Prvi Deo
Seda Pumpyanskaya: Ja se zovem Seda. Moje prezime je malo dugačak, Pumpyanskaya. Malo teže je da se izgovori. Rođena sam 1965 godine u Moskvi i imam mnogo uspomena. Uspomene su sa jednog čudnog života ali srećnog u Rusiji. Uspomene su od mojih desetih godina i kada sam ja došla da živim u New Yorku. Ovo je meni sasvim promenila moju perspektivu jer samo po sebi imala sam osećaj slobode, osećaj odlučivanja. I ovo je nešto koje ne može nikako da izlazi od mene i kada smo se vratili u Rusiju. Tako da, mislim da od tada ja uvek sam mislila da svet je jedan, da ne postoji zabrana za putovanje ili da budeš bilo gde tako da sav moj život i cela moja kariera bila je međunarodna.
Anna Di Lellio: Zašto ste putovali za New York? Zašto je došla vaša porodica u New York?
Seda Pumpyanskaya: Moj otac je bio novinar. U stvari on je bio zapošljen u Sjedinjene Države. On je pisao o političkim pitanjima ovoga mesta. I zaljubio se na tome. Ovo nije jedna obična istorija jer bile su ’70-te godine, između hladnog rata ali kao iskren novinar on je želeo da odkrije pravu Ameriku prema Rusima. Tako da on je pisao mnogo o Sjedinjenim Državama, politici, koja je bila interesantna u ono vreme. Stvari kao Watergate ili Crni Panteri [Black Panthers], ili bilo šta oko književnosi. I to je postalo kao jedan prijatan vetar ili bilo šta jer rusi su slušali strašne stvari o amerikancima i on je želeo da otvara te stranice.
Anna Di Lellio: Budite slobodni da govorite što više. Nemojte… ovo nije prosto jedna…
Seda Pumpyanskaya: Da, jer…
Anna Di Lellio: … pitanje -odgovor…
Seda Pumpyanskaya: Da, u redu.
Anna Di Lellio: a ako imate uspomene i sa New York-a…
Seda Pumpyanskaya: U redu.
Anna Di Lellio: …i o vašem ocu u ono.
Seda Pumpyanskaya: Ako vi želite da ja govorim malo duže, vi mene kažite,…ja sam navikla da dajem kratak intervju gde su bili potrebni kratki odgovori…
Anna Di Lellio: Ne, ne.
Seda Pumpyanskaya: … ali se ne očekuje da…
Anna Di Lellio: Ne, ne.
Seda Pumpyanskaya: U redu.
Anna Di Lellio: Treba prosto…da se osećate slobodna da govorite o vašim uspomenama i vaše uspomene o New York-u, i uspomene vašega oca Alexandra koji stvarno je radio o… ako imate koju priču o njemu da nam je pokažete.
Seda Pumpyanskaya: Eh da, vi ste me pitali u vezi teme koja me poseća na moje detinjstvo. Sigurino da se često sećam Moskve, mada je čudan grad za to što je imala velikih limita na više stvari i pored svega ima i dosta slobode. Makar u našoj kući. Slobodu na govor, slobodu humora, sloboda za pravo svatanje za opšte stvari. Za to što mislim, naša porodična sredina je bila od intelektualaca. Novinari. Bilo je umetnika koji su gledali dosta cinički prema režimu i bili su dosta slobodne duše.
Čega se sećam iz New York-a? Sećam se kao dete… mislim dete od deset godina koji dolazi u Sjedinjene Države, bile su ogromne promene sasvim drugačije od onoga kojeg smo bili čuli. Mi smo bili čuli da Amerika je zemlja koja je prepunjena zabranama i ima puno užasnih stvari. Sećam se onih fizičkih osećaja. Jedna od njih je dolazak u Manhattan, kod Wall Street i praktično držali smo glavu gore i uživali smo gledajući solitere, glava jedne male devojčice kako gleda gore. Vidite kada pogledaš {podigne glavu gore}, tako gledati i videti nešto bez kraja. I ti nastaviš da okreneš glavu i ovaj pogled nema kraja za to što ti nikad ne možeš da postižeš videti kraj jedne zgrade.
Nije obićni, prosto fiziči osećaj, nego postane neki čudan osećaj slobode za to, za to što ovo je moguće. Izgradnja ovakih velikih zgrada je moguće. I sećam se jedne dečje igre koja je bila interesantna. Kako sam bila pošIa da se šetam sa mojom majkom ulicama Manhattana, ja sam pokušala da nađem dva istih automobila jer tamo sve su bile posebne i različite. Tavan, sedište ili forma ili bilo šta drugo. Nisam videla dva ista vozila u New York. Nešto obavezno treba da bude drugačije. Dok ja sam došla iz jedne zemlje koja je imala sasvim tri modela automobila i oko četiri boja: žute, cervene, bele i crne boje.
Tako da je bilo nešto teško svatiti, ali sve i svašta ima svoje rešenje. A ovo je nešto za koje mislim da usisaš zajedno sa vazduhom i kada smo se vratili u Rusiji i vratili smo se jer moj otac je mnogo pisao o Sjedinjenim Državama i mnogo tačne istorije za koje je on bio zainteresovan. Ali ovo je bilo vreme Komunističke Partije, vreme propagande. I na kraju, bila je jedna sednica gde sekretar i propagande je želeo da nauči novinare, kao što se obično dešava, šta mogu da napišu i šta ne. On je izabrao jednu crnu ovcu i ta crna ovca bio je moj otac.
Jer govor sekretara za propagandu bio je: “Treba da pišete o pokretu radničke klase i ne za cure milionera”. Ovo je bio članak koji je posvećen g.Patricia Hirst, jedan veliki članak i jako interesantna priča i tako dalje. U ono vreme, ovo podrazumeva nekako kraj kariere od novinara jer mome ocu nije dozvoljeno ni jednom više da dolazi Sjedinjene Države. On je sedeo u jednoj sobi u Moskvi od kada se držao taj govor. Moja majka je dobila jedno pismo u kojoj piše da ona treba da se ispakueje i da se vrati. Bilo kako bilo ali bilo je nam jako teško, zaista bilo je nama teško i mislim da odnosi sa Sjedinjenim Državama za nas je postajalo nekako… kako da kažem… kao jedna zabranjena ljubavna istorija.
Ali što je interesantno, ja sam bila deset jedanest godina i osećaje koje ja opisujem, sloboda i rešenje ljudskom nivou, je nešto koje samo po sebi ulazi u tvoju kožu. I nakon toga, bilo gde da živiš, nekako ne možeš da veruješ na ono koje čuješ za to što prosto da budeš slobodna i želiš imati neko rešenje u životu. Tako da sve što se desilo kasnije u mom životu, mislim da je determinirano mnogo iz ove duše New Yorko-Amerikan, ili osećaj kada ti željiš da budeš slobodna.
Anna Di Lellio: Koliko dugo…
Seda Pumpyanskaya: Koliko smo mi živeli tamo…
Anna Di Lellio: Što se desilo kada ste se vratili?
Seda Pumpyanskaya: Živeli smo tamo… mi smo tamo živeli devet meseci. Međutim smatram da bi mi živeli ovde pet godine i do sada bi bili sisteimrani. Bili smo u procesu potražnje jednog stana… međutim kada već govorimo i ovo je dobra priča, jer u to vreme puni smo rusa na tom periodu bili prinuđeni da živimo u velikom bloku zgrada u Riverdale, u tim kolektivnim zgradama, ili bilo kako bilo u ruskim zgradama. Ali mi kao porodica novinara, moja porodica novinara, mogli smo živeti u jednoj normalnoj zgradi. I bilo je mnogo dobro da živiš u jednoj normalnoj zgradi i da vidiš stvari koje su sasvim drugačije. Bilo mi je divno i ja sam se čudila one lepote, gledam ovde u ovoj sobi, bila sam oduševljena prirodnom lepotom onih ormara. Ruske zgrade u ono vreme nisu imale u ono vreme rusi nisu gradili ormare unutra. Bila sam iznenađena sa dva kupatila ili tri, ne mogu da se sećam, jer ruske zgrade uglavnom imali su samo jedno kupatilo. Tako da, tamo još uvek nije postajalo ovaj koncept. Bilo kako bilo, l iftovi, garaže, to su stvari jako interesantne.
Tako da, kada smo se vratili u 1976 godini zbog ove istorije zabranjene ljubavi bilo je teško. U porodici, ono što tvoji roditelji rade i ono što se desilo bilo je determinantno, bila je nekako jedna teška ljubav, težak život, za to što moj otac za više godine nije objavio ni jedan članak i u stvari bilo je njemu zabranjeno bilo koji posao u novinarstvo i mi u stvari pretvarali smo se na crnu ovcu jer ovo je jedno vreme kada su mnogo ljudi stajali da se pozdrave i tako dalje. I znate, zavisi dali si u vlasi ili nisi, bila je naj sretnija godina njegove stručne kariere, ujedno biti dopisnik New York a, zatim posle svega ovoga stigli su teška vremena.
Naravno da ja sam morala da idem u školu. Jedna od mojih najboljih drugarica, bili su sasvim malo dobrih drugara, jedna od najboljih drugarica bila od jedne slične situacije, ali isto vremeno sa života i rada sa međunarodnima u Meksiko. Tako da, ja se sećam da… bila je smešna jer mi smo dugo vreme delili naša sećanja, znate, na različitim životima. I nekako čekajući promena koja su došla kasnije u ’80-tim godinama. Država se otvorila i nas dve da otkrijemo i da živimo drugi život.
Anna Di Lellio: I gde ste vi pohađali i kada ste krenuli u školi? Pa mislim, šta se dogodilo kasnije, posle srednje škole, šta se dogodilo?
Seda Pumpyanskaya: Posle srednje škole, dobro, u Rusiji su deset godine, deset godine školovanja. Tako da, deset godine školovanja obuhvataju osnovnu školu, neku vrstu srednje škole i univerzitet. Ova je bila škola, škola Moskve. I uvek, zbog ovog međunarodnog prestavljanja uvek voljela sam da nauči međunarodne jezike, tako da ta škola je bila za one koje govore engleski, mnogo dobra jer ja sam imala neke predmete na engleskom jeziku, imali smo englesku istoriju, imali smo englesku književnost i američku takođe. Tako da, bilo je neko veliko međunarodno predstavljanje koja se nastavljala i u školi.
Nakon toga ja sam se upisala na Univerzitetu Moskve, ‘82 godine gde sam izabrala novinarstvo i filologiju. Posle dugog vremena, ja sam izabrala filologiju i na to vreme ja sam počela da naučim francuski jezik, i posle odlučila sam da idem. Garsia Markez bio je slavan ili u njamanjoj ruci poznat, i popularizovan, i slavan nije odgovarajuća reč, u ono vreme, tako da mislila sam da je vreme da se nauči latino-američka i francuska kultura. Tako da moja glavna profesija na unvierzitetu bila je španski jezik i španska Kultura. Ovako je bilo od ‘82 do ‘87, pet godine u univerzitetu i mislim da treba istaći da tačno ova je generacija za promene i razbijanja.
Zbog niz sekretara Komunističke Partije koja se desila, jer one su stradale jedna nad drugom, bile su ‘82- ‘83 i ‘84, Gerbačov došao na vladi. Sada govorimo za mene u prvu i drugu godinu studiranja. I prema praktične terminologije, ovo podznaćava neku stvar, ja sam počela univerzitetu u jednoj državi i diplomirala sam u drugoj. Kada sam se upisala univerzitet, kao što sam vam rekla, ja sam se opredelila za špansku grupu, sećam se da nije bila dobra učiteljica ali sećam se prvoga časa španskog jezika i naše učiteljice. Ona je ušla u sobi i rekla: “U stvari ja ne znam šta tražite vi ovde, znate da nikada nema da posetite zemlje koje govore španski jezik, nikada nema da se zaposlite putem španskog jezika ili vezano sa njom. Ako, predpostavljam vi učite španski jezik, vi mora da znate da ovo je na neki način vaš hobi”.
Ovako je bilo ‘82 godine. Dok ‘83 godine kao što sam rekla počeli su neke stvari da se promene. Bila sam u drugoj godini kada se imenovao Gerbačov. Na ‘85 godini počela sam moj prvi posao za to što je bio jedan omladinski festival u Moskvi i pozvali su devojke filozofskog fakulteta da radimo tamo, da njima pomažemo jezički za nedelju dana. I ovo je u mojim sećanjima, bilo je nekako, jedna veza sa američkom iskustvom od prvih deset godina ‘75, jer tamo je bilo prisutnih mnogo od međunarodnih ljudi. Završila sam sa latino-amerikancima, i argentincima. Iznenada bila je jedna fantastična fiesta [praznik] i po svemu, svaka vrsta osećaja i promenljivosti stvari koje su bile sasvim drugačije od svega onoga koje sam bila videla ranije.
I praktično, od ’85 godine bilo je mnogo međunarodnih koji su došli i ljudi koji su poznavale jezike su bili mnogo traženi. Drugačije od toga kako je rekla naša učiteljica. Tako da, znači bilo je nekih sitnih poslova, na primer u međunarodnim festivalima, filmski festivali i festivale trbušnih pleseva [belly dancing]ili na primer imala sam jedan jako smešan posao kojeg nema da ga zaboravim nikada, sa jednom grupom ljudi iz Bolivije. Bila je jedna futbolska ekipa, ekipa adolesenta koji su došli da igraju u Moskvi iz La Paza. Dečaci su bili oko 14-15 godina, koji su imali latino-američke tradicije, oni su došli od jako dobrih i bogatih porodica. I sa njima stigli su i njihovi bližnji ljudi : majke, očevi, babe, tetke, ujaci.
I bila je jedna velika delegacija iz La Paze, Bolivija. Mnogo daleko. Ja ni ti čula nekad za Boliviju. Oni bi došli u Moskvi za pet ili šest dana, znate, da bih družili svoje dečake. I tu sam ja radila kao njihov prevodilac, na neki način da njih upoznam sa mojom zemljom. Tako da, bilo je lepo uz velikih promena. Bila je godina kada ja sam bila diplomirala u ‘87. godine, neočekivano od svega, moja profesija je postala tražena. Bilo je izvanredno mnogo dolaska od strane međunarodnih i sa njim jedna druga država otvara se drugačije. Ali tačno ova generacija osetila jedan prelom. Živiš u jednoj izolovanoj zemlji do dvadeset i nešto godina, odstranivši mojeg američkog iskustva koja je meni otvorila oči, osećaj dala mi smisla o životu, i od jednom se probudiš u jedno slobodu koja ti pruži puno mogučnosti. I ovako moja kariera prošla međunarodnim putem.
Kao što sam rekla, počela sam da radim kao prevodilac. Dosta brzo, u početku rekla sam, u redu ja neću da radim kao moji roditelji. Moja porodica u svom sastavu ima uglavnom novinare i filmske reditelje, ali ja punom brzinom prešla sam u novinarstvo. U stvari ja sam radila za jednu špansku novinu El Pais u Moskvi. A ovo je sasvim drugo poglavlje jer ova vremena su bila krajnom dinamikom, gde su počele nad prosećne, brze i brze promene. I praktično, kada razmišljam za ono vreme, to su ‘80-ta do ‘90-te, postoji neki osećaj da za jednu dekadu, živela si možda sto godine u istoriji. I to je ovaj osećaj mislim da kasnije taj stepen… i druge okolnosti, kasnije ja sam otišla u Balkan i nekako privuklo je mene da radim u tim zemljama u tranziciju za to što u moju mladost ja sam živela u tranziciji.
Ja sam živela u brzoj tranziciji gde stvari su se odvijale sasvim drugačije, kada… one stvari u mnoga mesta i drugim zemljama koja ja znam sada, na primer u Evropi, gde stvari su stabilne, i stvari se ne menjaju češće. I ovo, njih pravi interesantnim. Tako da, kasnije moja karijera odnela me u svetu i u mestima tranzicije i smatram da ovo je od naj fascinantnih stvari. Tako da u ‘90-tim, radila sam kao novinarka u španjskoj novini i istovremeno nastavila sam da pišem za jedan veliki broj ruskih novina i radila sam za jednu televiziju. Eh da, kao što sam rekla, deo moje porodice je bila pozadina filma jer moj deda je bio u stvari jedan od prvih kamermana u Rusiji, u Sovjetskom Savezu.
Ima jedna vrlo interesantna priča.On je bio jevreac iz Sveti Petersburga koji se zaljubio u film tokom ‘20-tih godina. Otišao je u Odesa i završio je u Kavkaz, napravio je filmova, radio je istovremeno u istoj generaciji sa Dziga Vertov koji kao što znate bio je od naj poznatih ljudi za dokumentarne filmove i danas poznatih. I on se sastao sa mojom babom koja je bila mnogo velika armenka, a tada je imala osamnejst godine. Zaljubili su se i imali su odličan život ‘30-tim godinama, u stvari bili su bez kuće. Zaljubljen u filmu. Bili su blizu Dziga Vertov i njegove žene, putovali i snimili, sve do vreme rata. Posle moj deda bio je ratni kamerman. I na žalost on je umro decembra ‘44. godine, malko prije zaveršetka rata nakon avionske nesreće. I moja baba ostala sama sa mojim ocem od četiri godine, dok ona je imala samo 28 godine, i učinila je predivno.
Ona je posvetila svoj život dokumentarnim filmovima. Ona je počela da radi kao njegova asistenta i posle postala filmski režiser. I ovako oni, oni su se našli da budu u Moskvi. Ali kratko rečeno za jednu dugu priču, mogu samo da kažem, da ja obožavam uvek onu generaciju, onu ljubavnu istoriju. Onu ljubavnu istoriju, posvećeno dokumentarnom filmu. Tako da kada mi se pružila prilika da radim u jednu televiziju, i nakon jednog razvoja slikanja reči, jer novinarstvo se izrazi rečima, ja sam se zaljubila u tim stvarima. Počela sam da radim u razne televizije i završila sam u BBC u ‘97. godini da uradim film o Mikhail Gerbačova. Zaljubila sam se na ovu stvar. Prijavila se za nekoliko stipendije u Sjedinjenim Državama, stipendije za novinarstvo. Dobila sam stipendiju za Nieman, Univerzitet Harvarda.
Tako da ja sam se vratila u Moskvi, iz Londona za tri nedelje. Posle ja ponovo sam se spakovala i otišla u Sjedinjene Države. Tamo sam provela jednu godinu na Univerzitetu Harvarda. Bila je jedna prelepa godina. Mislila sam da u tim godinama imala sam zlatna mišlenja za to što ja sam se zaljubila na stvaranju dokumentara i bila mi je jedina stvar koju sam ja volela da radim bilo je dokumentarni… bila sam u borbi dok sam bila u Harvard da počnem studiranje vizuelne umetnosti, posle ja sam otišla u Bostonsku školu da studiram film i tako dalje. Ali ono kako se nekada dešava, meni život mi se skroz promenio. Desilo se da sam bila u New York nakon Harvarda i faktički mene su me poslali u Bosnji kao predsedavajuća za javne Informacija u Misiju Sjedinjenih Nacija u Bosnji.
Da bih bila iskrena, recimo imala sam sasvim malo znanja. Bila je ‘99. godina. Imala sam malo znanja za Sjedinjene Nacije. Imala sam samo praktična znanja za bivšu Jugoslaviju. Dobro ja sam bila novinarka, sa malo znanja za komuniciranje u toj fazi. Tako mislim da je bilo čudno kako sam ja bila perfektna kandidatkinja, ali mislim da ona ljubav za avanturu i tranzicije nateralo mene da primim taj posao. I ovako u april ‘99. godine, odletela sam u Sarajevo, u Bosnji. I ovako počelo moje poglavlje u Balkan.
Ljura Ljimani: Kažite nama nešto oko Bosnje. Bilo šta?
Seda Pumpyanskaya: Da kažem o Bosnji. Eh da, Bosnja. Sećam se dana kada sam sišla tamo. I ponovo šta se dogodilo, nakon toga bilo je niz međunarodnih stvari koja su se desila u mom životu jedna za drugom. Kao što sam rekla, u početku bila je Sjedinjena Kraljevina, BBC. Zatim Harvardski Universit, Boston. Zatim ja se vratih u Moskvi, ponovo ja se spakovala i 12 ili 13 aprila ‘99. godine ja sam letela u Zagrebu. Za taj period, aerodrom Sarajeva nije još počeo da radi. Ovo je posle ratno stanje. Bosnja bila je vrlo često u vestima. Tako da sećam se prvih osećaja. Neko iz Sjedinjenih Nacija bio je zainteresovan da me uzima u Zagrebu, koji je zaista lep grad. Bilo je kišnji dan, fantastično, divan dane, kao što se dešava u aprilu ili maju, kao sada u New Yorku, bilo… kada siđeš u jednom evropskom gradu, mirnom i ljepom gradu, i prosećno velikom gradu.
Neko od Sjedinjenih Nacija jednim belim kolima me preuzima i krenuli smo za Sarajevo. Vožnja je trajala oko pet časova i možete da zamislite… eh da, bila sam mlada oko 33-34 godina, ko što sam rekla bez dovoljnog znanja, šta je u stvari to. Posle jednog sata vožnje, kada se završi Republika Srpska i nastavljaš da gledaš prekrasan peizaž, lepih čuda. Onda okrenuta od zelenila, gledaš mnogo kuće sa čudnim rupama. A ja u početku nisam mogla da svatim, kako znati šta je, znate, možda je neka vrsta izgradnje, a možda je… da budem iskrena, u Rusiji zbog lošeg održavanja mnoge kuće su zla stavljene, tako da prvi osećaj je da ti gledaš kuće zlostavljene, i ne znaš razloge.
Gledala sam mnogo takvih rupa okruženih na velikom broju i ne možeš da svatiš šta je. Posle ja sam pitala i oni su mi objasnili da se desilo etničko čišćenje. Ni jedna kuća na tom putu nije bila za stanovanje. Tako da sve ono što izgleda mirno u jednom u mirnom selu, na jedno mirno zelenilo ono sunce i fantastične temperature, oko dvadeset celsiusovih stepeni. I odjednom osećas pod tvojoj koži etničko čišćenje, ovo se vidi u praksi. Vidi se od kuće do kuće, nismo propustili ni jednu. Mislim ovo je moj prvi osećaj o ratu, jasno, praktično, nešto što pogotovo možeš da dotakneš.
Stigli smo u Sarajevo i mislim da ovo je jedna stvar koja te pogađa, kada sam već govorila o zelenoj… kasnije vratiću se u Kosovo i Prištini, jer u Kosovo, u Prištini se ne pogađaš od zelenog ni malo, tamo dobiješ jednu sasvim drugu sliku. Tamno zelena Balkana je ista kao kada silaziš u aerodromu Sarajeva, imaš isti osećaj, koji se okružuje sa planinama i odjednom pogledaš avion i time vidiš zelene šume. Danas je mnogo sveže, ali tamno zeleno. Tako da postoji nešto, kako da kažem, postoji nešto čudno jer snažan Balkan, je mesto snažnih osećaja i ovo zelenilo nekako te pravi jačom.
Kada sam ja primila ovaj posao u Sjedinjenim Nacijama… i da budem iskrena, zaista bila sam savršena kandidatkinja ali imala sam jako malo iskustva u takvim stvarima, oklevala sam za jedno dugo vreme, posle bilo onaj osećaj aventure koje mene teralo da pristanem da…. Mislila sam, u redu ako stvarno primim ovaj posao za tri meseca, jer tada su bile oni kratkoročni ugovori i ako ne funksioniše ne funksioniše. Ja se vraćam. Kao što se događa u takvim velikim aventurama koja preduzima čovek u životu. Za tri meseci, stvarno ne razumeš mnogo. Od prilike posle šest meseci počneš da svatiš stvari i nakon jedne godine svatiš da tvoj život se menjao skroz
I radiš u neku drugu profesiji, tebi se sviđaju druge stvari, radiš nešto novo i živiš sasvim drugačije. Tako ja mislim ova je bila dinamika. Koje su bile druge slike, sa kojeg stava? I sama memorija je čudna posle malo vremena, znate, nakon diskusije oko ‘99 godina, to je dvadeset godina, tako da memorija ponekad briše mnogo nepotrebne stvari i postoje neke kao slike ili neko iskustvo, obično one najbolje, one koje stoje uvek pri tebi.
Sarajevo bilo je izvanredno lepo mesto. Ja dolazim iz Moskve koja ima dvanaest miliona… Sarajevao je mali provicijalni grad sa tristo hiljada ljudi. Nikad nisam živela na takvim malim mestima. A interesantan grad sa pogotovo samo jednim dugačkim putem ovako {objašnjava jednom linjom sa rukama} jedan tramvaj koii ide, taj put je dvanejst kilometara i okruž sa šumama sa dve strane. Priroda je bajagi, bajagi, vrlo lepa nju sačine šume okolo nje i odjednom ti saznaš da je vrlo lako da bude rata u takvim mestima jednostavno postavljaš oružje po šumama i lako je da se okruži Sarajevo. Jeste pa to je fizička slika koju vidiš. Iznenada, ovaj provincijalni gradić, okružen je bio za dugo vreme.
U ono vreme, pošto je bilo nekoliko godina posle rata, bili su 36 hiljada trupe, trupe NATO-a, i dve hiljade policajaca iz Sjedinjenih Nacija. Tako da, kada govorimo za ličnu bezbednost, ja mislim da smo bili na sigurnom jer bilo je dosta njih… mislim, ovo je neko preduzeče potpuno bez prezentatora. Bilo je tako, mislim… meni se sviđa književnost, ja sam diplomirala na filološkom fakultetu i bile su dva romana, dva književna dela koja su meni ostala u glavi. PočeIa sam pročitati roman Ivo Andrića “Dnevnik Travnika” koji je fantastičan roman i koji je dobio Nobelovu nagradu, i koji govori za jedno malo mesto, Travnik, u Bosnji, gde je jedan svet pun politike.
Događaj se dešava u ‘80-tim godinama i to je jedno malo selo i praktično tu je jedan Austrijski konsulat. Vremena se menjaju u Sarajevo, dolaze prestavnici iz Turske i Francuske. I imaju fantastične odnose, geopolitičke stvari se dešavaju na ovom malom selu. Ovo sam ja osećala u Sarajevo jer u jedno tako malo mesto je nabijena bila cela svetska politika. Bile su sve međunarodne organizacije, svaka država napravila svoje prizme da bih videli praktično, pragmatizam. Nisu teorije koje te nauče šta treba da radiš, tu su ljudi i njihovi odnosi, tu je tačno književna slika kao što je nazove Ivo Andrić, i koji ima jako praktičnu terminologiju. Ne znam.
Govori za NATO-a, govori za 36 milijona trupe i iznenada vidiš način kako NATO se organizuje politički, u ono vreme u Sarajevo i vidiš da NATO se rukovodi od strane jednog američkog novinara, jednog generala koji ima dva zamenika. Jedan treba da bude englez a drugi francuz. Tradicionalno su englezi i francuzi. Oni su sasvim drugačiji karakter i ne mogu da podnesu jedan drugoga, tako da u stvari sve je mnogo surealno. Jedna mala scena kao pozorište, koja nosi sve svetske politike i ljude sa svih nacionalnosti, sa interesantnim i čudnim vizijama.
U pitanju je bilo stvorenje dobrih politika jer pitanje Bosnje u toj fazi bilo je njegovo funksionisanje i šta da se radi sa konfliktom. Ovo je pitanje koje nema odgovor. Nije prestala za dugo vreme sve dok se stopirao Dejton. Ali i kada je prestao, bile su velike i snažne posledice. Šta su radili međunarodni za formiranje države, koja kasnije se desila u Kosovo. Bila je ova država sa tri nacionalnosti, sa dva entiteta, jedna čudna reč. Bilo je relativni mir i iznenada međunarodna zajednica i ovi ljudi su prinuđeni da rade svašta, za to što su bile praktične situacije.
Prva praktična situacija: svaka nacija voli mnogo simbole, kao ljudi sa Evrope. Tako da u njihovim automobilima, oni postavljaju… eh da, imali su dve azbuke, naravno…oni postavljaju nacionalne simbole. Tako da praktično, kada se jedno auto vozi, dva kilometara ili pojedan kilometar odmah možeš saznati da vozi jedan hrvatski vozač, srbin ili bošnjak. Tako da nije bilo sloboda kretanja za to što one su se mogle lako poznati. Šta se može raditi u tom slućaju? Jer nema slobode kretanja. Pa mislim se, bilo je mnogo rizično izlaziti… i govorimo za kratka putovanja, iz jednog sela do drugog . Ne govorimo za distance kao u Americi ili slične stvari, putovanja na stotinu kilometara, ponovo govorimo samo za pet kilometara.
Prolaziš pred jednog mosta iz jednog sela do drugog i može biti napadnut za to što mogu da te identifikuju. Tako da Međunarodna zajednica trebalo da rasmišlja oko ovoga. Bilo je zadatak. Oni su imali jedno pametno rešenje. I bilo je teško sa svetskom kulturom, demokratskom kulturom za dialog, i poslušanja i tako dalje. Znate, stvari potrebno je srediti ali bilo je nemoguće u ovoj fazi da se pomiriš sa bošnjacima i srbima. Oni nisu hteli da se pomire. I zatim imali su mnoge promene… znači, kada sam bila na Filozofskom Fakultetu, imali smo jednu grupu srba-hrvata koji su učili srbo-hrvatski ali u onoj fazi, oni su mislili da su tri jezike, znači srbski, hrvatski i bošnjački.
Međuvremeno iskreno reći, prema morfologije jezika nisu imali posebne razlike ali bilo je pokušaja od strane međunarodne zajednice potrebno je prevoditi jednu brošuru ili nešto za publiku u tri jezike. Tako da, pametna rešenja su bila, ono što nije niko čekao i nije nekome padalo na pamet da…. Oni ne mogu da se pomire za brojeve u tablice autovozila za to što su imali dve azbuke. Obično su neka slova i neko…. Pametno rešenje je bilo i praktično, upotrebljavanje brojeva koje su zajednički i izabrali sedam istih slova prema latinskoj azbuci i u čirilici kao na primer A, O. I tablice autovozila koja bih imala tri brojeva, kao na primer 123 A 456.
I oni nisu očekivali nešto tako za to što ne mogu da debatiraju o jeziku i azbuke… i na kraju je priznato. Da vam kažem jedan primer jer ovo je nešto koje je promenio potpuno život zone za to što ljudi koji nisu u stanju da se kreću uprkos 36 hiljada trupe i oni sa druge formacije, znate, na kraju imali su mogućnost da se kreću. I dajem ovaj primer da bih rekla da sa teorije međunarodnih za zabranu nasilja, sačuvanja mira… bilo je dosta teorija jako interesantnih o praksama za formiranja države. Bosnja postala država ali odjednom ostala bez novca, bez zastavu, bez himne, nema granice, nema aerodrom, nema ništa, ono koje u svetskoj istoriji i evropskoj formira jednu državu.
Međunarodna zajednica morala da se bavi ovim pitanjima. Jedan drugi primer bi bio himna, ponovo problem jezika, bio je veliki debat za to što treba da se radi. I na kraju jedan predlog je dobio i to bilo je jedna himna samo sa muzikom, bez reči. Ovo je jedno pametno rešenje. I ponovo veliki debati… jer interesantno je koliko su značajni simboli. Čovek misli za ono što je najznačajnije, ne znam, zastava ili postavljanje granica? Granice su značajne ali i zastava isto značajna, znate, emocionalna i druga percepcija. Identitet je veoma značajan.
Tako da postoji jedan veliki debat oko zastave. Bošnjačka zastava završila na dve boje bajagi ne običnim: žuta i ljubičasta, za to što sve ove druge boje su kao bela, plava i crvena i druge, bile su u razmatranju da se upotrebljavaju od drugih, i tako dalje i tako dalje. Ja sam spomenila da su bile dve književne romane koja mi se kreću po glavi, možda zbog mojih filoloških posledica. Mislila sam mnogo za ova mala mesta gde se dešavaju svetske politike, i koja su bila u centar pažnje celog sveta i koja privlači ceo svet. I jest sve i svašta, vi znate jedna kolica ljudi ili ljudskih odnosa. Ujedno razmišljam oko nekim srednovekovnim stadaima ludaća. Jer ova je slika… bila je čudna mešavina ljudi. I ova mešavina ljudi nije bila…
Oni su se videli na drugi način sa razlikom od meštana za to što, stvarno nije lako. Iznenada bila je jedna mešavina ljudi, i ta grupa raznovrsnih ljudi diktiraju ili kažu tebi šta treba da radiš. Ne verujem da se ovo sviđa nekome (smeje se), na jedan ili drugi način. I ovi strani ljudi, eh pa oni su svi različiti, ali oni dolaze i odlaze. Jer, uglavnom oni dolaze kao jedna misija za jedan određeni period, ne znam, dve ili tri godine i posle bežu. Tako da ljudi koji žive tamo počinju da govore, eh da, i to možda cinički se obraćaju njima: “Šta rade ovi ljudi? Oni neće da ostanu”.
I bila je jedna čudna mešavina ljudi, da budemo iskreni. Ali dobro je što ima puno ljudi, ne znam, što su bili… meni se čini uvek da je čudna mešavina ljudi u svakoj velikoj organizaciji. To su ljudi koji su došli samo da dobijaju posao. To su ljudi koji dolaze za plate. To su ljudi avanturisti. Ima ljudi koji su frustrirani nečim, nešto nije funksionisalo, ne znam, oni su razvedeni ili nešto slićno… njima je potrebno učiniti nešto novo. Možda dobro je to što su ljudi bili većinom veliki idealisti.
I to je interesantni deo za to što su odnosi… možda i nije… znam da mnogo ljudi ima da misle da je skoro kolonializacija ili protektorat ili bilo šta. Osećaj… mislim da je ista stvar koja se desila po misijama celog sveta, kada ideš u jednoj određenoj misiji. Ne znam, u srednjovekovnim vremenima, kristački rat ili bilo šta. Ja sam sigurna da je uvek postojila jedna čudna mešavina ljudi. Ali dobar je deo što su bili ljudi sa idealističkim nastupom, ovi su u krstasčkom ratu XXI, ili kraj veka demokracije.
Ova su određena pitanja i razmatranja sa raznih pogleda, ali ponovo ima jedna čudna mešavina ljudi, i jako interesantni. Kao i svaki odnos koji podrazumeva davanje i dobivanje i možda odnosno… pa mislim, naravno da nešto uzima od tvog iskustva ali i davaju od svog iskustva. I ovi ljudi koji su dolazili da daju ne samo profesionalizam i njihovo znanje, dali su i njihovo zalaganje za jednu zemlju. Mislim da ovo učini dosta interesantan posao. Ovi su ljudi koji koriste strastan metod i njihove misije su dosta strastne i pasionantne, probali su da daju najbolje od svojih osećaja, njhovo znanje u ovom strastnom kontradiktornom procesu za izgradnju države.