Drugi Deo
Marijana Toma: Rekao si da ste vi bili sedam dana, koliko sam ja razumela, dok je trajalo bombardovanje, u Prištini. Kako ste odlučili da odete? Mislim šta je, šta je, mislim, s obzirom da je tvoj tata bio da od toga nema ništa.
Samir Sezairi: Mi smo, mi smo, ovaj, prosto ideja je bila da… Prvi dan bombardovanja… Bombardovanje, mislim, prosto kad ne veruješ u to, to, to te zateče, klasično. Nas je zateklo bombardovanje, a mogli smo mnogo ranije da, da, da odemo, jer smo imali, jer smo imali tu kao, babu i dedu koji žive u Skoplju, kao potpuno smo mogli da uopšte ne proživljavamo taj momenat. Počelo bombardovanje, mi donosimo odluku kao ok idemo za, za, za Skoplje. Da li je to bio drugi dan bombardovanja ili treći i došli smo do granice. I vratili su nas s granice.
Marijana Toma: Ko? Policija?
Samir Sezairi: Policija, da. Vrate nas. Na putu nema nikog. Moja mama s detetom koje ima trideset dana, nas dvoje klinaca pozadi, tata koji nas bukvalno ono kao samo da nas odveze do granice i on se vraća za Prištinu. U međuvremenu oni u Kačaničkoj klisuri gađaju, gađaju neke punktove vojske, gađaju ovaj neke tunele, oni vojni policajci. Tata je imao neke prijatelje, pošto, pošto je on sarađivao sa, sa aerodromom vojnim i sa vojskom i onda je imao prijatelje neke koji su bili vojna lica i on kao, čoveče, nemoj da ideš. Kao, ajde ako insistiraš toliko, nema veze obezbedićemo ti prolaz da stigneš do, do, do, ovaj, do, do granice sa Makedonijom.
Mi dođemo do granice sa Makedonijom i čovek nas vrati na granici. Žive duše nema, kao u američkim filmovima, onim, onim, bukvalno Las Vegas kad se vrti onaj, ona trava, nema žive duše, ništa ne radi, i on nama kaže, kao, “ne možete da prođete plaća se neka administrativna taksa za prelaz preko granice” i kaže nemate to. “Gde da platim to, ništa ne radi, država vanredno stanje”, kao, “ne, ne, kao ne možete”. Kad smo se vraćali nazad, u Kačaniku nas sačekaju neki, neki, neka paravojska nešto, nemam pojma, pa onda u jednom trenutku taj jedan uperi neki mitrajez u mog oca, kao gde si krenuo ti, gde ideš ti, ti napuštaš Kosovo kao mi ostajemo ovde da branimo Kosovo, ovaj, a pritom sedi žena pored njega sa detetom koje ima mesec dana, ovaj…
I ajde sve smo to nekako prešli, vraćamo se, vratili smo se u Prištinu i u jednom momentu, mislim sad, sad si me i ti zatekla jer sad kad lociram sve, sve te neke uspomene koliko su, koliko su moji roditelji bili naivni užasno su naivni. U jednom momentu, ovaj, kaže tata postoji varijanta da se ode, da se ode, na, ovaj, za Skoplje vozom. Kao pa ajde, mi klinci nikad nismo putovali vozom. I sad on ostaje u Prištini ovaj vozi nas do te željezničke stanice, a sa nama idu mamina rođena sestra, koja ima dvoje dece, i moj teča i mi dobijamo neki kupe. Smestili se u kupeu nas sedmoro, osmoro. Nas osmoro sa ovim malim Damirom i, ovaj, i voz kreće. U međuvremenu, na nekom delu gde su, ovaj, ne baš na željezničkoj stanici, nego van željezničke stanice, na primer u Kosovu Polju, su, čeka masa nekih…
Ustvari, mi smo bili u Kosovu Polju tamo na železničkoj stanici i sad mi prolazimo ovamo kroz Prištinu da se pri, da se prikupe i neki drugi putnici, u jednom momentu reka ljudi ulazi u taj voz. To su sad ono, kao, majke s decom, ovaj, Albanci koji spavaju po onim hodnicima, znači, oni su tol’ko nagruvani tu i načičkani u tom prolazu da ne može da se ode do, do toaleta. Voz kreće, i stiže do nekog, ne znam mesta, da li je Lipljan, i tu staje. Pada mrak. I u tom momentu vidiš kako gore kuće sa strane, okolo. Voz stoji ne pomera se nigde, ništa se ne dešava. Ljudi iskaču iz voza. Policija ih vraća u voz, nasilno. Taj voz je išao tako do, do, do granice sa Makedonijom i tu je stao. I onda svi napolje. Mi smo, ja kažem, moji roditelji su potpuno nevini, oni su mislili kao da idemo u Beograd, Novi Sad i sačekaće te tamo baba i deda na železničkoj stanici u Skoplju, kao. Voz je stao na granici sa Makedonijom i kaže – izađite napolje.
Marijana Toma: Policija, je l’?
Samir Sezairi: Policija. Izađite napolje. I kaže morate da idete po šinama. Minirano je sve pored šina. Sad kao moja mama nosi dete koje ima mesec dana, mi klinci od 12 godina, devet godina, ovaj, brat i sestra od tetke oni su, ono, isto neko naše godište, reka nekih ljudi ide po šinama. U jednom momentu dolazimo do te makedonske granice i kaže njihovi policajci koji su se spustili dole do, do, do železničke pruge. Pruga ide pored. I kreće da, vidi moju mamu s detetom, i kreće, kreće da priča sa njom. Moja mama priča na makedonskom, završila je školu na makedonskom i kaže: “Gospođo, kao?” I ona kaže: “Pa mene čeka otac, kao i brat čekaju me.” I on kaže: “Pa dobro, dođite ajde do, do, gore da se ugrejete.” To je mart mesec, mislim hladno je. I kaže: “Dođite da se ugrejete, ovaj, gore u policijskoj stanici.” A ona kaže: “Ali ja imam još dvoje dece.”
Mislim, nama kao klincima tada to doživljaj, ali iz ove perspektive ili iz njene perspektive kao majke koja je sama sa troje dece to je najstrašnije. U međuvremenu kao dolazi naša tetka, teča i, i njih dvoje. I oni zovu, iz policijske stanice zovu. Deda nas, deda nas i ujak čekaju na železničkoj stanici jer je to bio taj, taj neki momenat, voz ide do, do železničke stanice, izađeš k’o gospodin, sačekaju te. Kao oni zovu kući, kao znate vaša ćerka je kaže, kod nas u policijskoj stanici na granici, na graničnom prelazu. Onda oni dolaze po nas kolima, odlazimo kod njih i tako, ustvari, mi ostajemo na neki način u Skoplju.
Došli smo za Beograd odmah ‘99 dok smo pokušali da budemo svi ovde. Tata je shvatio da je to ekonomski u tom momentu nemoguće, jer iznajmiš stan, žena koja trenutno ne radi. Mislim radi, kao prima platu, ali troje dece, dvoje idu u školu, ovaj mali mora se…Negde oko njega su najveće potrebe, posao u Zemunu i on je ostao u Beogradu, ali je išao relacija Beograd – Priština. Mi smo tako, uslovno rečeno, ostali u Skoplju od te ‘99 do 2004. godine. Naša, to je naša sreća, kol’ko god to izgledalo traumatično, ali mi smo imali tu sreću da smo imali da smo imali nekog, da su nas prosto videli, da smo ponovo kažem taj jezik, da moja mama govori makedonski, ovaj, kao srpski, tamo je završila školu, govori albanski kao srpski, ali ovaj, drugi ljudi nisu imali tu, tu, tu sreću, uslovno rečeno.
Oni su završili u nekim kampovima, ovaj, nekih 15, 20 kilometara od Skoplja i živeli u tom centru. Velika većina njih je ovde napustila Makedoniju, jer su dobili te neke vize ono kao, zemlje Evropske unije su prihvatali, prihvatali, ovaj, te izbeglice. Velika većina se i vratila nazad posle toga, misleći da se vraćaju u neki bolji život na Kosovu, međutim, mislim da su oni iz ove perspektive mnogo, mnogo svesniji da je malo gore. Manjini je uvek, uvek super, ali toj većini ljudi koji, realnih ljudi je život mnogo teži jer žive potpuno u nekoj državi koja je polu država kako god. Ali imali smo mogućnost da odemo u Australiju. Mamin ujak živi u Australiji jedan od ‘68. godine, ‘70. Ova dvojica drugih su otišli ‘90. godina kad je bio rat u Bosni.
Marijana Toma: Je l’ su oni živeli na Kosovu?
Samir Sezairi: Oni su živeli na Kosovu, ali su živeli u selu. Oni su živeli gore u, u selu iznad Prizrena, ali su u međuvremenu kad je počeo rat u Bosni, oni su otišli. Ne znam kako su se zatekli, ovaj, jer su tad tražili, aplicirali za vizu i zatekli su se u Bosni bili, bila je ta neka ideja preko Bosne možete da dobijete, da dobijete, ovaj, vizu i onda su bili tamo i onda su oni otišli za Australije i… Moja mama je bila: “Idem bez tebe.” Bez moga oca kao, ako ti ne želiš. Moj otac je bio vezan i za majku, dete razvedenih roditelja, pa je vezan za majku. “Ne mogu da ostavim nju i nekretnine, šta ćemo tamo da radimo.” Iz ove perspektive zidove niko ne može da ti uzme. Ako imaš, ako imaš papir pravi, potpuno je to nebitno Ali, iz te njegove perspektive, kol’ko se imučio i stvarao u životu i kol’ko je radio da nama stvori neke bolje uslove, ja njega mogu da razumem zašto je on odlučio da ipak ne ode. Mama nije mogla da ode, ipak je, ipak je imala troje dece, pogotovo to koje je bilo jako malo.
Da smo otišli tad ‘99 godine mi bismo bez problema otišli, a ovaj, onda je ona aplicirala 2001. Ona je, ovaj, to je za nju bila ozbiljna trauma. Ona je, tu je već ona bila presekla i rekla: “Ako ti ne želiš da ideš, ja idem s decom, ti dođi kad god, ako uopšte želiš da dođeš u Australiju, ne želi da dođeš”. Međutim, 2001. godine situacija se potpuno promenila. Mi smo ostali u Skoplju, imali smo taj neki status, bili smo u nekom procesu dobijanja državljanstva, ali smo imali status izbeglica.
Ovaj, Albanci su se vratili ‘99 na Kosovo, e sad su u Skoplje došli i jedan deo Srba i svih ostalih kao izbeglice. Moja mama aplicira za australijsku vizu. Nije mogla više da izdrži prosto kao… Aplicira za australijsku vizu, ujak šalje dokumentaciju tamo i kaže ovaj: “Imaš garantno pismo, ne znam kakve su ti šanse da uspeš.” Pošto ona zna engleski, ona je sama završila, popunila obrazac, sve objasnila tamo, ali u australijskoj vizi, u toj dokumentaciji, piše navedite razlog konkretan zašto ne možete da se vratite na Kosovo i Metohiju. Konkretan. Ne uopšten razlog. To zato što ne govorite, zato što govorite srpski jezik, to zato što ne možete da idete u srpske škole, to su stvari koje su univerzalne i koje mogu… nisu, nisu konkretne.
E sad mi smo imali situaciju kad, kad nismo mogli da navedemo neki konkretan razlog zašto ne možemo da se vratimo, sem toga da ne možemo da pričamo srpski, da idemo u srpske škole, prosto nama je, oni traže konkretan razlog zašto ne možete da se vratite. Mamina sestra, starija godinu dana od mame, nije želela da ide u Australiju uopšte. Moj teča je onaj prototip Balkanca koji govori pričaj srpski da te ceo svet razum. Čak i u Makedoniji, pošto je i on bio u Makedoniji, on priča na srpskom. Reko’, čoveče, ne možeš, ne poštuješ ljude. Mislim, nije kineski jezik, pa da je i kineski naučićeš bra malo da se iskomuniciraš, reko’ daj nauči da možeš da komuniciraš. Ma ne, kao, oni mene sve razumeju. Pa jeste, reko’, ali ne poštuješ ih. Znači, to je…
Ja volim kad odem na Kosovo, kol’ko god znam dvadesetak reči, ja njima lepo na albanskom kažem dobar dan, doviđenja i hvala vam puno. Znači to što ne znam posle toga, izvinite, ja znam samo toliko, ali ih ispoštuješ i onda oni to uzmu kao uvažavanje, uvažavanje da, da ih ti poštuješ i nema negativne situacije. Mama popuni, na primer, tu aplikaciju za iseljeničku vizu i za nju. Kaže: Evo, ajd popuniću ti, ‘ajd nema veze da probamo.” Ali ovi su imali konkretan, u toj napomeni, konkretan razlog zašto ne mogu da se vrate. Tečin rođeni brat je radio u policiji, tečin bratanac je radio u policiji i tečina snaja je posle ‘99 godine upucana. Znači, ona je imala četiri prostrelne rane. Žena na ulici. Samo je prošao automobil i upuc’o je. I preživela je znači, imala je, ni nijedan vitalni organ bio oštećen.
E sad to je, prijavljeno naravno policiji, oni imaju u svoj toj svojoj dokumentaciji i sve to i oni navedu konkretan razlog. Zato što, ne znam, član naše porodice taj i taj je upucan i tako dalje. E sad, za australijsku vizu je, je specifično to ako te oni pozovu, ako dobiješ mail od njih, od njih potvrdan, odnosno kažu ti kao, mi bi voleli da zakažemo intervju sa vama to je to. Znači, uslovno rečeno da li je, ne znam, 1% ljudi odbijeno uopšte, posle intervjua. I oni koji nisu želeli da idu u Australiju, oni su otišli. I evo ih žive u Sidneju od 2001. godine, a moja mama je imala tih godinu dana ozbiljne traume jer je to nju ozbiljno pogađalo. Taj je negativan, negativan, ovaj, negativan odgovor, a aplicirala je pa jedno pet puta, šest za Australiju.
Mi na kraju nismo otišli. Oni su u Australiji, super im je tamo, viđamo se svake godine ili svake druge kad dođu ovde. Ovaj, za razliku od, od nas, oni, oni imaju i dalje tu tradiciju kao, pošto se pre dve godine, pre tri godine udala sestra, a ovaj, prošle godine se ud’o brat i oni – mi hoćemo da nađemo iz svog kraja. I onda tu ima svadba na Kosovu dole. Ima svadba u Australiji za njih tamo, za te naše rođake, koji žive u Australiji koji ne mogu da dođu, jednu svadbu i onda za druge ovde, tako da…
Mi smo 2004. igrom slučaja došli, došli u Beograd i to je dobra odluka mog oca. Jer je on već bio u Beogradu ovde i napravio taj neki, tu neku bazu i temelj svega toga. Ja sam doš’o u trećoj godini, kad sam završio treću godinu gimnazije, iako sam istinski želeo da ostanem još godinu dana. Moja sestra je završila osmi razred je ona došla, završila osmi razred u Skoplju i došla, ovaj u Beograd i upisala gimnaziju. A ja sam želeo da ostanem još jednu godinu, mada iz ove perspektive ponovo smatram da je to dobra odluka, jer sam ja za godinu dana završio ovde upoznao grad, upozn’o ljude i bukvalno se kao, kao da sam i živeo ovde upisao na fakultet, bez nekog problema prilagođavanja novoj sredini. Ja sam to doživeo već godinu u srednjoj školi godinu dana ranije.
Marijana Toma: Koji si gimnaziju upisao?
Samir Sezairi: XII.
Marina Toma: Aaaaa, fino.
Samir Sezairi: XII gimnaziju i mi smo treća, moj Damir je treća generacija naše porodice koja je završila XII gimnaziju.
Marijana Toma: Fino, ko ti je predavao istoriju?
Samir Sezairi: Sonja Erceg.
Marijana Toma: A Erceg, dobro, nije.
Samir Sezairi: Nije, Sonja Erceg i Sonja Erceg je, ja sam kod nje imao jedinicu na polugodištu, a znao sam za pet. Al’ sam, ona mi kaže: “Slušaj, ti znaš za pet, ali ja ne mogu dok ti ne popravim ovu jedinicu sa polugodišta, ja ne mogu da ti dam veću ocenu.” Ali me je vukla ta istorija i ta, ta, tako da, ovaj…
Marijana Toma: A reci mi sad, znači, ti dolaziš, pretpostavljam da, da ste na Voždovcu živeli je l’ tako?
Samir Sezairi: Živeli smo u Južnom bulevaru. Meni je, jer sam ja išao u opštu gimnaziju u Skoplju. I onda je meni bilo specifično ovde mor’o sam da nađem za tu jednu godinu opštu gimnaziju, a XII je bila opšta gimnazija, nije bila ni društveni smer, ni prirodni nego je bila opšta gimnazija i onda mi je, i onda mi je bila bila vrlo, vrlo blizu. U međuvremenu smo sa, sa Vračara prešli na Voždovac, pa mi je isto razmak mi je taj neki, ali mi je jedno onako iskustvo tih godinu dana, ono survival klasičan dok sam se uklopio u sve to jer sam iš’o u neku potpuno drugačiju školu u Skoplju i im’o neko specifično drugačije društvo i bavio se nekim sportom pa sam, pa sam im’o neke beneficije i onda dolaziš ovde, u jedan razred koji je najbolji u celoj školi. Ne, u generaciji nego najbolji u celoj školi od prve do četvrte godine, jer je prosek mog razreda je bio 4,60.
Marijana Toma: Kako je išlo, išlo to? Mislim, kako je to izgledalo, kako su te dočekali? Ti si došao iz Skoplja, opet, tebi je maternji bio srpski, naravno, koji god, naš jezik. Kako je to izgledalo? Jesi li si imao neka iskustva ono?
Samir Sezairi: Pa njima, njima je bilo specifično, doš’o neki Makedonac.
Marijana Toma: (…)
Samir Sezairi: (nečujno) kao. I sećam se moje profesorke srpskog koja mi kaže – Šta si ti im’o iz srpskog u Makedoniji? Ja rek’o: “Pa ja srpski nisam imao u Makedoniji.”
Marijana Toma: (…)
Samir Sezairi: Ali ovaj, ja sam došao iz jedne potpuno drugačije škole i, i, i imao sam averziju prema Beogradu. Generalno, ja sam imao averziju prema Beogradu. Ja ga sad ne bi menjao nizašta na svetu, meni je ovo najlepši grad na svetu. Mislim, nemam problem da se preselim bilo gde, ali kao Beograd je meni ono epicentar svega.
Marijana Toma: A što si imao averziju?
Samir Sezairi: Pa zato što kad god sam dolazio u Beograd, meni se nešto dešavalo. Ja dođem sa mora u Beograd, ja završim u bolnici. Neka infekcija, nešto ono. Ja uvek dođem u Beograd umesto da dođem tih sedam dana ovaj kao nešto ono kao da se odmorim ja uvek završim negde u bolnici ili nego kod mojih ima ili se Damir razboli… Znači uvek se nešto dešava i za Beograd nas nikad do te 2004. nije vezivalo nešto pozitivno. I ovaj, cela ta moja škola u Skoplju bila drugačija mi smo se onako družili masovno i bilo je jedno fino, i fino društvo i ja sam igr’o košarku za školu i onda smo osvojili te neke vredne nagrade za na državnom takmičenju. I ja uglavnom nisam ni, nisam ni mogao, nisam se nešto ni cimao previše oko… Moja mama kaže uvek: “Ti si uvek igr’o na taj neki šarm, na tu neku priču, nikad, uvek si igrao manje na učenje, uvek je to bilo.”
I od osnovne škole meni je posle sam prihvatio tu definiciju da na taj način prolazim kroz, kroz obrazovanje čak i na fakultetu. Trudio sam se koliko sam mor’o da se trudim. Ali sam onda upao u jednu sredinu gde su oni svi učenjaci klasični. I gde, ovaj… Kod njih nema prozivanja da te profesor prozove da odgovaraš, svi se javljaju dobrovoljno. Ja sam bio u šoku, reko’, čoveče, šta vi ovde radite, bre ljudi, kao. “Je l’ ima ko će da odgovara?” I od njih 35, njih osam diže ruke da odgovara. I sad drugarica koja sedi pored mene kaže: “Ti nećeš da se javiš?” Reko’ pa malo vas ima dovoljno, što bih se ja sad javljao i to je bilo zanimljivo. Ja sam išao samo u školu, meni je bilo ono kao malo u Beogradu škola i trening i kuća.
Marijana Toma: Trenirao si košarku je l’?
Samir Sezairi: I nisam nosio ranac uvek sam nosio, nisam nosio, ovaj, ranac s knjigama, nego sam nosio torbu, sportsku torbu gde sam im’o patike, loptu svoju, opremu i knjige, ali sam… Ja ostavio i društvo i tu neku devojku, simpatiju moju da kažem, koju sam imao u Skoplju i posle sam se jako teško tih prvih šest meseci prilagodio. I celo, ceo taj, celo to moje društvo iz osnovne škole i srednje škole je bilo zatvoreno, jer se oni nisu družili sa drugim razredima i svi su uvek bili: “Evo ih ovi ludaci, vidi ovi štreberi”, ali bilo im je simpatično jer sam ja neki novi, došao sam. “Odakle si”, “Iz Skoplja.” “Šta radiš?” A zovem se Samir sad kao oni ponovo povezuju. Mislim, ljudi malo nisu obavešteni, jer ja imam meni i dan danas posle toliko godina stižu poruke za Uskrs, za Božić i ja uredno odgovaram “Hristos se rodi, Vaistinu se rodi”, i dalje, ali bez problema jer ja to ne smatram da su to provokacije.
Jer ljudi ne razmišljaju, nisu opterećeni tim stvarima ili ih ne zanima taj neki deo i onda ono pošalju, “ej drag si mi, ajd kao i tebi”, i ti onda kažeš “vidi ja to ne slavim”. “Jao izvini molim te, nije bilo.” Ali u toj školi je njima isto to bilo zanimljivo dok nisu počeli da dolaze ocene i sad… Ja dobijem jedinicu. Zato što sam imao taj, tu nostalgiju prema Skoplju i prema svim tim i, i društvom i školom i nisam se nešto cimao preterano i sad ono kao, oni se utrkuju tamo ko će da dobije peticu, ja dobijem jedan i meni ova kaže, devojka, moja drugarica, kaže: “Ti nam kvariš prosek razreda.” I ja reko’, molim? Kao, da.
I onda, tako smo se družili, imali svoje neke male baze, ovaj, ovi koji su štreberi oni se druže tamo, ovi koji su sportisti oni se drže, a, ovaj, a čak nisam imao, nisam imao ni za fizičko, nisam imao društvo, jer sam se, jer sam igrao košarku sa, sa devojčicama uslovno rečeno, jer su mi muškarci bili limitirani sportski. Od 35 ljudi u razredu, ja sam imao sedam muškaraca, od toga jedan trenira ples, jedan je biciklista i ovi ostali ne rade ništa, kao. Čak nismo imali ni ekipu za fudbal u jednom momentu su nam, ovaj, uleti nam drugarica ta. A 29 devojaka u razredu. U jednom momentu jedna kaže: “Evo ako treba, ja ću da branim kaže za našu ekipu u razredu.”
Tako da to su uglavnom i ne družim se sad sa, sa, sa, sa tom, sa tim društvom iz škole. Doduše bio sam godinu dana. Družimo se. Odemo na… Pre dve godine smo imali deset godina mature i kaže moja mama: “Šta ćeš ti za deset godina mature, ti si išao samo godinu dana?” I onda kaže: “A znam zašto hoćeš da ideš. Hoćeš ti da vidiš ko je tamo, koja se neka udala, da l’ neka udala, koja je slobodna.” Reko: “Pa da mama, sad je pravi trenutak da se mi suštinski upoznamo”, ovaj, zato sam i bio. Ali, družim se sa njima to kao imamo neku grupu, pa onda odemo na neku večeru to neko društvo koje je, koje je ovde u Beogradu, ali generalno, ovaj, imam neko potpuno drugo društvo, mislim drago mi je da ih vidim, ali nismo ostali u tim nekim bliskim odnosima možda sa jedno ili dvoje ljudi koji su mi…
Družim se sa Stefanom i sa Savom, to su mi drugari, to su mi, to su mi drugari iz Prištine koje znam ovde. Mislim, Savu znam 27, 28 godina, ali sam ga sreo, ali sam ga sreo u školi, išli smo u istu školu, razred pored razreda, i on zna da sam ja Samir, poznat sam mu iz, iz Prištine, ali ne može da poveže Samir iz Skoplja, nije mu to, ovaj i onda smo, onda smo, ovaj, nastavili da se družimo. Tako da potpuno neka, društvo mi je potpuno nevezano za taj deo mog obrazovanja, to su ljudi potpuno sa strane i imamo neke zajedničke teme i interesovanja različita.
Marijana Toma: A ti si 2006., je l’ tako upisao fakultet?
Samir Sezairi: 2005.
Marijana Toma: 2005. upisao fakultet i zašto političke nauke?
Samir Sezairi: Ja sam uvek bio… Mene je ta nepravda, to me je, to me je užasno pogađalo.
Marijana Toma: U kom smislu?
Samir Sezairi: Zato što, na primer, kod nas u porodici, moj stric je bio član srpske delegacije u Parizu i u Rambujeu ‘99 godine i bio je član SPSa ono kao ovaj, i mi i dan danas imamo te neke, obožavamo se, on je meni drugi otac, ali, pošto tata nije tu, ovaj, ali nikad ne pričamo o politici.
Kad god pričamo o politici mi imamo različite stavove i onda se posvađamo oko toga i ne razgovaramo dve nedelje i onda slušaj, znači, ti imaš svoj stav, ja ga poštujem iz određenog razloga, kako god. Zaista ja se trudim da ljude, da stavove životne, političke i verske, kakve god, ispoštujm. Da l’ to meni odgovara ili ne i onda imamo ta neka, te neke, ovaj, neka prepucavanja, ali sam voleo vesti kao mali i, i kad si me vratila na to na, na, na, na te stvari ‘99 godine, ti slušaš jednu vest u čet’ri, slušaš sasvim suprotnu vest u, u, u, u nekom drugom, u nekom drugom programu, nekoj drugoj televiziji.
Proživiš to da su neki ljudi doživeli nepravdu, istinsku nepravdu. Tu mislim na sve nas, jer mi smo kolateralna šteta neke politike, pogrešne politike. Svi koji smo živeli na Kosovu mi smo, mi smo šteta te jedne politike. Da je politika možda bila malo drugačija i ispravnija, stvari bi i dalje mogle da funkcionišu, jer su funkcionisale vekovima.
Marijana Toma: (…)
Samir Sezairi: Na taj način. I zato me ta, te političke nauke su me nekako vezivali i ta građanska opcija i to, ovaj, ta demokratija, to je meni bilo uvek, uvek nešto što sam poštovao. Ja nikad nisam im’o, nikad sebi nisam dozvolio da imam problem zato što sam Samir. Čak smatram da je to, da je to neko bogastvo, što smo, što smo različiti i nikad sebe nisam doveo u situaciju da mi to bude minus. Ljudi kažu kao moraš da se trudiš više, moraš ovako moraš, ali, prosto, ja to, ja nemam tu jer nikad nikom nisam ni dao priliku da me, da to bude, da to bude razlog zašto sam ja manje vredan, zato što sam ja drugačiji, jer ja s tim nemam problem ovaj u, u…
Jedna anegdota onako zanimljiva, politička, ako mogu, ovaj, pošto sam ja odbornik u Skupštini opštine ovde na Vračaru ispred Demokratske stranke. I sad usvajamo budžet 2016. godine. Predsednik skupštine, da, ustvari zamenik predsednika opštine je sa Kosova, član veća je sa Kosova, pravoslavci naravno. A direktor jednog preduzeća, ovaj, je sa Kosova, ovaj, odbornik DSSa, jedini, je isto sa Kosova i ja sam odbornik DSa sa Kosova. I sad, kako sedimo u onim, ovaj, onim klupicama našim odborničkim, u jednom trenutku meni bio uključen mikrofon.
Usvajamo budžet i predsednica skupštine kaže ovaj: “Čestitamo, usvojili smo budžet za 2016. godinu, hvala vam puno što ste, što ste glasali.” E sad, a ja sam to ustvari, rek’o za sebe. U tom momentu ja kažem: “Pa čoveče, dali smo Šiptarima Kosovo, a vi ni budžet na Vračaru ne možete da usvojite.” E sad, pošto je mikrofon bio uključen, tu su bili i mediji, tu su bile i ostale odborničke grupe i sad se svi okreću prema meni ja kažem: “Pa to je surova istina, da vam nismo mi nas šestoro, nas šestorica koji smo bili sa Kosova vi reko’ ni budžet ne možete da usvojite na Vračaru.”
Ali kada izbijete argument taj da si ti, ne znam, Šiptar, da si ti četnik, da si ti ustaša, da si Hrvat, da si musliman šta god, ljudi ne mogu da se uhvate za to, jer tebe to ne pogađa. Jer za Kosovo je ona definicija, nevezano da l’ si ti Srbin, Albanac, musliman ili, ili šta god, znači, ti koji su došli ‘99 u, u Srbiju, oni su svi bili Šiptari. Ono kao, čekajte bre, ljudi, pa kako bre, moj Sava može biti Šiptar, kao, slavite istu slavu kao ne, ne kao, to je, to je taj, taj, taj sklop u glavi kao: “ma evo ih došli ovi Šiptari s Kosova.” “Ok, jesmo Šiptari s Kosova? Onda ćemo mi da budemo Šiptari s Kosova koji glasamo na Vračaru bez problema.”
Ali onda kad izbijete taj argument, onda ljudi ne mogu da se uhvate za to. Jer onda mogu da vas gledaju da l’ ste obrazovani ili niste ili da to bude, da to budu istinske vrednosti za koje ili mane za koje će da se uhvate, a to odakle smo mi, taj argument je izbijen od samog početka, kad ja taj problem nemam, tako da, ovaj…
Marijana Toma: Reci mi kako, kako je bilo studirati to u Beogradu? Znači, sad si spomenuo to, da su, da su ljudi koji su došli ‘99 godine ovaj, često ajde da kažemo nailazili na, na, na otpor, na neku vrstu, mislim, otpora, neku vrstu takvog ponašanja. Ti si došao, dakle, iz Skoplja, ti si sad upisao Fakultet političkih nauka, koji je jedna od najprestižnijih škola u Beogradu. Tu dolazi dosta ljudi koji uslovno rečeno pripadaju eliti. Kako to izgleda za tebe kao za jednog uslovno rečeno, bez obzira što si ti imao tih godinu dana da se privikneš, uslovno rečeno, za jednog outsider?
Samir Sezairi: Da, pa, nikad ja nisam, na primer, na fakultetu doživeo tu neku, tu neku neprijatnost zato što smo… Čak je to na neki način bilo kao: “Jaoj, on je sa Kosova.” I onda igraš na sentiment taj kao, “jaoj mi smo došli odozdo, znate nama je teško” i tako dalje, al ovaj, tako da je to na neki način uslovno rečeno i prednost, možda. Jer su i ti profesori bili ljudi koji su obrazovani i koji su imali ta neka iskustva i koji poznaju ko je odakle, iz kog kraja pa im je to jako…
Ono kad me pitaju – Aha, kao ti si ne znam iz tog kraja, kao iz tog sela, prosto nisu povezivali, a ja nisam osetio. Mislim da su na fakultetu, da je u mojoj generaciji isto bilo ljudi koji su došli iz Novog Pazara iz nekih drugih gradova, iz Hrvatske iz Bosne, ali da nije postojala ta, ta podeljenost. Čak ni u tom, ni u tom druženju nije postojala jer smo… Možda je to moja perspektiva, možda ja imam iskrivljenu perspektivu, ali meni je to bilo super kao, svi smo se skupili odnekud kao, pa, pa se družimo, ja nisam pravio tu razliku.
Ponovo ja to kažem, verovatno nosim iz kuće pa mi je to, pa je to moj problem. Ali nije to bila, nije to bila neka, neka, neka anomalija, uslovno rečeno, čak ja sam to ponekad i koristio kao prednost, da na emociju, ovaj, da na emociju i ljubav prema Kosovu dobijem neki bod, da ne kažem ocenu više. Ali, pa ja sam se trudio da upravo to prenesem i na, i na moju sestru i na mog brata. Mi nismo, nismo osetili.
Damiru je možda najlakše, jer kao Damir, on može da prođe svuda, uslovno rečeno, dobro i moja sestra može da prođe, ona je Sabrina, pa je, ovaj, pa su to neka imena koja su univerzalna, ajde ja kao Samir, ali sam ja i za to imao, im’o isto, ovaj im’o objašnjenje kao… Uglavnom na poslu, kad sam radio u toj državnoj jednoj firmi pa smo se bavili izdavanjem poslovnog prostora, javno preduzeće jedno bilo i dođu ljudi i sad razgovaramo ovako. Ja nemam akcenat, bar mislim da nemam akcenat i ispričamo se kao šta treba, kako treba i oni mi kao: “Kako se Vi zovete?” Ja kažem Samir i oni kao… Reko’, nema veze gospođo, to moje ime je evoluiralo reko’, vremenom kroz istoriju od Sava ka Samir tako da, ovaj, ali kad zbijate šale na taj račun onda potpuno ubijete, ubijete taj momenat da neko, da neko sad “jaoj evo ga sad ovaj, ne znam, Samir ili kako god.” Tako da to su to su…
Moja direktorka je imala problem sa mnom zbog toga, jer sam ja njoj, ovaj… Ona je, ona je udata za, za muslimana i vrlo često se dešavalo da, da ja kažem ja bih voleo da idem na odmor, sad to je državna firma specifični odnosi. Ja kažem: “Ja od ponedeljka idem na odmor.” I ona meni kaže: “Ne možeš da ideš na odmor.” Ovaj, mislim, naravno dozvoljeno mi je sve, to je ta neka doza finog odnosa koji smo imali i ja iskoristim tu pred klijentima koji dođu ili naši neki zakupci koje poznajemo, nisu to neki nepoznati ljudi, ja kažem: “Ti to meni namerno to radiš na verskoj i nacionalnoj osnovi, ti mene šikaniraš.” I sad ljudima koji su sa strane malo neprijatno kad to čuju, kao šta sad ona njemu radi, a ona je uz to udata za muslimana, potpuno joj generalno, kao slavi sve praznike. I ona kaže: “Ma pustite bre budalu, to mi namerno radi, da me bruka, kaže, pred strankama, ovaj”…
Tako da sam ja uvek taj, taj argument te različitosti, ovaj, kao koristio kao prednost, a ne kao manu i meni je to uvek prolazilo. Jer nisam imao negativno iskustvo, generalno nisam imao životna negativna iskustva u Srbiji. I u tom, i u tom nekom emotivnom momentu, ovaj, ja vrlo, ako, vrlo, vrlo iskreno i otvoreno kažem. Ako imamo tu vrstu problema u samom startu, znači bolje onda da ne ulazimo u taj odnos, jer trud koji ću ja, energiju i emociju i vreme da uložim u to, ne želim da posle tri meseca bude kao “ej vidi imamo problem kao”.
Mislim, svako od nas zna, zna u glavi šta želi, šta je, u kom pravcu, da li su mu roditelji, da li su mu roditelji vernici, nisu vernici, da li prihvataju tu različitost ili ne, kao. Ali, budimo iskreni, možemo i dalje da se družimo, možemo da budemo prijatelji možemo, da, da obilazimo jedni druge i da čestitamo praznike naše, ali ako već ne možemo da izgradimo taj neki emotivan odnos onda bolje da ne ulazimo u to i da kvarimo to neko prijateljstvo koje možda bude iskreno. Tako da tu vrstu iskustva jesam im’o, ali kažem vrlo, vrlo iskreno na početku i onda znaš to te ne pogađa u samom startu. Kad ti razvijaš emociju prema nekome onda posle tri meseca, četiri, šest, kao… Zato sam rek’o, pogotovo u ovim godinama, ljudi budite iskreni prema sebi. Znači prvo prema sebi pa tek onda prema, prema drugima, ali prvo prema sebi, da li to možeš ili ne možeš. Ako možeš, ok ajd da probamo, nemamo garanciju da će nešto u životu da traje, do nas je. Ali ako ne može što bi to onda radili.
Marijana Toma: Reci mi šta sad radiš, čime se sad baviš?
Samir Sezairi: Pa sad radim za, za austrijsku jednu osiguravajuću kuću koja, koja radi ovde kod nas, Uniqa osiguranje. S obzirom da, da sam završio političke nauke i da nemam nijedan drugi alat sem da pričam ovaj, potpuno sam se uklopio, uklopio u taj posao u osiguravajućem društvu. Radim, radim u sektoru prodaje i ne žalim se, meni je super. Ovaj… volim, volim na primer Vračar mi je specifičan onako, iako nisam Beograđanin, nisam i ovaj, prijavljen sam na Vračaru, meni je lična karta na Vračaru, ovaj, i to mi je… I odbornik sam ovde to mi je, prosto Vračar doživljavam vrlo emotivno jer je… Iz više nekih razloga, a radio sam ovde. Meni je, meni je kancelarija bila ovde u sklopu opštine Vračar, ovaj i s druge strane, ljudi koji žive ovde su normalni. Sad kao to, da li je to prednost, jeste da je Vračar najskuplji, najbogatiji, najobrazovaniji, ali sve to vuče, vuče sa sobom i to da su ti ljudi normalni.
I ovde, u ovoj, u ovoj ulici gde smo sada, to je moja izborna jedinica i onda ja poznajem, poznajem ljude. Ovaj, imam običaj da, da prođem pored zgrade i zvonim na interfon mojim, tim koji su glasali, koji su glasali za mene i samo da ih pitam “je l’ ste živi?”. Baš ovde kad sam prošao, pošto sam parkirao preko puta ovde u Krunskoj, kod, ovaj, gospodina i gospođe kod kojih stalno idem, oni kao sigurni glasovi za mene. Ja samo pozvonim i pitam, ovaj, dok je on, dok je gospodin bio živ, reko’: “Tomislave je l’ ste živi?” A on kaže: “Jesam, jesam, dođi na rakiju.” Reko’ “ne mogu, u prolazu sam”, reko “doću drugi put”.
Tako da uvek imam tu komunikaciju i ne pravim razlike. Najviše volim da pričam sa ljudima na pijaci, to mi je na pijaci, ono znam od, ovoih prodavaca, preprodavaca stvari do, do, do ovih koji prodaju, ne znam, i voće i povrće i ovih koji čiste ulice. Na primer, oni su mi najsimpatičniji, jer sa njima razgovaraš, ne praviš, prosto, ne praviš razliku, da li si ti predsednik opštine, da li on prosto čovek radi za neki novac i uvek stanem ispričam se sa njima, kolika im je plata, kad će da dobiju odmor za stalno. Ljudi mi se javljaju. Ljudi mi se javljaju na ulici. To je, Vračar je… Vračar je zbog toga specifičan, zato ga zato ga volim, iskreno, jer je sve ovde nekako…
Marijana Toma: A kako je došlo, kako ti je palo na pamet da se politički angažuješ? To mi je sad vrlo zanimljivo. Zašto si to uradio?
Samir Sezairi: Pa, cela ta, cela ta priča oko tog Kosova i tog nezadovoljstva i, i cela ta ideja, sama ideja uspisivanje Fakulteta političkih nauka te nekako predodredi, ako želiš da nešto promeniš da se aktivno, da se aktivno uključiš. U tom nekom trenutku je cela, ono, energija koju je, na primer, imao Zoran Đinđić kao, kao, kao predsednik Demokratske stranke i kao neko ko je, ko je, ono, ko se trudio istinski da, da, da ovu zemlju povede, prosto uzor mladima i, i, i pogubna politika koja je bila 20-tih i svi ti ratovi, inflacije i nemam pojma, izbeglice koje su iz Hrvatske dolazile na Kosovo i s kojima smo mi imali isto neki odnos i koji su radili kod moje mame, kod moje mame u bolnici… Smatram za te ljude da su to najpošteniji i najčasniji ljudi. Srbi iz Hrvatske, ovaj, ono, statistika je pokazala da su najobrazovaniji bili u celoj Jugoslaviji.
I sve me je to potpuno nateralo. Nije nateralo, nego nekako ja sam imao tu neku želju da, da, da se uključim u sve to i Demokratska stranka mi bila taj neki izbor logičan, meni logičan izbor, jer je te neke vrednosti koje je zastupala, demokratiju, građansku opciju, poštovanje različitosti nacionalnih manjina i svega toga u tom trenutku, 2006. godine kad sam se ja učlanio, nisam im’o dilemu uopšte. Igrom slučaja, ovaj, su jedan naš, sin našeg porodičnog prijatelja je već bio član Demokratske stranke, jer je malo stariji od mene, bio je na Vračaru, tako sam ja suštinski i završio ovde, završio ovde u Demokratskoj stranci na Vračaru, ovaj, i, i nikad se nisam pokaj’o zbog toga i čak u vremenu sada kad, kad ta politička, politička opcija i nije najpopularnija i kad smo, kad je Demokratska stranka na tom nekom nivou kad je blizu cenzusa ili nije blizu cenzusa, ja sam uvek, ja sam uvek, ističem bez, jer nemam koristi od toga.
Znači, apsolutno nemam nikakve, niti materijalne, niti bilo koju neku drugu satisfakciju sem toga da istinski verujem u tu neku ideju i ideologiju i verujem u lokalnu politiku. Nikad mi nije bila ideja da se bavim visokom politikom, zato što visoka politika nema realan dodir sa građanima. Jer je politika na ovom nivou jako zanimljiva jer ti komuniciraš s građanima kao ti i ja ovako. I možeš da rešiš istinski neki problem građanima, na tom nivou ti si njima nedodirljiv nemaš ti vremena više za njih zato što ti, ti doživiš sebe užasno bitnim.
A na ovom nivou je to, zvoniš na interfon, pitaš Tomislave: “Je l’ ste dobro?” “Jesam, gde si, dođi na rakiju, kao je l’ vam treba nešto?” “Treba mi, nemam parking ispred zgrade ili mi je lift u lošem stanju ili mi je fasada loša, dete, deca mi idu u školu koja nemaju video nadzor.” To su realni problemi građana i to možeš da rešiš. Ne možeš da zaposliš nikog, ali možeš da mu obezbediš te neke elementarne uslove za kvalitetniji život koji su u tvom domenu i domenu opštine i finansijskog i svakog drugog, ali je komunikacija je najbitnija da se ona vodi neposredno.
Marijana Toma: A, mi se skoro bližimo kraju, ja bih htela, u stvari, još dve stvari da te pitam. Ako ima naravno nešto čega se, što bi još eventualno hteo da podeliš s nama, da ja evenutalno nisam provukla kroz pitanje. A, ja, zanima me jedna stvar, spomenuo si sada pre nego što si se angažovao politički da je tebi, da je jedan od razloga bilo Kosovo.
Samir Sezairi: Jeste.
Marijana Toma: Kako ga ti sada pamtiš? Šta je za tebe sad Kosovo?
Samir Sezairi: Pa… Nemam ja sentiment, nikakvu emociju prema Kosovu u to vreme u smislu… Ja samo imam… Da ti ljudi koji žive dole. Meni žive i stričevi, veliki broj rođaka, ovaj, na Kosovu. Ja bih samo voleo da ti ljudi imaju normalan život, da imaju kvalitetniji život. Da li će to da se zove Kosovo, da l’ će da bude autonomna pokrajina, da l’ će da bude neka država treća, da ti ljudi imaju samo kvalitetniji život. Jer to je suština kad prestaneš da razmišljaš, razmišljaš o, ovaj, na televizoru šta kaže, onda počneš da razmišljaš stomakom, to je suština, a to se desi kad tad, to mora da se desi.
Ja sam pre tri godine bio na Kosovu, bio u Prištini, u jednoj opštini, tj. morao sam da idem do opštine, morao sam da izvadim kosovska dokumenta zbog ostavinskog postupka i imovine koju imam na Kosovu kao nasledstvo svog oca i mene vozi taksista sa autobuske, sa autobuske stanice, s kružnog toka onde, ovaj, iz Prizrena sam došao nešto autobusom. I ja ulazim u kola i kažem njemu “Mirdita” i on me sad čovek gleda onako stariji pedesetak godina, kao, ja kažem: “Vozi me do opštine” na srpskom. Sad njemu ništa nije jasno. Reko: “Ja ne znam stvarno dalje albanski ako možete, molim vas.” I on kaže: “Nije nikakav problem” i sad pričamo mi nešto, ja njemu kažem reko: “Pa lepo vam je ovo Kosovo.”
Isprovociram ga naravno. On kaže: “Kako misliš lepo?” “Pa lepo.” reko: “nema više Srba, muslimana i svih ostalih”, reko: “Nema, sad ste vi prosto, nezavisna država.” I čovek meni kaže na to: “Mogu da ti kažem jednu stvar vrlo iskreno, da je ova, da je ovo Kosovo malo bolje funkcionisalo”, kaže, “dok su bili Srbi”. Kao: “Bio je bar neki red, postojao je neki zakon, znalo se za šta plaćaš porez da ti ide plata, kaže, sad se ne zna ništa, kaže, sad jedan deo samo živi lepo, dok mi ostali građani bukvalno ono kao preživljavamo.”
Ja ga pitam: “A gde ste vi bili kao ‘90-tih?” On kaže: “Ja sam živeo u Švajcarskoj. Početkom ‘90-tih sam otišo u Švajcarsku, kaže, došo sam ‘99 na Kosovo misleći da će to sad biti to”, jer se velika većina vratila iz tih zemalja, sad su oni dobili državu sad je to neka nezavisna tekovina i tako dalje i imaće sva prava koja su im bila uskraćena. Ovaj, u međuvremenu njihov život nije mnogo bolji, čak mislim da je i gori nego što je bio. Ne kažem da su, jesu oni na neki način bili ugnjetavani, ali oni su…
Oni imaju jednu crtu složnosti za ta, za kapitalne stvari, ako su oni odlučili da bojkotuju institucije, da bojkotuju državu, da bojkotuju sve, oni će svi da stanu iza toga. Znači, dok mi ostali nemamo to uopšte, to, to ovde ne postoji ta ujedinjenost za neku kapitalnu stvar i mislim da su naši ljudi ovde ogadili to Kosovo svima nama. Prosto, ceo taj momenat ljudi puna usta Kosova i tog patriotizma, a nikad nisu bili na Kosovu, nikad videli…
Meni je jedan momenat fascinantan na toj, ponovo se vraćam na to, na te verske objekte. Ja u Gračanici, u manastiru i sad vidim po onim freskama upisana imena Ana, Pera, Žika 93, na samom ulazu gde su one freske, možda si i videla. Ako budeš išla obrati pažnju, na primer, ako ti ne poštuješ svoje pa kako očekuješ onda od nekog drugog da poštuje, da poštuje iole toliko to nešto tvoje, ako ga ti ne poštuješ. Ali ljudi su nam mislim da su nam i oni ljudi koji su ono, živeli u tom Kosovu posle ‘99, velika većina je mnogo bolje živela posle ‘99, nego što je živela pre ‘99. Gomilu ljudi znam koji su na severu Kosova odlazili, imali stanove po Beogradu i tamo dobijali duple plate, dečije dodatke, ne znam, razne neke bonuse i beneficije i puna usta Kosova. Tako da…
E sad i onda ti doživiš to da, da slušaš jedno i onda odeš na, na, bukvalno vidiš to i kao, čekajte, a ovi ljudi na jugu? Severna Mitrovica, Zvečan, sve je to super, ok, država je tu, ovaj, uključena direktno, ne indirektno, nego je Srbija direktno uključena u taj deo Kosova, šta, šta se dešava dole, Gračanica, Štrpce, enklave srpske, ljudi nemaju, nemaju hleb da jedu. I tebi puna usta Kosova i ti doniraš toliku količinu novca… Na Kosovo je svaki dan išlo milion maraka do ‘99 godine, svaki dan se slivalo, ovaj, ono u centralnu kosovsku banku milion. I tebi, tebi su puna usta Kosova. I s druge strane, ovaj hmm, i ti, i ti ljudi koji su, koji su živeli na, na jugu tj. i oni su jedan deo…
Mi smo nosili računare kao opština Vračar pre tri godine, pre dve godine u Lipljan. Lipljan je bio do ‘99, monoetnički, skoro čist grad u kojem su živeli Srbi. Osnovna škola “Kralj Petar”, mislim da se zvala, imaju 250 đaka nemaju ni jedan računar. Mi smo odneli desetak, desetak, tri, čet’ri laptopa i tipa još sedam, osam desktop računara i vode nas ljudi na ručak. Ta paralelna struktura, taj imagi, imaginarni život koji ljudi žive… Predsednik opštine Lipljana srpskog kao Srpski predsednik opštine Lipljan nas vodi na ručak u Gračanicu i sad sam ja, sa nama ide neki dečko, moje godište, možda malo stariji, koji je iz neke okoline, tu neko selo kod Gračanice. I sad, ono, pošto ja sve to kao znam geografski, pitam ga, reko’: “Odakle si ti?” On mi kaže da li Donja Gušterica ili tako nešto, ja ga pitam, sad ono, logično pitanje moje sledeće, reko: “Šta imaš od imovine? Pa je l’ ste prodali nešto?” I on meni kaže: “A jeste kao, prodao sam neku, nek, kaže, parcelu, neku njivu koji je imo’.” Pa reko’ “za kol’ko si prod’o?” Kaže, 300 000 evra.
Sad razmišljam 300 000 evra ti si mogo da kupiš u Beogradu tri, četri, pet, šest stanova, od toga ono, samo da ih izdaješ i da živiš od toga, da imaš lagodan život i sad, to je moje razmišljanje. Ja ga pitam reko: “A šta ti, šta si uradio tim parama?” Kaže: “Pa ništa, ja sam ih prokocko.” I kaže dužan sam 20 000 evra. I onda ja, ali ja sam mu samo reko’, iako sam ga vido prvi put, reko: “Ti si kreten, ti si kreten.” Reko: “To nije tvoja zemlja, to je neka, bre, dedovina tvoja”. Ja nikad ne prodajem, ja to moje je ostalo na Kosovu i ne prodajem. Sem ako kažem, ono neki lek, treba ili za neku investiciju, ustvari prvo da kupim kola, to me nikad nije zanimalo, ali…
Marijana Toma: Dobro ako ima nešto čega si se setio što eventualno ja nisam pitala ili nešto što bi, što bi eventualno još, pre, pre nego što završimo intervju, ja imam možda još jedno ili dva pitanja. Ova, ova, sad priča, ustvari sad si mi dao inspiraciju za šire pitanje. Govorio si o tome da na koji način ustvari, to ljudi, ljudima su puna usta Kosova, a niko konkretno ništa ne radi ilii nije bio tamo ili nešto. S obzirom da si ti opet ono, studirao u vreme kada su se neka krupne političke stvari dešavale vezano za Kosovo, a da pripadaš toj jednoj generaciji koja je, koja pamti Kosovo, al’ na jedan specifičan način i opet imaš tu neku povezanost sa njim… Koliko si ti, kakva su u stvari tvoja sećanja na Kosovo i da li se na bilo koji način poklapa sa sećanjem tvoje okoline, kako u stvari oni ljudi oko tebe, koji nisu direktno vezani za, za Kosovo u stvari gledaju na i pamte Kosovo ili da li ga uopšte pamte?
Samir Sezairi: Pa to, pa to je, ja za to imam onda najbolji, uvek najbolji primer, tako što ih vodim na Kosovo, jer to je doživ, istinski doživljaj. To, to što mi čujemo na TVu i vidimo… To je, to je ona varijanta kad, kad čujemo na tvu, ne znam, bomba u Severnoj Mitrovici ili pucalo se u Severnoj Mitrovici ili ne znam. Mi po definiciji prihvatamo da su to uradili neki Albanci, na primer.
Po definiciji prihvatamo i onda se ispostavi i onda se to završi na tome, na TVu se to završi na tome i onda niko posle toga ne prenese poruku da su to ustvari bile neke porodice koje su se, koje su nemam pojma, potukle ili su se pobile ili šta god zbog nekog imanja, a to su, ne znam, Jovanovići i Petrovići, ali percepcija ljudi je takva to što čuju na TVu kao, aha! Kao to se tamo, evo oni Albanci sad kao ponovo napadaju Srbe. Ne kažem da to nije slučaj, ali ako se to desilo, to je ono kao laž koja je izgovorena više puta postaje istina.
Marijana Toma: (…)
Samir Sezairi: Tako i ovo, a to se najbolje rešava tako što ih odvedeš na Kosovo.
Marijana Toma: Gde vodiš, kada vodiš ljude na Kosovo?
Samir Sezairi: Vodim ih u Prizren za početak.
Marijana Toma: (…)
Samir Sezairi: To je meni, meni je to baza, ja ih vodim u Prizren, vodio sam svog druga. Tad kad smo bili pre tri godine, četvrti tj. treći, nas trojica Sava, Stefan i ja koji smo sa Kosova, različite ono percepcije i viđenja tih stvari. Negde smo u suštini svi imamo istu, ali svako ima svoj ugao gledanja i to je, to je normalno. I četvrto, četvrti taj koji je bio sa nama, on je odavde, poreklom je Rus, ovaj, i nikad nije bio na Kosovu.
Stariji je od mena, na primer, od mene tri godine, četiri i tad u to vreme je bio poslanik i kaže “hoću da idem da me vodite”. “Nije nikakav problem, dogovorićemo se sve” i onda taj neki strah u razgovoru sa njegovim roditeljima pošto smo porodični prijatelji kaže njegova majka: “Kad ste vi otišli na Kosovo, ja tih pet dana nisam spavala, ja sam mislila da će da vam se desi nešto šta vam se desilo, ko zna šta će da vam rade.”
Mislim ne da nam se ništa nije desilo, nego smo mi ono upoznali toliko različitih ljudi da, da, da imamo pozitiv, jednu pozitivno potpuno iskustvo. I ti ljude tek na terenu osete istinsku vrednost tog Kosova i kad vide to i kad vide, sad da li je to potvrđena priča, da je od kamena iz Svetih Arhanđela sagrađena Sinan Pašina džamija u Prizrenu i kao kaže: “E ovo je prelepo, kako god, ali to je sad istorija to, to nismo mi krivi za to, ali poštujmo, to je neko drugi uradio, ali poštujemio to što je tako.”
Pa kad onda sednemo u Prištini sa zamenikom ambasadora, zamenikom ministra spoljnih poslova Kosova, dečkom koji ima 35, šest godina, koji je vrhunski obrazovan, koji govori srpski jezik kao da je u Beogradu i kad ga ja pitam, pošto sam ga upozn’o ranije drži, neki kafić u Prištini koji je sav u, u, u, ovaj, u stripovima. Izlepljen tako znači, ovaj tapete. Ja ga pitam reko’: “Izvini, molim te da te pitam kako ti govoriš srpski ovako dobro?” Pa kaže: “Pa ja sam odrastao na Politikinom zabavniku.”
Marijana Toma: Kako se zove on?
Samir Sezairi: Jaoj sad sam zaboravio, znači imam upisano u telefonu negde kao. Ali perfektno govori, otac advokat, majka da li je majka radila u Narodnoj u biblioteci ili je radila u muzeju na Kosovu, ali sediš i u toj Prištini posle toliko nekog vremena, parkiraš ono BG table u centru grada, na javnom parkingu i niko ti ništa ne kaže, naručiš piće. E, e, ta onda, te priče se prenose, a ne to da, da u Prištinu ne može da se ode i ne može da se govori srpski ili ne može da se ode u Dubrovnik. I u Dubrovniku ti se desi nešto.
Meni se nikad ništa nije desilo. Možda zato što sam ja takav pa ja ne emitujem tu negativnu energiju niti provociram ljude na neki taj, taj način, ali prosto iskustva su različita kao što ljudi prenose negativno iskustvo, a mi smo skloni da prenosimo samo negativne stvari, kada nam se neko ne sviđa nikad ne kažemo ništa pozitivno.
Mog’o sam ja da kažem da ja ne živim na Kosovu od ‘99 zato što govorim srpski, idem u srpsku školu zato što mi Albanci brane, ali onda se vraćam na početak priče tog mog Halila pa kažem da, ali taj čovek je najdivniji čovek koji je u određenom trenutku rizikovao svoj život zbog mene i on je Albanac i tu onda pada sve u vodu, a to su iskustva koja može lično svako da prenese tako što će da ode. I kad čuje da je taj hodža korumpiran i lopov ili kad čuje da je, da je taj neki pop ne znam se vozi u tom nekom BMW, auduju, ima neki dvorac negde i doživivljavamo onda ta sveštena lica na taj način i onda odeš negde i upoznaš tog nekog čoveka i vidiš, kažeš čekaj, bre, čoveče, to uopšte nije tako.
Marijana Toma: Rekao si u jednom trenutku i s tim bih možda ustvari onda htela da završim, rekao si u jednom trenutku jednu rečenicu kada si govorio i o svom dolasku iz Skoplja u Beograd i o Beogradu… To mi je mnogo, mnogo zanimljivo s obzirom na tvoj život i na sva ta mesta u kojima si živeo ti si rekao nisam Beograđanin i sad, nisi… živeo si u Skoplju, živeo si u Prištini, govorio si da nemaš odnos kao da ti je Priština ne znam kako ono važna, ali sad… Gde je tvoj dom?
Samir Sezairi: Moj dom je Beograd, a ja sam sa Kosova. Vrlo iskreno. Uvek. Ja nikad nisam reko da sam iz Beograda. Nikad, ako me neko pita, ok možda, možda moj govor, možda moj izgled ili oblačenje govori da sam, da nisam iz Vranja ili iz nekog bez razlike poštujem svaki, poštujem svaki drugi grad, ali kao Beograd je najveći grad, pa sad, pa se ovde dešava i, i uglavnom i modne promene i sve ostalo prvo kreće iz Beograda, ali ja sam uvek s Kosova. Uvek i to je to. Jer Vračarac koji, koji je došo s Kosova.
Marijana Toma: Super, hvala ti puno Samire.
Samir Sezairi: Ništa. Hvala i Vama.