala nakon zahteva koji se podnosio: ovoliko albanske dece, ovoliko srpske dece, prema tome. I nečija deca su bila primljena, bilo je Albanaca koji su bili uznemireni jer njihova deca nisu primljena. Onda nas je finansirao Social BVI [Samoupravljajuća zajednica interesa] iz Prištine. The Social BVI iz Prištine je bila vođena od strane Srba, bio je jedan Crnogorac i jedan Srbin. I kada smo odlazili na sastanke, bili smo na sastancima gde se raspravljalo o budžetu, gde su se ugovarale plate, onda budžet za objekte, jer smo mi imali i centralnu kuhinju takođe, oni su jeli i pili tamo.
Morali ste da pitate za finansiranje, oni su sad pravili pitanje od toga. Na primer, kažete ovoliko mi novca treba, ovoliko mi novca treba, za finansiranje. Bio je jedan Srbin, ili dvojica, i svi su oni bili protiv mene. I sada im se to sviđalo, oni su se toliko trudili, da bih im ja na kraju rekla, “Zašto,” rekla bih, “Zašto vi verujete samo njoj, zato što je Srpkinja, a meni ne verujete.” Kako god, ali bio je jedan od njih, Jovica Ivančević. On je bio dobar, on je pokušavao, on je pokušavao baš snažno da me podrži kada bih se ja pobunila. “Mirveta, dobićeš sve!” On bi mi rekao, “dobićeš sve.” Ali bio je jedan Albanac, veoma loš čovek. I Albanac ti učini najveće zlo. Neću reći njegovo prezime, jer ga sigurno znate, osećala bih se loše da se čuje [da ljudi čuju]. Tako da hoću da vam kažem da sam prošla kroz veoma teške stvari, imala sam veoma tešku dužnost. Onda su deca morala da izlaze bezbedno. Onda bi se povređivala i slično, oh. Onda bi majke dolazile, rekle bi, “Vi imate svoje omiljene, vama se sviđa ovaj mali, ne sviđa vam se neko drugo dete.”
Jedna je došla i optužila me je da prihvatam decu putem mita, kada mi je to rekla, uhvatila sam je za njenu ruku, mislila sam da ću da je polomim tad. Otišla sam… Bila sam veoma oštra takođe, otišla sam u Sekretarijat, i ona mi je rekla, “Direktorka, molim vas, smirite se,” rekla je. “Ne, ne, neću.” “Ne.,” rekla sam, “Vi ćete reći ko je uzeo novac. Ili ćete sada reći ko je uzeo novac ili ćete u suprotnom biti označeni.” Držala sam je, trgnula sam je, jako me je uznemiravala. Mislila sam, možda je neko uzeo novac, neko od zaposlenih ili neko drugi. Bio je to veoma težak posao, veoma težak posao.
Onda smo imali mnogo objekata pod našim rukovodstvom. Imate dete kod kuće i uplašeni ste, može da se provredi ili nešto… Radila sam veoma mnogo. Bila sam uspešna svugde, ali bila sam veoma iskrena u svom radu i ozbijlno sam se posvećivala.
Kaltrina Krasnići: Kada se otvorila prva predškolska ustanova na Kosovu?
Mirvete Limani: Nisam bila ovde kada su se prve predškolske ustanove otvorile ovde. Bila sam u Prizrenu, onda kasnije sam radila u školama. Predškolske ustanove su se otvorile slučajno, nudili su mi da radim u školi kao direktorka, ali ja nisam htela, jer sam razmišljala kako imam tri sina, bolje je za njih da imaju topao dom, da mogu da dođu kući i da jedu, radije nego na ulici. Tako da i kasnije kada sam radila na konferencijama, tako sam se ponašala.
Imala sam svekrvu, bila je to dobra žena iz Prizrena, bila je stara. Ona se molila po ceo dan, to je bila Džahidova majka, dobra žena. Mislila sam, pustite me da imam kuću, kada imate kuću… Onda je i vaš muž smiren kada je vaša kuća sređena. Ako kuća nije sređena, čak će i otac pobeći iz kuće. To su bile moje dužnosti. Ali ja jesam radila, nikada nisam bila besposlena, uvek sam radila.
Kaltrina Krasnići: Gde ste bili tokom poslednjeg rata 1999. godine?
Mirvete Limani: Nisam vam rekla?
Kaltrina Krasnići: Ne, pričali smo o godinama 1990, 1989… 1981, i sada…
Mirvete Limani: Da li sam vam rekla da smo tokom Narodno oslobodilačkog rata bili u planinama Albanije. To je veoma važno.
Kaltrina Krasnići: Hoćete li nam reći?
Mirvete Limani: Reći ću vam prvo ovo, vidite, zaboravila sam. Akcije koje je Fadil kao komandant sprovodio, mi koji smo bili na Kosovu, u Đakovici, u našoj kući, mi smo bili ti ljudi koji su bili držani. Ukoliko je on preduzeo neku akciju, oni bi obesili našeg brata, uhapsili bi drugog. Uhapsili su našeg oca, zapalili su našu kuću, sve su nam to radili. Najveća nesreća je bila kada su nam spalili kuću, nakon toga tražili smo kuću da iznajmimo, ali ljudi u komšiluku su se plašili da nam daju. Zašto su bili uplašeni? Jer su govorili, “Jedna akcija protiv vas će uticati na ceo komšiluk, komšiluk je biti uništen takođe.” Tako da, bili smo pod velikim rizikom, svi mi koji smo bili u Đakovici, moj stari otac, majka, ona je bila dovoljno stara takođe, mi smo bili različitih godina starosti. Moj brat je bio glavni i on je morao, mi smo bili taoci tamo.
Oni su spalili kuću 1. aprila 1943. godine. Niko nas u komšiluku nije hteo, zamilite. Ljudi su bili uplašeni, “Ako dođu da naškode vama, to će uticati na ceo komšiluk uzduž i popreko.” Imali smo rođenog ujaka, on je brinuo o nama. I moj ujak, on je ostao dugo vremena u kući mog ujaka. I Fadil, kada je uvideo da postoji veliki rizik rekao bi, “Ne mogu ništa da preuzmem. Vi ste taoci, oni bi vas ubili, oni bi…” Poslao nam je poruku, naš otac je bio u zatvoru, on je poslao pismo majci, u kojem je rekao, “Povedi devojčice, uzmi dva mlađa brata.” Emina i Škendera, “i dođi i pridruži se partizanima.” Partizani su se organizovali ovde, i mi smo otišli u planine u Albaniju, u Dušaj. Oni su nas smestili u kuću tamo, i mi smo ostali u Dušaju dok se rat nije završio.
Onda Savez partizana koji smo imali na Kosovu nas je doveo ovde, oni su nas prokrijumčarili preko granice, kako biste vi rekli. Kako smo prešli, prešli smo nekako i stigli smo u planine. Prešli smo Tropoju, i ušli smo u planine Albanije. Smestili su nas u Dušaj sa veoma dobrom porodicom, i ta porodica je preuzela odgovornost da brine o nama. Jedan partizan je živeo tada sa nama, to je bio Zenel Ahmeti. On je bio tamo sa svojom ženom i tri ćerke, sve su bile odrasle. I tokom noći seljani bi dolazili i ostajali su u toj kući da nas čuvaju. Do kraja Drugog svetskog rata, kada smo bili oslobođeni 9. maja, do tad smo bili u Dušaju. Odatle smo otišli u Tropoju. U Tropoji smo ostali u kući Đakovan Spahi, on je imao prodavnicu i mi smo ostali tamo. 9. maja je Đakovica bila oslobođena.
Moja sestra je bila… Jer je išla sa partizanima, ja nisam mogla, jer sam bila isuviše mlada, i mene nisu uzeli. Ja, dva brata i moja majka smo bili u Dušaju, mi smo ostali tamo. Živeli smo tamo nekoliko meseci, ne mogu da se setim sad koliko tačno meseci, ne mogu da govorim sve u detalje, jer sam bila još dete tad. Onda smo se vratili, 9. maja je Đakovica oslobođena čini mi se, u Septembru ne znam tačno, zaboravila sam ove datume, jedino nisam dan oslobođenja Đakovice. Ona je išla sa partizanima, moja nastarija sestra Nehmije, Nehmije je bilo njeno ime. Ona se kasnije udala u Peći. I tako… Mi smo došli posle.
Moj otac je došao kasnije, pustili su ga iz naci kampa u Švajcarskoj, on je otpušten kasnije. Tako da smo živeli život, izvanredan život…
Kaltrina Krasnići: Hoćemo li sada da pričamo u poslednjem ratu, o 1999?
Mirvete Limani: O 1999, čula sam svojim ušima kako mi je Fadil rekao, “Prestar sam, inače bih obuo opanga i izašao bih napolje.” Veoma teško mu je palo to što nije mogao da pomogne, pružao je neku finansijsku podršku, ali zaista smo se mnogo nadali u to da ćemo doći do pobede.
Ali onda su oni počeli da dolaze, došli su ovde, iz komšiluka, imali smo Srbe za komšije. Oni su preskočili zid ovde, gde su žbunovi ruža, i sedam ili osam naoružanih ljudi je ušlo u našu kuću. Oni su znali ko smo mi, mi smo pripremili mesto da spavamo u podrumu. Tu smo uneli stvari, i ćebad, kako bismo mogli da spavamo u podrumu, u to vreme bacali su bombe takođe, i mogli smo da imamo… Onda kada smo uvideli da smo pod velikim rizikom, bili smo pod rizikom, ove devojčice su bile male tada, one su napunile svoje male školske torbe sa odećom da mogu da se presvuku, i mi smo napustili kuću. Kuća nije imala bogatstva, tek izgrađena kuća.
Ilir nas je uzeo, drugi sin je živeo u stanu. Otišli smo da Dukađina, komšije su izašle i rekle su, “Dukađin nije ovde.” Oni su ga uzeli prethodne noći, stavili su ga u red da bude proteran u Albaniju. Mi smo otišli, kada smo stigli na stanicu tamo su oni bili – policija. Pričali su sa Ilirom, uzeli su njegov automobil. Rekli su mu, “Dajte nam vaš automobil, vratićemo vam kada se rat završi.” On im je dao papire, automobil, mi smo ušli u voz i otišli smo za Albaniju.[3]
Kada smo otišli u Albaniju tamo je bilo zimsko vreme, veoma jak sneg je padao. Ja sam bila baš bolesna. I onda, mi smo tamo ostali tek tako na hladnoći. Makedonci nisu hteli da nas prihvate, ostavili su nas na toj platformi. Bilo je hiljade ljudi, blato, zemlja, hladnoća, katastrofa. Čak i ja, spavali smo i ostali u blatu. Doneli su neke plastične posteljine, bilo je stotine Albanaca, stotine. Neko je umro, neki nisu mogli da izdrže, dosta ljudi je umrlo. Makedonci nam nisu dali da idemo u Skoplje.
Konačno, jedan Ilirov kolega je imao kuću u Makedoniji. Oni [policija] nas je jedva pustila, otišli smo u njegovu kuću, on nas je uveo unutra. Ostali smo tamo dva meseca, možda i duže. I na taj način smo prošli kroz sve to. To je bila dobra porodica, Ilir je bio kolega sa tim prijateljem, profesorom na univerzitetu, oni su radili zajedno. Ne mogu da se setim imena sad. Ali bila je to dobra porodica, brinuli su o nama dok Kosovo nije bilo oslobođeno i onda smo se vratili ovde.
Kada smo došli ovde, oni su pratili putem satelitske televizije, oni su govorili da nam nisu spalili kuću. Kuća je bila sačuvana, došli smo u ovu kuću gde smo bili i ranije. U Đakovici oni su sprovodili pokolj, ali ne u našoj porodici, niko nije ubijen u našoj porodici. U Đakovici svi sinovi i sve porodice, svi u kućama su slušali imena tih porodica, Srbi su sprovodili pokolj u Đakovici. I tako… Šta još da vam kažem?
Tako da smo se oslobodili, šta smo to osvojili kada smo se oslobodili? Niko ne priznaje Kosovo. Zahvaljujući Americi, iako oni… Inače bismo bili još gori nego što smo ikada bili. Amerikanci su nam pomogli, oni su nam pomogli. Stigli smo, sada ponovo ja ne znam da li su nam oni pomogli, oni su nam i pomogli i osakatili nas. Nisu oni srećni. Sada umesto da se brine o državi, nezaposleni ljudi napuštaju Kosovo, nemaju šta da jedu. Šta još da vam kažem, nemam ništa više da vam kažem. Nezadovoljni, i nisu u stanju da osnuju odgovoarajuću Vladu. Svađaju se među sobom {tapše rukama}. To je kao da ukoliko ja kažem loše stvari o tebi, gde je onda prijateljstvo, gde je dobrota. Prokleto… Nema ništa što bih ja rekla, ništa da kažem, nemojte ništa više da me pitate jer bih bila isuvuše negativna.
[Intervjuerka pita o snovima koje je govornica imala kada je bila mlada, o ciljevima koje je ostvarila, i kako se oseća danas.]
Nezavisno od toga što se čuli da sam ja preživela ratove i sve, i za svu patnju kroz koju smo prošli, ja sam na kraju veoma srećna. Moja porodica je bila veoma zdrava. Porodica mog oca i tu gde sam odrasla, je bila još zdravija. Tako da, sva moja sećanja su dobra, izvrsna, i ja sam ponosna i hvalim se sa jasnom svešću o tome. Hvalim se našom poznatom kućom, mojom porodicom, i mojim mužem, to je jedna časna porodica u Prizrenu. Imala sam izvrstan život, nikada ne bih želela bolje.
Rat je rat, prolazi na svoj način, i nosi sa sobom stradanja. Životne staze koje sam ja preživela i kada sam bila u očevoj kući, i u kući mog muža, bila sam veoma srećna. Ali ja sam se takođe trudila da sačuvam tu tradiciju, jer sam joj i ja doprinosila.
Ne mislim da sam pravila neke greške u životu, ne mislim. Bila sam poštovana, svako ko me je poznavao ili je razgovarao sa mnom, svi su me poštovali. Bila sam poštovana na svim nivoima. Ponosna sam na svoj život, na moju porodicu, na moje porodice, na mog oca, moju majku, moju braću, sestre, na sve. Mi nemamo mrlje. Ja volim jedan otvoren, ali i kontrolisam život. Ja… Ja ne volim kada vidim prepuštenu omladinu, ona treba da bude zdrava, bliska ljudskim normama, to je ono što ja volim. Ne volim neka pravila koja su labava i nekontrolisana, na to ja mislim. Pustite ih neka prođu napred, ti koji žele da upere prstom na mene, pustite ih da prođu napred. Sve najbolje… Veoma sam ponosna na moju porodicu, na porodicu mog muža, na moju decu, i onda na porodicu mog muža i sve rođake. Ne postoji niko u porodici da ima neku manu, žene, mlade, imaju samo najbolje [kvalitete]. Ja sam veoma, veoma ponosna. Na kraju, možda se osećam malo loše jer govorim ovo, jer hvala bogu ima još porodica koje su kao moja, ali je savršena, savršena je.
Kaltrina Krasnići: Hvala vam.
Mirvete Limani: Bili smo veoma srećni, jer jedan je dovoljan da uništi tvoj red, veoma smo bili srećni. Bila sam hvaljena na poslu, i ja i moja deca, i oni su bili izvrsni u svojim studijama. Moj sin koji je umro, o gospode, on je bio posebno čudo. Ilir i Dukađin, moji unuci, moje unuke, možda se hvalim previše, ali slobodno me pitajte. Ovde, znate neke od devojaka ovde, mi smo jako ponosni. Ja nemam srama. Nije mi trebalo to da ugrozim zdravlje ovako, ali desilo se, nema ništa što mogu da uradim sad. Pre godinu dana bila sam jaka kao hrastovo drvo, kao hrastovina. Istina, godine su došle, ali ja kontrolišem svoje godine, svaka godina nosi svoja pravila, sa sećanjima, sa svim, sa poslom, sve uobičajeno.
I, zanimljivo je to u vezi sa mojim sećanjem, bar su svi iznenađeni time, sećam se stvari iz mog detinjstva, od šeste ili sedme godine, sećam ih se. I niko mi nije rekao lično, “Zapamti ovo!“, ali ja sam ih čula jedanput i one su ostale urezane u moje pamćenje. I oni su iznenađeni, ali pala sam skoro, i to me je oštetilo, to me je oštetilo, oštetilo me je. Samo kad bih imala mir u vremenima koja su ispred mene, to bi bilo savršeno. Pa, pa, ponosna sam na svoj život, na moju porodicu i sve moje ranije porodice. Imali ste priliku da čujete, nema ništa među nama, čak ni dalji rođak koji je napravio neke greške. To je bila naša sudbina, tako se osnove čuvaju, na ovaj način. Onda Džahidova veoma poznata porodica u Prizrenu. I ja sam ga prihvatila jer smo se veoma malo razlikovali, Đakovica i Prizren, oni su pričali turski, mi smo pričali albanski jezik. Kakva, kakva savršena porodica.
Kaltrina Krasnići: Hvala vam.
[1] Specijalni tribunal za suđenje bivšim članovima OVK za zločine počinjene tokom rata od januara 1998. do decembra 2000. godine.
[2] Albanska kožna obuća kao što su mokasine.
[3] Gogovornica se ispravlje posle, bila je u pitanju Makedonija, ne Albanija.