Prvi Deo
[Deo intervjua izdvojen iz video snimka: intervjuerka pita intervjuisanu o njenoj detinjstvo.]
Sala Ahmetaj: Rođena sam u selu Radiševo, opština Skenderaj. To je tipično planinsko selo, nalazi se na krajnjem severu, znate, opštine. Rođena sam… 12. jula 1950. godine. Svoje detinjstvo sam provela u ovom selu ii mala prilično tišično detinjstvo živeći u ovom izolovanom selu, mislim, ljudi su tamo živeli u zajedničtvu sa mnogo drugih ljudi, kao da su svi deo jedne porodice, svi ti ljudi. Mislim da je to bilo jer smo bili tako izolovani… moje selo je bilo udaljeno od drugih sela, pet ili šest kilometara do najbližeg sela, i okruženo planinama. Iz tog razloga imam idilična sećanja na detinjstvo. Čuvali smo ovce, krave, to su bila naše redovne, veoma tradicionalne aktivnosti.
Sećam se na primer da me je najviše impresioniralo to što tokom praznika kada se slavi Sv. Đorđe, naši roditelji bi doneli razne vrste trava sa planine… onda bismo njima ukrašavali kuću. Stavili bismo to bilje ispod naših jastuka, koprivu i ostale trave, ti to verovatno znaš {pokazuje na jednu od prisutnih osoba}. Onda bi nas roditelji ujutru umivali vodom sa tim travama.
Sve devojke u selu bi se sakupile, ja sam bila veoma mlada, kasnije sam tek mogla da posmatram ove ritual, kada sam krenula u školu… Da, one bi se okupile, pevale pesme, ne znam kako su zvale te pesme, znate, onda bi napravile ljuljaške, same bi ih napravile od užadi i jastuka. Moj otac bi otišao veoma daleko, do planinskog vrha Mokna, blizu Radiševa. On i ostali bi hodali veoma dugo da sakupe to posebno bilje i donesu ga nazad životinjama kako bi životinje koje smo uzgajali ostale zdrave, ili da bi imale hranu tokom leta. Ovi običaji su ostavili najveći utisak na mene.
Još jedan detalj. Moj otac je bio samouk, znate, on nije bio pismen. Moja majka takođe. Uprkos tome, oni su, na primer, veoma podržavali obrazovanje. Imala sam možda tri ili četiri godine, ja sam bila prvo dete, kasnije sam dobila trojicu braće, ali otac bi mi rekao “Ako budeš dobro učila, poslaću te u školu.” To je bila velika stvar tada, znate, to se dešava pre 65 godina u planinskom selu. Uz to, moj otac je pokazivao tu vrstu ljubavi, ona se pojavila u njemu tokom Drugog svetskog rata. To je jer, znate i sami, generalno na Kosovu je bila velika drama tokom svetskog rata, iz tog razloga ljudi nisu znali kojim putem da krenu, čiju stranu je bolje da zauzmu.
Isprva, oni su se priključili snagama Legaliteta[1], tako su se zvali, iz Peći. Moj otac mi je tada rekao “Slušao sam mnogo puta predavanja ovih oficira.” Mi smo ta predavanja zvali, moj otac ih je zvao, govori, bili su to dobri govori. Tu se njegova ljubav prema obrazovanju probudila. Oni su mu govorili o Skenderbegu[2], nacionalnoj istoriji, o svemu. I od tog trenutka, on je negovao tu ljubav. Na primer, moj brat se zato zove Skender, ime je dobio zbog svega sto je moj otac čuo o njemu dok je bio član snaga Legaliteta. Oni su se kasnije raspali. Od oca sam tada čula, na primer, da su u to vreme i to posebno u selima, oni pevali mnoge epske pesme, o Muji i Halilu[3]. Ja sam sve te pesme znala napamet, jer sam ih slušala svake večeri. Pa onda, Gjergi Fishta[4], na primer, mnoge od tih pesama su još uvek u mojoj podsvesti (smeši se).
Onda, znate, pored ostalog… kasnije, pošto su se rasformirali, postojali su takođe i partizanski odredi, brigade. Nažalost, to je sve što mi je otac o tome rekao. Sada ne znam celu istinu o tome, ali on mi je govorio da su partizanske brigade koje su došle na Kosovo, na primer, bile infiltrirane od strane četnika[5], kako su ih zvali, koji su bili ekstremni nacionalisti i šovinisti. Četnici su ubili mnogo ljudi, posebno u Drenici, mnogo, mnogo ljudi… bez ikakvog razloga, bez razlike… Ovo je motivisalo Šabana Polužu[6] da se organizuje i usprotivi se partizanskim brigadama. U početku svi su mislili da će partizani biti oslobodilačka snaga recimo. I moj otac i njegovi prijatelji iz sela su bili deo te organizacije. Neki od njih su stradali u ratu. Moj otac je preživeo, ali je sa sobom doneo užasne priče iz rata. Rekao nam je na primer, da su tokom tog vremena ljudi u Skenderaju hodali po leševima, toliko mnogo ih je bilo. I znate, i oni su bili zbunjeni svime što se dešavalo.
Ogranizacija Šabana Poluže je bila… mislim, da se razumemo, to nije bila regularna vojna jedinica. On je organizovao formacije, bataljone. Ovo znam jer su ljudi iz mog sela bili pripadnici prvog takvog bataljona koji je vodio Imer Fazlija, veoma poznat čovek. Međutim, kao što znate, njihovi napori su bili veoma teški… ovo je bio jedan od razloga za toliki broj masakriranih ljudi. Tu je bio takođe i ideološki aspekt. Oni su odbijali komunizam. Fadil, Fadil Hodža[7] je imao sastanak sa Šabanom Polužom u Skenderaju. Onda mu je on (Poluža) rekao, i drugi su rekli isto, on mu je rekao: “Nećemo vas napasti ako prestanete sa ubijanjima” – u to vreme tamo je bilo mnogo zatvorenika takođe – “i ako oslobodite ove ljude.” Oni koji su imali sreće da su preživeli do tada, bili su pušteni iste večeri, a inače bi svake noći određen broj zatvorenika bio likvidiran.
Jedan od preživelih je bio i moj ujak, jedan od mojih ujaka, Ibrahim Spahiju, sin Mulaha Ilaz Broje, tako se zvao. On je rodom iz Kastriota[8], kako to mesto zovu sad. On je bio, znate, bio je veoma obrazovan, za ono vreme. Završio je madrasu u Skoplju sa Idriz Ajetijem[9] i ostalima. I ti ljudi, koji su imali sreću da prežive, pričaju o tom sastanku Šabana Poluže sa partizanima i kako su zbog toga preživeli. Ne znam mnogo drugih detalja o tome. Znam da su otišli u pravcu Podujeva. Onda su bili napadnuti od strane partizana veoma podlo i tada je nastradalo mnogo ljudi. Onda su se rasformirali kao jedinica.
E sad, da se vratim na svoje detinjstvo, kao mala sam uvek sama išla u školu. Škola je bila… Moje selo nije imalo svoju školu jer se radi o malom planinskom selu, udaljenom pet-šest kilometara od najbližeg mesta, Runika. Do tamo, naravno, morali smo da idemo pešice. Kroz planinske staze za koje kažemo da ih jedino koze koriste, sa mnogo krivina i cik-cak puteljaka, na veoma strmoj podlozi. Ja sam bila jedina devojčica koja je sama hodala tom planisnkom stazom do Runika. U ono vreme uvek je bilo mnogo snega. To je jako interesantno, sada sneg mnogo manje pada, ili mi se samo tako čini (smeši se.) Jer, na primer, dok sam išla ka školi, sneg bi došao dovde {dodiruje koleno}, do iznad kolena. Pa sam zbog toga morala da razgrnem sneg rukom da bih prošla dalje. Znate, bilo je jako teško.
Kao dete sam bila veoma radoznala. Takođe, naravno u školi u to vreme svi smo išli u pomešana odeljenja. Kad sam bila prvi razred, naučila sam sve lekcije i za treći razred takođe, slušala sam i njihova predavanja, mislim, svi smo delili jednu učionicu. Onda, tada sam počela… Recimo, na primer, prvi put sam sebi sašila haljinu kad sam bila peti razred, sama sam je sašila. Kupila sam materijal… Imam fotografiju te haljine, ali ne znam da li bi trebalo… U svakom slučaju, našla sam materijal, neku vrstu basme[10], i sašila sebi haljinu. Imam fotografiju na kojoj sam sa svojim prijateljima u toj haljini.
Postojala je jedna biblioteka… u jednom mestu, nije to bio grad, više kao selo… ustvari, više kao mesna zajednica. Tamo je postojala biblioteka iz koje sam stalno pozajmljivala knjige. Pročitala sam mnogo knjiga, od petog do osmog razreda. I uvek sam, znate, uvek sam želela da se obrazujem i napravim nešto od sebe. Jer sam, znate, čak i tada kao dete, primetila da su svi oko mene nepismeni, u 80% slučajeva.
Prvi put sam videla ženu učiteljicu kada sam bila šesti razred osnovne škole. Došla je iz Mitrovice, bila je mlada, sigurno tada još nije završila školu jer je tada postojala velika potražnja za učiteljima. Jas am tada bila šesti razred, ona je bila prelepa, Sanija Malići se zvala, mogu vam to pokazati, imam knjigu o ženama nastavnicama iz Drenice. Mi, deca, popeli bismo se na prozor da gledamo kako ta devojka, sada naša nastavnica izgleda, obzirom da je nismo ranije videli. Mi smo bili uvereni da nastavnik može biti samo muškarac. A ona je bila divna, sa kovrdžavom kosom, tada sam čitala Aferditu[11] Steria Spase, tu sam knjigu pročitala sigurno deset puta. Na koricama te knjige bila je slika devojke sa kovrdžavom kosom. Verovala sam da je moja nastavnica sisal sa korice i pojavila se u ljudskom obliku (smeši se). Ona nas je jako volela. Bila je veoma dobra, brižna. Često bi me vodila kod sebe kući.
Kasnije, kada sam krenula u sedmi razred, stigle su još dve nastavnice. Jedna od njih bila je Fadila Zubi, iz Mitrovice. Videći moju radoznalost, možda čak i moje potrebe, znate, one su me podržavale u obrazovanju i stalno mi davale knjige. Na primer, Sanija je pripremala slatkiše kakve nikad nisam ranije videla. Kao što znate, u ono vreme u selima se jedino pripremala halva, pudding od pirinča ili baklava. Tek mnogo kasnije…
Kad sam završila osmi razred, otac mi je rekao “Sada ćeš krenuti u Normale[12] u Mitrovici.” Ovo vam možda zvuči neverovatno. Otiši smo iz Radiševa do Mitrovice pešaka, što je oko šest sati hoda. Tamo sam imala prijemni ispit. Bilo je jako mnogo prijavljenih obzirom da je u to vreme bilo malo srednjih škola. Mislim da ih je bilo jedino u Prištini i Mitrovici. Obzirom da se toliko ljudi prijavilo, znate, ja sam se plašila da me neće primiti. Kad smo završili prijemni, rekli su nam “Dođite za nedelju dana da vidite da li ste primljeni u školu ili ne.” Tamo sam prespavala nekoliko dana, moja mjka je imala rođaka, Ibrahima Spahiju, pa sam ostala kod njega. Kad sam otišla da vidim da li sam primljena, morala sam da pogledam spisak nekoliko puta, nisam verovala da su me primili. Bila sam šesta na listi primljenih (smeši se).
Tako sam počela da studiram u Školi Normale. Završila sam tu školu sa odličnim ocenama. Odabrana sam za najbolju studentkinju kada sam bila treći razred. To je u ono vreme objavljeno u listu Front, koji je izlazio u celoj Jugoslaviji. Oni su odabrali najbolje student u celoj Jugoslaviji. Zamislitie mog oca kad je to saznao od direktora škole u Runiku. Taj čovek je bio Crnogorac. I kad je sreo mog oca u Runiku rekao mu je, moj otac se zvao Ali, kaže “Ali, je l te posećuje ćerka?” “Ne,” rekao je moj otac, “retko dolazi ovde.” Tada nije bilo ovoliko autobuskih linija, jedino jedna koja je išla iz Peći ali nije stajala u Runik. Po pedeset, šezdeset, osamdeset ljudi u jednom autobusu. Moj otac je nastavio, “Nije došla da nas poseti već jako dugo.” Ovaj čovek mu je tada rekao, “Čekaj da ti kažem ove lepe vesti.” On je već video u novinama šta se desilo i pokazao mom ocu “Evo tvoje ćerke… znaš da postoji savet nastavnika i oni su je odabrali…” Kasnije kad sam otišla kod njih, iz velike želje da im kažem da sam nagrađena, tata mi je rekao “Ma, saznao sam ja to i sam.” (smeši se). Kasnije, kad sam krenula u četvri razred, dozvolili su mi da završim dve godine tokom jedne. Tako je bilo u ono vreme za neke student koji su, znate…
Jedva sam čekala da završim, znate, i da postanem nastavnica u Runiku godinu dana pre diplomiranja. To je bio moj najveći životni san. Kasnije sam radila i druge stvari, ali ništa toliko impresivno kao ovo. Osećam se tako jer je moj san koji sam godinama sanjala postao stvarnost… Radila sam nekoliko godina kao učiteljica tamo, pa sam postala vanredna profesorka 1971. godine. Moja finansijska situacija je bila loša, znate, moji su bili radili na imanju, tada nije bilo toliko prilika… Želela sam da pomognem svojoj porodici, pa su i moja braća završila škole, čak i moji roditelji, a ja sam bila vanredni student.
Iste godine kada sam dobila posao u Runiku, u Radiševu su uveli struju po prvi put. Osnovnu školu sam završila pod svetlošću uljane lampe, tako su ih tada zvali. Zakucala bih esker na zid… ovako iznag glave {pokazuje rukom}. Učila sam pod tom lampom do kasno u noć, ili sam čitala tokom dana – isto je bilo kad sam išla u Normale – studirala sam od kuće. U kući mog ujaka bila je sasvim druga situacija obzirom da su oni imali televizor u Mitrovici, sećam se da sam čak gledala neke američke serije. Bile su to ogromne razlike, život u gradu i malim mestima… Runik je imao struju na primer, ali to je planinski kraj i kuće su razbacane, bilo je jako skupo povezati sve. Kad sam počela da radim, uveli su struju. Posle tri, četri dana, kupila sam televizor (smeši se) i donela ga u kuću. Bila je to velika radost ne samo za moju porodicu, već i za komšije koji bi dolazili kod nas svake večeri obzirom da je to njima bilo neobično, nešto specijalno.
Ili na primer, moja baka, imala je 90 godina, majka moje majke… oni u svom selu Kastriotu nisu imali struje. A ona, obzirom da je imala 90 godina, za nju je to bilo nešto… nešto jako strano, nezamislivo, kulturni šok. Kada je gledala televiziju, i kad bi slike postale sve veće i veće, ona je mislila da će izaći napolje… tada bi (smeši se), tada bi se pokrila svojom maramom od straha da je ljudi sa televizije ne bi videli. Rekli bismo joj, “Loke, ne brini, ne vide te oni!” A ona nam je odgovarala “Kunem vam se dušom svog brata, ovi će izaći napolje!” Objašnjavali bismo joj, “Ma neće!”… Na primer, uveče bi moj najstariji brat, njega su kasnije ubili, bio je vojnik u poslednjem ratu… on bi joj rekao “Loke, šta kažeš da uključimo TV.” On bi joj objašnjavao da smo u velikoj kući, sa mnogo ljudi, da je veče, ali sve je to bilo teško njoj objasniti, znate.
To je jako zanimljivo, ona je bila toliko stara, a opet imala je toliko ljubavi za mene. Ona je volela što sam ja… bila je veoma drugačija od ostalih koji bi obično mislili “Nije dobro da devojka ide u školu, zastraniće…”, to su svi govorili u mom selu, svi. Ali zanimljivo je da je to bilo jedno od retkih mesta gde nije bilo nikakvog fanatizma. Živeli smo bez ograda prema drugima, znate kako naprave… one drvene ograde. Tamo su svi živeli zajedno, radili u polju zajedno, svi smo zajedno uzgajali kukuruz. I ja sam kao dete učestvoala, sa srpom u ruci. Ne mogu da kažem da je bilo fanatizma, ije ga bilo… naravno, bilo je nekih elemenata, isto kao i kod drugih. Ali ne na način da bih na primer samo zato što sam krenula u školu odbacila domaća pravila ponašanja.
Bilo je za to mnogo razloga, obzirom da tradicionalno u Radiševu je postojao veliki otpor prema Turskoj. Moj deda je bio u turskom zatvoru 12 godina. Kasnije, borio se zajedno sa Isom Boletinijem[13] i bio je tamo kad je proglašena nezavisnost Albanije. To je veoma čudna koincidencija, jer baš ovih dana imamo ponovno pokopavanje Isinih kostiju. Moj deda je bio sa njim u Podgorici, kada je Isa ubijen. Uspeo je da pobegne sa njegovim sinom. Oni su došli na konjima na Kosovo. Obzirom da je Isa bio ubijen, njegov sin i moj otac su preživeli… moj deda, a nekoliko mojih rođaka je isto ubijeno, dvojica njih zajedno kad i Isa. Možda smo se zato tako ponašali…
Onda, Šote Galica… odrasla je u Radiševu, ali je činjenica da je bila neprikosnovena borkinja ne samo za Albance, već za ceo Balkan. Azem je imao dve žene, mnogi su imali po dve žene tada, tri žene, Isa je imao čak sedam žena… Ali, Šota je bila ta koja je postala borkinja, koja je uzela oružje… Ona je vodila jednu od jednicia, kada je Azem umro, ona je, zajedno sa rođakom Mehmetom Delijom, komandovala jedinicom godinama. Moguće da su ovi faktori uticali na moje odrastanje, na moj ponos, da tako kažemo. Moji prijatelji su imali običaj da mi kažu, i sada mi to govore, jer sam imala, znate, i dalje imam veoma dobre prijatelje u Mitrovici… Mislim, nisam bila mnogo bogata, ali to me nije učinilo stidljivom, moguće je da su ovi faktori na to uticali… Ja takođe imam ambicije, mogu reći, da uradim nešto i to ne samo za sebe. To me čini srećnom (smeši se).
Radila sam deset godina u Runiku, znate, u Runiku i Skenderaju, radila sam svim srcem. Moguće je da sam tamo potrošila najveći deo svoje energije, i srećna sam zbog toga. na primer, ja sam kao nastavnica… organizovali smo veliki broj događaja, dešavanja, časove čitanja, izdavali smo žurnale, igrali igre, predstave, samoi smo ih postavljali, i ja sam igrala u njima, na primer. Organizovali smo takmičenja sa drugim školama, na opštinskom nivou. Jako mnogo smo se trudili, znate.
Imala sam običaj da sebe vidim, možda to nije skromno reči, ali kao misionara. Želela sam da sopstvenim primerom utičem na devojčice da se obrazuju, znate, da im pokažem da biti obrazovan od njih pravi bolje, sposobnije, upotrebljivije ljude, suprotno uvreženim mišljenjima iz tog vremena. Davala sam im razne stvari da čitaju, sve vrste knjiga. Znate li koliko sam knjiga tada kupila? Stotine! Na žalost, sve su te knjige kasnije spaljene kada sam napustila Radiševo.
Tako da, znate… kasnije kada sam završila univerzitet, i dalje sam radila tamo, prvo kao učiteljica u Rudniku, posle kao profesorka u Skenderaju dve godine. Možda je to zanimljivo za vas, obzirom da ne znam šta bi bilo najbolje…
Na primer, u Skenderaju je 1976. godine već počelo nacionalno buđenje, znate, neka vrsta nacionalnog preporoda Kosova… Tada se dogodilo naše nacionalno buđenje, znači kasnili smo jako jako mnogo u odnosu na druge. Kada uzmem da pogledam ovu knjigu {pokazuje na jednu od knjiga na polici} o ženskim učiteljicama u Drenici između 1941. i 1971. godine, i kad pogledam godine kao što je period između 1940. i 1948, sve te žene koje su došle u Drenicu nisu bile rodom iz Drenice, bile su ili iz Đakovice, ili iz Albanije, i muški i ženski nastavnici. Bio je to period apsolutnog mraka.
Onda se otvorila fabrika municije u Skenderaju, to nikad neću zaboraviti, tada sam bila profesorka. Znate, tada je bila jedna neobična proslava toga. Dala sam svojim đacima da napišu esej, tako se to tad zvalo. Dala sam im naslov “Sirene iz fabrike su se čule u Drenici, ovo nije legenda.”
I kad se završila ta školska godina, professor Redžep Ismaili mi je tada rekao, “Ti devojko…” Tada smo svi polagali ispite grupno, svi zajedno u jednoj učionici, nije bilo kao danas (smeje se). Tu je bila i supruga Mehmeta Kraje, Ziza Redžaj, koja je živela u Mitrovici, kao mnogi drugi… On mi je rekao “Želimo da te zadržimo ovde kao deo nastavničkog kadra.” Ja sam se tada… Nisam mogla da zamislim da će te dve stvari koincidirati… Pitao me je “Koliko ti je još ostalo ispita?” Ja sam imala još samo dva ispita pre diplomiranja. Kaže mi, “Kad ih položiš, možeš da ostane š i radiš ovde.” To je bio taj deo moje mladosti. Ne znam da li sam uspela da vam odgovorim, teško je da se setite, znate, sve što ste želeli da ostvarite, možda u ovom trenutku zaboravljam neke takođe bitne stvari… (smeje se).
[1] Legaliteti su bili promonarhistički albanski pokret, aktivan tokom Drugog svetskog rata. Zahtevali su povratak kralja Zogua, koji je pobegao iz zemlje zbog italijanske okupacije.
[2] Gjergi Kastriot – Skenderbeg (1405-1468) bio je albanski plemić i vođa. U detinjstvu su ga otele Osmanlije, kasnije je služio carstvu fo 1443. godine kada je postao “Vođa Lige Albanskog naroda”. Vodio je pokret otpora protiv Otomanskog carstva narednih 25 godina sve do smrti, smatra se modelom hrišćanskog pokreta otpora protiv Otomanskog islama u Evropi. Često se govori da je on najveći albanski nacionalni heroj.
[3] Mujo i Halil su braća, protagonisti mnogih ratnih pesama, deo su oralne epske tradicije narodnih priča i legendi zasnovanim na mitskim i istorijskim događajima. Pesme o njima su pevali muškarci na Kosovu, pogotovu u severnim planinskim predelima.
[4] Gjergi Fishta (1871-1940) bio je albanski franjevac, pesnik, učitelj, političar i nacionalni heroj, autor je epske pesme Lahuta e Malcis, poeme od preko 17 hiljada stihova.
[5] Srpski četnički pokret nastao je na početku Drugog svetskog rata pod vođstvom Draže Mihailovića. Ime vuče od reči “četa”, koja označava gerilsku grupu u borbi protiv Otomanskog carstva. Ovaj pokret je usvojio program Velike Srbije i nakratko je bio uključen u antiokupacijsku gerilsku borbu, ali je uglavnom bio uključen u kolaboraciju sa nacističkom Nemačkom sa glavnim ciljem: ujedinjenjem svih Srba u jednu državu. Četnički pokret je bio odgovoran za teror nad nesrpskim stanovništvom tokom Drugog svetskog rata zbog čega je zabranjen 1945. godine. Mihailović je bio uhapšen, zatim osuđen na smrtnu kaznu i streljan 1946. godine.
[6] Šaban Poluža je bio vođa dobrovoljaca u Drenici. Pridružio se partizanima ali je kasne 1944. godine odbijo naređenje da ide na sever i bori se protiv Nemaca u Srbiji, dok su istovremeno nacionalisti Srbi i Crnogorci napadali civile u Drenici. Borio se protiv partizana do rane 1945. godine kada je ubijen.
[7] Albanski komunistički i partizanski lider iz Đakovice koji je bio na više visokih javnih funkcija na Kosovu i u Jugoslaviji, uključujući rotirajuće mesto potpredsednika federalnog predsedništva, najviše javne funkcije u Jugoslaviji pod Titom u period 1978/1979. godina. Penzionisao se 1986. godine ali je bio izbačen iz Saveza komunista jer je bio percipiran kao nacionalista.
[8] Ranije Obilić
[9] Albanski pisac i akademik
[10] Tanak pamučni materijal, obično sa jednostavnom, svetnom šarom u boji
[11] Aferdita je roman Sterja Spase, objavljen 1944. godine. Aferdita je devojka iz grada koja je po završetku studija poslata da predaje u planinskom selu gde se borila za emancipaciju lokalnog stanovništva. Spase je napisao i nastavak, Aferdita se vraća u selo, 1955. godine. Obe knjige su doživele veliki uspeh.
[12] Prva Škola Normale je otvorena u Đakovici 1948. godine. U njoj su se školovali budući učitelji koji su predavali u brojnim novootvorenim školama. Sa izuzetkom kratkog perioda tokom italijanske fašističke okupacije Kosova tokom Drugog svetskog rata, ovo su bile prve škole na albanskom koje je Kosovo ikada imalo. 1953. godine, Škola Normale je premeštena u Prištinu, zatim otvorena i u drugim kosovskim gradovima.
[13] Isa Boletini (1864-1916) bio je nacionalna figura, borac i lider oružanog revolta protiv Otomanske imeprije. Njegovi posmrtni ostaci, prvo sahranjeni u Podgorici gde je i ubijen, pokopani su ponovo u selu Boletin, severno od Mitrovice, u junu 2015. godine.