Zatvor
Šukrije Gaši: Ja sam uhapšena 1983… u međuvremenu su se sprovodila hapšenja u Gnjilanu, u gradu Gnjilane. U to vreme Nuhi Beriša, koji, osim što je bio član Pokreta i moj saborac, bio je i moja ljubav, informisao me je da su u Gnjilanu počela hapšenja, te postoji opasnost…postoji mogućnost da i mi budemo uhapšeni. Ja sam ga puno molila …jer je Nuhija bio jedna od osnivača Oslobodilačke vojske Kosova i on, znači, glavni cilj je bio da formiramo vojsku, molila sam ga, pričali smo o tome da on treba da napusti Kosovo jer je u ovom smislu on bio pripremljeniji od drugih. Onda je on pristao da ode.
Jednog ranog jutra, aprilsko jutro, ja sam išla kući gde je on stanovao da bih pričala sa njime o tome šta ja trebam da radim kao član Pokreta. Pre nego sam ja krenula od kuće, pozvao me je otac Ahmet Jusufija koji mi je reako da je Ahmet uhapšen. Naravno, mi smo tada koristili pseudonime, jer su nam telefoni masovno prisluškivani. Rano sam dobila ovu informaciju, pa sam htela da o tome popričam sa Nuhijom, jer sam zala već da je i on u opasnosti. Pričali smo o tome koje materijale treba potpuno uništiti, koje bi trebalo da sakrijemo i kome da ih damo? Ja sam imala širok krug drugarica…sa njima sam studirala. Neke od materijala sam odlučila da dam mojoj drugarici, kako bi ona mogla da ga sakrije negde, jer je vlast više sumnjala u moju nego u njenu porodicu. Tako je odlučeno da se uradi.
Nakon što smo razgovarali o zadacima, znala sam da odlazak Nuhije može biti zadnji put da se vidimo. Jer se nije znala sudbina, ni njegova, ni moja. Bila sam veoma sigurna da nas policija i UDB-a prate u stopu. I ovo će se desiti! Nakon što sam uzela materijale koje je trebalo podeliti…koje je trabalo sakriti, izađoh na ulicu. Pozdravili smo se sa Nuhijom, i dok sam nastavljala da hodam, okrenula sam glavu iza, još jedan put. To je bio zadnji put da sam ga videla, znači u aprilu 1983. Na početku, u stvari, na kraju naselja, primetila sam dvojicu agenata koji čekaju nekoga. Onda sam morala da se sklonim, tako da sam sporednim ulicama stigla kod kuće da bih izbegla opasnost.
Bila sam u velikim brigama, jer nisam bila sigurna da li su isti agenti ušli u trag Nuhiji, koji je bio još tu. Kada sam stigla kod mosta reke Prištevke, koje sada nema jer je pokrivena, takođe sam videla jednog agenta koji je čekao nekoga. Verovatno mene, nije imao koga drugoga! I, umesto da idem ulicom prema kući ja sam ušla u tržnicu. Bez neke potrebe, osim da budem u mogućnosti da pobegnem ili da izbegnem praćenje. Iz daleka sam ga pratila. Ostala sam tu do sumraka, zatim sam otišla kući. Kad sam stigla, razgovarala sam sa sestrom od strica, koja je takođe bila aktivna, Emine Gaši, sada Redža, koja je udata u Debru. Bili smo ista generacija. Rekoh joj: “Moram…,moram nešto da učinim, obavezno, jer UDB-a nam je na tragu. Danas sam videla agente. Ahmet je uhapšen, znači svi su znaci tu, da opasnost vreba sve nas tako da moramo nešto uraditi…ili da se udaljim na neko vreme ili da idem skroz iz zemlje, da ne padnem u ruke policiji. ”
Sledećeg dana, rano ujutro, izašle smo da kupimo cipele. Gledala sam neke komotne cipele kako bih lakše bežala (smeje se), izbegla opasnost. Dok…, onda se zvao Boro i Ramiz, danas Sportski centar, dok sam tako ulazila u prodavnice kako bi našla neke podesne cipele, moja sestra je primetila agenta koji nas je pratio. I to, ne samo moja sestra, već i prodavac u prodavnici je primetio ovo kretanje te nam je rekao da uđemo u kabinu gde se proba roba…tu unutra…i, tu sam sedela dok se agent nije udaljio. Ovaj potez prodavca ostavio je na mene pozitivan uticaj, ali sam, istovremeno, bila i iznenađena jer, otkud je znao koga prati taj agent.?! Ali, prodavac je prepoznao jednog od napoznatijih agenta, čak je izašao ispred radnje da bi se uverio da je on otišao. U momentu kada je video da je agent otišao, pozvao nas je i rekao da idemo prema gornjem izlazu na plato. Tako smo i uradile. Potrčale smo, ali smo primetile da su i ostali agenti u pokretu. Išli smo kući kroz sporedne ulice. Kada smo stigli, shvatili smo jasno opasnost u kojoj se nalazimo i da se nešto mora uraditi da bih izbegla hapšenje. (Uzdah!).
Dok smo mi uznemireno pričale, moja majka je primetila da nešto nije u redu: “Šta vam je? Zašto ste uznemirene?“ Obratila mi se: „Ko te je rano jutros zvao telefonom? Gde si bila?“ Rekoh: “Ništa! Ovo je normalno, loša su vremena, hapšenja se svugde dešavaju…“ Rekla sam joj da je Ahmet uhapšen, a ona reče: “Ovo nije uopšte dobro! Znači, ti si, ubrzo, na redu!” “Da”, rekoh, “ništa neočekivano. Može se desiti da…, nemoj da vas iznenadi ova stvar, bolje je da znate ”.
Naravno, u kući je bilo dosta materijala koje smo napisali da bi bio podeljen, ali, istovremeno je materijal motivisao i nadahnjivao, čak su i braća, koji su bili mnogo mlađi od mene, u svojim sveskama pisali, znači, mogao si naći parole “Kosovo Republika”, “Kosovo…” “Ujedinjenje Kosova i Albanije”, “Kosovo je naše”, “Trepča je naša” i slično – parole koje su se mogle naći i čuti tokom demostracija ’81-ve. Zatim crteži sa nacionalnim sadržajem. Crteži i karikature ondanašnjih vlastodržaca i Albanaca, skicirani su njihovi karakteri, upoređivali su ih sa životinjama i slično. O ovoj vrsti materijala…, kojim se ismevala vlast, nisam imala sanzanja, jer nisam verovala da se i oni bave tim stvarima (smeje se).
I pored toga, ipak sam odlučila da sretnem strica, oca od Emine i brata od strica. Namerno ističem, Njazi Gaši, jer je i on ’81. osuđen na devet godina zatvora. Odoh u njihovu porodicu, što znači da sam pobegla od kuće. Te noći, ne znamo ko, ali neko se verio. Kod tog strica sam otišla, dok u susednoj kući, koja je bila tik uz kuću Eminiog oca, ne znam tačno šta se odvijao neki događaj. Dok se tamo pevalo, bila je neka, policija je već opkolila moju kuću i ušla unutra. I moju kuću i kuću gde je živala baba. Onda, ne zam šta, možda intuicija šta li, ali mi se učinilo kao da sam čula sirene policijskih auta i odmah sam sva uznemirena skočila na noge, ovako {skočila je na noge}. Rekoh: “Uh, Bože! Sigurno policija!” Sestri od strica sam rekla: “Ja moram da odem odavde”.
I, tako je bilo. Onda su usledili udarci na ulazna vrata, udarci od strane policije i UDB-inih agenata. I, ja sam potrčala na tavan, pa na krov, odatle sam izašla, preskočila sam zid i stigla kod komšije od mog strica. Policija je stigla. Uhapsili su sestru od strica koja je bila moja vršnjakinja, Eminu. Istovremeno, uhapsili su moju mlađu sestru, Hiljmiju [Higi]. Moj otac je takođe bio uhapšen, sin od najstarijeg strica…Svi su oni zadržani u policiji. Kćerka…moja strina,koja je istovremeno bila i moja tetka, bila je veoma uznemirena i ujutro, znači…, kada sam se ja vratila, izašla sam iz komšijske kuće i vratila se kod strica. I, odlučili smo da odemo iz Prištine.
I odosmo u selo moje tetke, znači, otišli smo kod mojih ujaka. Hodali smo osam časova. Moja me je strina posavetovala da navučem mantil, mantil koji su nosile žene i jedan par…, onda smo ih zvali dimije kulje, kulje su bile nešto manje od dimija. Reče: “Možda ovako maskirana nećeš upasti u oči ”. Iako se nisam osećala komotno u prvom redu jer je to bilo u suprotnosti sa mojom prirodom i nisam htela da se indentifikujem sa takvom vrstom robe. Ipak sam prihvatila. Da bi smo stigli u selo morali smo da idemo preko brda, što je bilo veoma naporno; morala sam svući kulje, jer više nisam mogla izdržati (smeje se). Dok sam gledala u nebo, primetila sam policijski helikopter. {Klima glavom} Onda smo zajedno sa stricem Fehmijom, pošli u šumu, ne više preko brda, već kroz šumu, kako bi izbegli poteru. Zašli smo duboko u gustu šumu. Tu smo ostali sve dok se nije smračilo i ništa nismo videli.
Kada se mračilo, stigli smo kod ujaka i, zbog…, znači, zbog velikog pritiska i zbog činjenice da su i oni bili…, jednostavno su bili obeleženi kod vlasti, razgovarali smo o mogućnosti da li da ostanemo ili ne. Ja sam uvek…, i stric i ja, smo insistirali da ukoliko osećaju nelagodu što smo mi tu da ne ostanemo, jer sam bila svesna toga da gde god budem otišla, da će svaka porodica biti u opasnosti zbog mene. Neki od njih su bili mišljenja da treba da ostanem; naravno, nisu svi bili istog mišljenja i za ovo- ja sam imala razumevanja. Zajedno sa dvojicom mojih ujaka, ujakom Fazlijom i ujakom Dalipom – koji su bili članovi Oslobodilačke vojske Kosova; ujak Dalip je ubijen tokom poslednjeg rata, bio je i učesnik na svim demostracijama koje su održane na Kosovu – odlučili smo da idemo u planinu. Znači, da budem…da ostanem tamo, ali je trabalo da ostanemo u šumi, blizu mesta gde je bilo staro groblje, jer smo mislili da kod groblja neće doći policija.
Sećam se jednog…znači, u svim okolnostima postoje momenti koji su praćeni humorom. Nisam znala, pošto je bilo dosta mračno, ali ni na maloj mesečini nisam primatila da je to groblje. Nisam znala gde se nalazimo; i, ja sam sela na jedan grob, ne znajući gde sam (smeje se). I, gledajući tako okolo {skreće pogled okolo}, na mesečini ugledah varnice kako lete. Ona dvojica su znali gde se nalazimo ali mi nisu rekli, jer su mislili da ću se uplašiti. Pitam ja: “Zašto, more, šta se dešava? Ne razumem! Šta su ovi svici koje lete u vazduh?!” Oni se pogledaše i prasnuše u smeh. Kažu:“ Ee , vrlo dobro! Ti koja se trudiš da se boriš za ljudska prava, trenutno gaziš prava nekoga ko leži ispod tebe.”Ja pogledam naokolo ali opet nisam razumela smisao odgovora. Opet su počeli da se smeju. Rekoh: “Dajte, ljudi, recite o čemu vi to pričate, jer ne razumem šta se ovde dešava,vidim puno svitaca.” Nastavih: “Briga mene! Ko što god bilo, recite o čemu se radi?!” Onda je ujak Dalip rekao: “Vidi, ovde smo na groblju, jer nema sigurnijeg mesta nigde”. (Smeje se). Onda sam shvatila da sam bila sela na jedan grob (smeje se ) I tako! {klima glavom}
Međutim, znali smo čak da će policija, agenti…, dobili smo informacije da se stalno interesuju, ispitivali su oca i sestru, tako da smo odlučili da se ja udaljim negde dalje od ujaka. Onda je sprovedena organizacija. Uspela sam da uz pomoć ujaka Daljipa, mog strica Fehmije, obojica su sada pokojni, i jednog prijatelja moje strine, poštovanje njegovom imenu, Rama – bio je to prava ljudina iz Majanca. Majanc, selo u Lapu. Kada je on čuo razloge zbog čega ću ja preći u ilegalnost, da se udaljim, uzeo je, znači, njegov kamion, zajedno sa njegovim prijateljem Jahirom, koji je bio brat moje strine i moje ujne, žene ujka Daljipa, da bi me prebacio u Uroševac, da bih se smestila kod jedne druge porodice.
U toj porodici sam ostala nedelju dana, bila je to porodica Ljekić, žena domaćina je bila neka moja rođaka ali nismo poznavale jedna drugu. Tu smo odlučili da se ja preselim kod jedne druge porodice u Prizren, kako ne bi policija ušla u trag. U Prizrenu sam ostala tri nedelje ili manje. Nisam sigurna za vreme. I, da bi izbegla opasnost, ja sam noći provodila na starom gradskom groblju. Znači, ja sam skoro svake noći bila tu, sve do ranih jutarnjih časova. Domaćin kuće je bio jedan veoma hrabar čovek, koji je bio izgubio jedno oko u ratu, bio je član Bali Kombtar, jedan vatreni patriota koji bi mi rekao: “Osećaj se komotno! Samo ti sama insistiraš da ideš noću na groblje, jer, što se tiče mene i moje porodice, ti slobodno možeš ostati ovde. Vidiš li ovu pušku obešenu! Do zadnjeg metka ćemo te braniti!” Ali, uprkos njegovoj privrženosti, ja nisam htela da da dovedem opasnost tu porodicu, tako da sam odlučila da noći provedem na starom gradskom groblju Prizrena.
Nakon nekog vremena dobila sam informaciju da treba da se sastanem sa nekim Nuhijinim drugovima, da bi onda zajedno sa mojim bratom od strica, koga su takođe progonili, Muhamet… policija, da bismo mi prešli preko Slovenije i nasatavili prema Švajcarskoj, da bi se srela sa Nuhijem i ostalima. Na žalost, policija je bila na tragu grupe sa kojom smo trebali da idemo preko Slovenije. I,kada je moj brat od strica stigao do mesta susreta, nije našao nikoga. Kasnije su nas obavestili da je neko iz grupe uhapšen i zbog toga nije se održao sastanak.
Onda, najstariji brat od strica i stric, zajedno, svi mi odlučismo…odlučili smo, iako bez moje volje, kažem vam iskreno, da smo trebali…mi smo trebali da se vratimo kući, iako je za mene bilo teško da se predam. Kada sam se vratila kući, uvek sam verovala da treba naći neko rešenje, ne da se predam. Razgovarali smo i sa bratom od strica osavetu oji mu je dao jedan njegov prijatelj: “Bežanje od jedne takve tužbe može biti otežavajuća okolnost, jer kada budu organi informisani da ste pobegli, ako vas uhvate, onda će kazna biti višestruka. Kad se ne beži onda je lakše.” I tako je odlučeno. Nakon nekog vremena provedenog u ilegali, vratila sam se kući. Čitavo vreme sam morala provesti u potkrovlju kod strica. U staroj kući.
Otac, kao što sam rekla ranije, je bio širokoum, veoma liberalan, sa načinom razmišljanja…sa liberalnim stavovima, i, znao je moju vezu sa Nuhijem. Jednog dana je došao kod mene u potkrovlje, i reče: “Šuki, ti si moja kćerka, molim te razgovarajmo otvoreno! Budi slobodna pa mi reci da li si spavala sa Nuhijom?, jer, ja sam roditelj, i ti dobro znaš da možeš biti uhapšena. I, eventualno, neka se… ako se pojavi trudnoća bilo bi ti veoma teško u zatvoru.” Ja sam mu rekla da ne brine, jer se ništa nije dogodilo. I, on me je pitao nekoliko puta : “Molim te oseċaj se slobodnom! Ti znaš da smo pre razgovarali o svim stvarima. Sećas se i kada si imala 18 godina,…i kada si dobila prve menstruacije, pre 13-te godine, mi smo razgovarali. Bili smo ja i ti koji smo razgovarali! Ovo su normalne stvari. Budi slobodna da o svemu porazgovaraš sa mnom!” Ja sam ga ubedila da se ništa nije desilo, da nisam trudna; nakon toga on je osetio olakšanje po ovom pitanju. Reče: “Ja…kćeri moja, nikad ti se nisam mešao u tvoj život. Radi ono što misliš da je nabolje za tebe. Nek bude tvoja odluka! Tvoja volja, da li ćeš ostati ili otići. Teško je, ali ako misliš da treba da se predaš u ruke policiji, dobro razmisli koga možeš uzeti na savest .” Onda sam se zaklela životom, da se nijedna reč, ni jedan glas iz mojih usta se neće čuti. Pričaću o sebi, ali ne o drugima.
I, jednog dana, ujutro rano, normalno, čulo se jako lupanje na vrata. Ja sam bila …nisam spavala, već sam sedela u krevetu onako, jer me nije hvatao san. Kad očekuješ da će te svakog momenta uhapsiti, onda ne možeš da spavaš. Prošlo je bilo nekoliko dana kada sam napustila sklonište kod strica, jer je odluka bila da treba da se predam. I, kada su lupali na vrata…čulo se lupanje na vrata kuće i zvono, majka je došla kod mene i rekla: “Šuki, izađi, oni su došli!” Bilo joj je tako teško da kaže da je došla policija, UDB-a,nilojo je takoteško da kaže: “Izađi, jer su došli!” I, dok sam se ja spremala da izađem, oni su peli stepenicama na gore. I, došli su! Bili su trojica.. Ljutfi Ajvazi je bio glavni. Zatim, Zoran, Srbin, i jedan drugi, čijeg imena se ne sećam sada. Beriša je bio. Iz grada Peć. Sada je…trenutno radi. Svi su došli, pozdravili su se sa majkom i sa mnom. Majka ih je ponudila kafom. Seli su, pili kafu, i rekli:“Spremi se! Jer, treba da ideš sa nama!” Ja sam pošla direkno u kupatilo da se osvežim, jedan od njih mi reče: “Nemoj da se zadržavaš! Nemamo vremena!” Rekoh: “Dok ne operem lice i zube ne dolazim!”
Kada sam bila gotova, pošla sam ka izlazu…nisam sa sobom ponela jaknu. Jedan reče majci: “Donesi joj jaknu, jer se ne zna…” Majka se vratila, pružila mi jaknu: “Moja kćerka nije uradila ništa loše!” Jedan reče: “Ja ti kažem, ljoke [izraz kod Albanaca za stariju ženu, kao „nana“ ] ,bolje je da pričaš mirnije, nego da se ovako ponašaš. Jer, kažem ti, tvoja kći ima glavu u torbi.” Moja kćerka nema zašto da brine.”, reče, „Sve što je uradila, tražila je prava koja joj pripadaju.” I, ništa..majka je bila veoma hrabra. Prava junakinja. “Drži se! Nemoj da brineš nimalo! Budi jaka! Ovi ti ne mogu ništa. Nemaš zašto nositi glavu u torbi. Nikakav zločin nisi napravila. Da tražiš tvoja prava nije zločin. Hajde…majkino, ne mogu ti ništa ”. Dobila sam , iskreno rečeno, neku novu energiju, neki veći motiv, jednu veću sigurnost nakon majkine podrške. Htela sam da se vratim da je zagrlim. “Idi…”, reče, “..sve će ovo kratko trajati! Phiii! Ništa, ti ćeš naveče kući biti!” {Lupa rukom o stol }. “Idi…” reče “jer…kuku za Albance! I vi sebe nazivate Albancima!” Majka! Njima se tako obratila.
Silazila sam niz stepenice…naravno, braća i sestre…, neki su bili neki na posao, neki u školi. I, na kraju stepeništa sam se okrenula još jednom. Ona nije sišla. Jer nije želela da se ja osećam slabom. Ali izdaleka sam podigla glavu i ugledala sam je. {Uzdignula je glavu} Pratila me je i osmehivala se…bio je to iznuđen osmeh. “Rekoh ti jedan put“, reče, “drži se! Ništa nisi napravila! Nemaš razloga da brineš, nizašta!” Izađoh. Kad sam izašla napolje, znači, ispred ulaznih vrata su se bila okupila deca, sa obe strane vozila. Osećala sam se strašno, ne zbog činjenice što je došla policija, već zbog činjenice da je među mojim komšijama bilo i onih koji su sarađivali sa policijom
Tako se odvijalo hapšenje; odatle su me prebacili u Sekretarijat za unutrašnje poslove u Prištini. I, tu sam bila maltretirana satima od strane istih inspektora. Čak i od jedne inspektorice…i, bila je stražarka. Zyra, Zyra, Zyra… ne mogu se setiti njenog imena. Bila je iz okoline Dečana. Iz tih krajeva, Zuraja [ Zyraja]. Bio je Baškim Kursani. Bio je jedan od glavnih inspektora u mom slučaju i u slučaju ostalih članova. Zatim je bio Ljutfi Ajazi, koga sam ranije spomenula. I bio je i ovaj inspektor iz Peći, Beriša. Bili su tu i drugi inspektori koji su ulazili i izlazili, koji su se čudno ponašali, drugačije. Znači, bilo je to koordinirano pošanje. Dok se jedan ponašao, tobože opasno, drugi bi ulazio i drugačije se ponašao. Ponašao se grubo, veoma grubo.
Dok je mene ispitavao Baškim Kursani, inspektorica Zuraja je napravila jednu nesvakidašnju scenu. Veoma neukusnu, čak podcenjivačku! Ne za mene, već za sebe. Podigla je suknju. Suknju koju je bila obukla i sela na krilo Baškim Kursaniju. Ruku mu je prebacila oko vrata. Reče mi: “Ti, moja budalo!”, i nastavila, “Šta misliš ko si ti?! Umesto da uživaš u životu, ti si odlučila da uzalud potrošiš svoj život i da dospeš u zatvor.” Ona nije mogla znati da više od hapšenja i mog eventalnog zatvora, u tom momentu, više me je pogodilo i bolelo njeno ponašanje, podcenjivačko. Jer, ja sam verovala svih ovih godina…,iako sam bila dosta mlada, imala sam tek 21 godinu, mog angažovanja,… verovala sam da žene koje se školuju, koje rade, da moraju imato drugačije ponašanje. Ja sam shvatila da ona uopšte ne shvata o čemu se radi i da ne pripada ovoj kategoriji. Naprotiv, potvrđivala je uverenje drugih, da devojke i žene ne znaju više od toga. I, samo sam je oštro pogledala! Bilo mi je žao nje. Nisam joj rekla ništa više, samo: “Žao mi je što si takva!” (ćuti).
Normalno, tu se nastavilo sa raznim provokacijama :“Zašto si započela aktivnosti? Ko su ostali članovi sa kojima si ti bila u kontaktu. Ko su glavni organizatori? Gde si boravila? Zašto ste preduzeli te aktivnosti? Zašto nisi htela da se učlaniš u savez omladine Jugoslavije? ”,omladinska organizacija koja je tada postojala, “Šta ti treba Albanija? Zašto treba da Kosovo bude Republika, kada je Kosovo već republika? Šta ti hoćeš više, imaš Republiku Srbiju? Ti si samo telom na Kosovu, glava ti je u Albaniji! Mi ćemo te poslati na granicu između Kosova i Albanije, glavu ćemo ti odseći i ostaviti tamo, telo ovde… ” i slične pretnje, da bi me provocirali, da bi me naterali da progovorim. Odlučila sam da uopšte ne pričam.
Kaljtrina Krasnići: Da li su torture bile samo verbalne ili su bile i fizičke?
Šukrije Gaši: Bilo je batinanja, normalno, one fizičke su deo njihove igre. {Spušta glavu}. Ja, nikada, dok su mi roditelji bili živi, nisam ih spomenula. Nisam htela da njih povredim. (Uzdah). Onda je ušao ovaj Zoran. Koliko sam čula, nisam sigurna da li je to istina ili nije, on je ubijen tokom rata. Pušio je i pošto ja nisam pričala, on je uzeo cigaretu i ugasio ju je na mom čelu {pipa čelo rukom}… gasio je na obrvi, na čelu. Da bi me naterao da progovorim. Tada sam se onesvestila od bola. Ali, kao što rekoh, bila sam odlučila da ne pričam. Jer smo se zaklele, kao žene, da ćemo pre umreti nego progovoriti. Jer je postojala i ona druga strana, da smo mi bile podjednako snažne kao muškarci. I onda, kada sam došla svesti, počeli su opet sa pitanjima. Srećom, ja imam nizak krvni pritisak i to mi pomaže da brže malakšem, da ne bi mogli…, da ne bi oni nastavili… Oni su, da bi ja progovorila o organizaciji, o drugovima, o ciljevima naših aktivnosti, o mreži članova – o svemu, mi dali jednu injekciju-stimulus.
Kada sam kasnje razgovarala sa ljudima; istraživala sam dejstvo ove injekcije stimulus kod ljudi, ona je imala snažniji efekat kod ljudi sa niskim pritiskom. I, čim sam ja dobila injekciju, ja sam se stropoštala skroz. Zbog toga nisam bila u stanju da nastavim dalji razgovor. Odatle su me prebacili u zatvor u Mitrovici. Nisam imala ideju o sebi, jer sam bila u nesvesti. Nisam znala šta se dogodilo, dok nisam ušla…ubacili su me u jednu veliku sobu, koja se zvala soba broj tri. Onda sam pogledala okolo, shvatila sam da sam u zatvoru, na osnovu…znači unutrašnjosti, kreveta i ćebadi, shvatila sam da sam u zatvoru. Zbog malaksalosti, jer sam bila i bez hrane i maltretirana, nisam mogla stajati na noge. Prostrla sam se po zemlji.
Onda su mi prišle neke žene koje su bile tu u tom momentu, našle su se tu. Nisam znala ko su, poprskale su me vodom po licu. Malo sam se se osvestila; i, one me pitaju: “Znaš li gde si? “Ne znam. Ne znam da li je bolnica ili zatvor! Rekoše mi: “Ne, bolnica, ne! , ovo je zatvor! “Dobro” “Što si…”,rekoše, “ovako? Zašto?” Rekoh: “Ne znam šta se dešava, ali stalno me napadaju neke životinje.” Jer ,je to bio efekat injekcije. Ne tigar, ne lav, ove divlje životinje.Takav sam utisak imala. I, one su me uzele…položile su me na jedan krevet niže, kako su rekle, jer su kreveti bili dvospratni. Ali, snaga mi se nije vraćala. Opet sam imala isti utisak…, posle sam imala i druga priviđenja, koja su bila strašna. Počeo je jedan…poremećaj u mišljenju. Jer, one…uticaj onih injekcija je bio veoma jak. (Uzdiše)
Kaljtrina Kransinći: Kakvi poremećaji?
Šukrije Gaši: Zmije…kao što rekoh. Napad zmija…napad životinja. Posle ovih…što da ti kažem, likovi iz horora, i slično. I, pozvale su lekara. Ne znam kakvo sredstvo za smirenje mi je dao, ali meni je glava otežala i zaspala sam. Sigurno je bilo…prema rečima onih žena…negde oko četiri izjutra kada sam zaspala.
Kaljtrina Krasnići: Koliko vas je bilo u sobi?
Šukrije Gaši : Tada nas je bilo…petoro, zajedno sa mnom.
Kaljtrina Krasnići: Da li su i one bile politički aktivisti?
Šukrije Gaši: Na početku ne. Bile su zbog ubistava. Bilo je zbog manijaštva i drugih formi, ali…kasnije i zbog politike. Ne, vala…, jedna je bila politički! Sada… iz jednog sela kod Suve Reke..
I sutradan sam imala smetnje čitavog dana. Počeli su grčevi po nogama i rukama. Toliko sam imala bolove od reakcije, da sam bila sam u stanju da polomim prste, ruke, da nije bilo pomoći drugih {pipa laktove i ramena rukama }. Bila je veoma teška reakcija na injekciju. Jedna stražarka, koja nije bila Albanka, ne znam koje nacionalne pripadnosti je bila, jer je govorila i albanski jezik i onaj drugi, videla sam da su joj se napunile oči suzama. Pitala me je: “Zašto?” “Da li si bolesna?” Rekoh: “Ne, nije to bolest! Ovo sam dobila!” Zatim su pozvale lekara. Počeli su sa terapijom. Ne znam, možda su pričali i sa istražiteljima. Ali takvo stanje sam imala jedno duže vreme.
I tako, posle su počele torture. Uzašan je bio život u zatvoru u Mitrovici, Svaki dan, osim pritiska , straha i represiije i isčekivanje kada će te povesti na saslušanje, što se dešavalo svaka dva ili tri dana, su se mučili ljudi, tuljisu muškarce neprekidno. Užasno su ih tukli, užasno,užasno! Njihovi jauci su se čuli tokom čitavog dana, na užasan način. I, tako, dan za danom…, mi smo odlučili da protestujemo. Paviljon…znači ženski sprat, devojački. Jedan dan je bio stvarno užasan. Užasan! {Klima glavom} Prema kućnom redu, svakog jutra bi nas izvele sve iz sobe napolje, na pet minuta, na jedno šetalište, koje je više ličilo na jedan bunar. Sa visokim zidovima. Samo Bog zna, sigurno…pokušavam da vam kažem koliko je visok bio. Sigurno je bio jedno četiri ili pet metara visok, zid. I, na početku, odnosno na kraju zida je bila jedna baraka , stražarnica gde je stajao policajac, jedan čuvar koji je nadgledao šetalište.
Dok smo šetali po šetalištu, videla sam jedno svetlo, visoko u zatvoru, kroz jedan mali prozor, za koji mi se čini da nije bio veċi od zrna šibice, tako, to svetlo. I,bila sam obučena u crveno! Slučajno! Jer, nijedan put nisam imala tu želju, znači…i danas nemam tu naviku da se predstavljam u nacionalnim bojama, jer za mene, nacionalnost je nešto iznutra , jesu dela a ne boje i imaž, i tako. On je provukao…neko je provukao ruku kroz onaj maleni prozor i snažno viknuo:“Ooo, živela crvena!”
I, ovaj stražar, koji je bio naš čuvar, okrenuo je glavu put mesta odakle je došao glas i nešto ga opsovao, ne znam. I dok smo mi šetale, tamo gore je već počela intervencija, na početku smo čuli samo jauk koji je ispuštao zbog nasilja nad njim. U jednom momentu, neko je bacio…ne znam , jedan komadić papira, na šetalište. Ja sam se pravila kao da vežem pertlu na patikama i uzela sam papir. Stavila sam ga u patike. Srećom, prođoh bez posledica, jer me niko nije primetio. Došla je ona čuvarka, i ja sam bila u isčekivanju da počne napad, jer, nikada nisam bila sigurna šta će se desiti, nešto nepredviđeno. Mogli su da me kontrolišu. Pitala me je: “Šta ti je? Zašto si ovako žuta?” Rekoh: “Nista! Umorna sam. Doručak nije bio dobar. Ovo je razlog. Nemam… ” “Zašto“ ,reče, “se ne brineš o sebi? Da li vidiš koliko si oslabila?” Rekoh: “Šta da radim! Nema veze! Dobro je.”
Bila sam nestrpljiva da uđem u sobu i da vidim o čemu se radi. Kada smo ušle u sobu, tu je bila jedna starica koja je bila u službi u UDB-e, tu je sedela, tobože, zbog nekog dela, ali cilj joj je bio da prišluskuje. Napokon sam pročitala pismo. Vidim da tu piše da…piše: “ Da će se, tog i tog dana, streljati taj i taj, imenom, i da znate, da će se streljanje izvršiti na zatvorskom šetalištu.” Radilo se o nekom Albancu, Tafilj, prezimena se ne sećam jer je prošlo mnogo vremena. I znak kada će biti streljan je zvono, sirena koja nas je budila. Ali ona je obično trajala kratko. Ali, onog dana kada je izvršena ekzekucija, ona je trajala neobičajeno dugo. Desilo se to negde u kasnim večernjim časovima. Zvuk sirene se dugo čuo. Nama je rečeno da je bilo nekog defekta; i, tako je izvršena ekzekucija nad ovim Tafiljom.
Kaljtrina Krasnići: Da li je u to vreme smrtna kazna bila predviđena zakonom u Jugoslaviji?
Šukrije Gaši: Ne, ne.
Kaljtrina Krasnići: : Kako su mogli opravdati ubistva ljudi?
Šukrije Gaši: Oni bi uvek to predstavili kao incident. Eh! Tog dana nisu nas izveli u šetnju. Nakon…vrlo interesantno! I, nakon, znači, dva dana,… ostali su tragovi krvi na zidu. I drugi su to primetili. Dok sam ja čekala iza rešetaka da se sretnem sa mojom porodicom, izvršena je predaja robe Tafilja. Za mene je ovo bio vrlo potresno, dok je porodici, sigurno, rečeno da je umro od vrste bolesti te ne treba da se otvori kovčeg, jer se radi o zaraznoj bolesti.
Posete su bile mesečne i trajale su samo pet minuta. Posete su bile iza rešetaka. Nisi mogao da kontaktiraš sa porodicom, ni sa…ni da ih dodirneš rukama, a kamoli nešto drugo. Posete su pomno praćene od strane dva čuvara i jednog istražitelja. Da ne bi postojala nikakva mogućnost…, čak ni govoro tela, ili neki gest, da razmenimo neku poruku koja bi bila korisna za nas.
Naravno, mnogo sam bila izgubila na težini. Tada sam imala samo 44 kilograma. I kosa mi je bila porasla mnogo, jer je nečistoća bila velika. U sobama je bilo mnogo vaški i buba, ne znam, tada smo ih zvale stenice. Sigurno su imale nešto sa zidom, jer sam mislila da reč dolazi iz stene, stenica. I mi smo, gotovo čitave večeri provodile sa svećom u rukama, terajući ove stenice, bube.
Zatim, hrana je bila vrlo loša. Često puta, meso u hrani je bilo crvljivo. I naravno, to nismo upotrebljavalji, a kad ne jedeš, onda slabiš. Hrana koju su mesečno donosili iz kuće je bila ograničena. Za jedan mesec si mogao dobiti samo četiri kilograma. Četiri kilograma… neke od nas, koje smo imale bolje uslove, delili smo hranu sa drugima. Sve one što su bile unutra, da ostavimo po strani one koje je vlast tu slala da prisluškuju nas, imale su loše ekonomske uslove. Tako smo svu hranu delile sa njima, međusobno.
Osim ekonomskih uslova…, znači, uslovi za spavanje i stanovanje bili su teški, ali nam je teže padalo prisustvo ljudi koji su bili u sluzbi UDB-e. Jer, čitavo vreme smo bili po pritskom. Čitavo vreme si morala biti pažljiva što ćeš reći. Da li da kažeš ili da ne kažes? I šta treba reći? Ipak, zbog ideala …sigurno da su ideali bili ti koji su nam davali motiv da izdržimo tu. Mi, i u zatvoru, smo nastavili otpor. Jednog dana, kada su mnogo tukli muškarce, odlučile smo da protestujemo, počeli smo da lupamo jako na vrata, u svim sobama. Zatvorska vrata, kako bi oni prekinuli njihovu akciju prema muškarcima. I to se desilo. Prekinuli su. Naravno, jauci zbog velikih boli su se mogli i dalje čuti.
I, kada su ušli…stražarke na sprat gde smo mi bile, …Znači, bio je to jedan od najtežih dana za žene i devojke koje su bile u tom paviljonu, jer su stražari od jutra preduzeli akciju batinanja muškaraca. Nismo znale razlog. Poludele smo! Tokom čitavog dana su nastavili neprekidno. Mi smo odlučile da protestujemo. I to smo uradile. Počele smo da lupamo po vratima. Naša vrata su bila od gvožđa. I, lupanje je odzvanjalo mnogo. Čula su se…bila je velika buka. Cilj je bio ovo: da se napravi što veća buka, tako da odvlačimo pažnju stražara od batinjanja muškaraca i mladića. Oni su došli trkom na sprat gde su bile smeštene žene i devojke, i, šta da vidiš?! Bio je to užasan prizor! Po čitavom licu i rukama … sa zavrnutim rukavima…krvavi. Od batinanja albanskih muževa i žena. Na naše veliko čudo, većina njih su bili Albanci.
Kaljtrina Krasnići: Oni koji su vas maltretirali?
Šukrije Gaši: Oni koji su nas maltretirali. Ja tada nisam bila u sobi broj tri, koja je bila prva soba kada sam bila uhapšena, već sam bila u sobi na početku hodnika. I, kolko se sećam bila je četvorka. Jer je rapored namerno tako napravljen. Otvorili su vrata uz korišćenje izraza i psovki na koje mi nismo bile navikle da čujemo. Nazivali su nas: “Kučke i kurve, šta pravite galamu? Ko ste vi? I, tako…, “Izađite napolje kurve!” I tada smo ja i jedna druga devojka, koje smo bile političke, odlučile da ne izađemo iz sobe. Jer prema pravilniku, stražari nisu mogli da uđu u sobu i da stoje tu, ali ako bi imali snage da te izvuku napolje onda se moglo desiti svašta. Iako sam bila dosta slaba, bila slabog sam zdravlja, zbog uslova…loših uslova koji su bili u zatvoru, uhvatila sam se jako za gvozdeni krevet, tako da i pored pokušaja dvojice stražara da me izbace ,nisu uspeli. (smeši se) Uspela sam da se oduprem! Jednu drugu su izvukli iz sobe i isprebijali su je! Mene i Šućerije Bitići [Shyqerije Bytyqin] nisu uspeli da izvuku iz sobe.
Počeli su da redom otvaraju vrata i da maltretiraju, da biju sve one koje bi uspeli da izbace iz sobe. Znači, bio je ovo najteži dan koji sam ja doživela u zatvoru. Više od maltretiranja žena i muškaraca, teže mi je padala činjenica što su oni bili Albanci. I da još nisu bili svesni kome služe. I mi, naravno, nismo ih štedeli, nazivali smo ih imenima koji su zaslužili. Kriminalci, UDB-aši i svakakvim imenima. Bez trunke straha. Tada smo već bile odlučile, da ako bude bilo potrebno, da ćemo i umreti, jer ako već ubijaju muškarce zašto ne bi ubili i nas? Mi smo tu bili zbog iste stvari, zbog istog razloga. I žrtva je trebala biti ista. I zbog jedne druge stvari, koju sam već navela: zabog zakletve koju smo dali, jer…. mi moramo izdržati, jer treba ubediti drugu stranu da smo kadre za sva dela, iako smo žene. Ovaj motiv, i solidarnost zbog naše stavri se nastavila tokom čitavog dana. Napokon,stražari su prestali, jer nisu mogli izać na kraj sa ženama koje su bile odlučne da se odupiru do smrti. Odustali su i otišli.
Došla je jedna stražarka, prava gospođa, uljudna i patriota, Emine Osaj. Bila je vrlo uznemirena. Mogu reći čak i da joj se plakalo, jer su joj oči bile pune suza. Čim je otvorila vrata i videla nas, to je i pokazala. Nije mogla da se uzdrži: “Eh!” tako je rekla, “Kako se ovo moglo dogoditi, da dođemo do toga da se Albanci biju između sebe?” Htela je da nastavi, ali, kako ranije rekoh, strah je dolazio od ljudi koji su bili u toj sobi. Oni su služili UDB-i. Zatim je promenila temu: “Kako prolazite, koje probleme imate? Brinite o sebi! Znate što kaže kućni red. I, kakva je hrana bila danas? Budite pažljive, i, tako. Ne znam, ali je ona sigurno slično reagovala i prema momcima, jer je u međuvremenu stigao i nadzornik koji se prema njima ponašao veoma loše. To nam kazuje, da je ona reagovala dok su naveliko tukli mladiće. Čak su joj i zapretili, i nakon nekoliko dana napustila je posao. Toliko…bilo mi je toliko žao kada sam čula da je otišla, jer je bila jedna moralna podrška za nas zavorenice, ali, istovremno sam se se dobro osećala i bila sam ponosna za njen dostojanstven stav, pogotovo što je žena. I u tom momentu sam se setila nje i one Zure, inspektorke. Koja razlika između dve žene! Ipak, rekoh, ima razloga da se više nadamo, jer i u takvim institucijama, postoje ljudi, postoje žene koje cene istinu, koje su dostojanstvene i koje štite ljudska prava.
Nije bilo lako, apsolutno. Bila si u zatvoru zajedno sa kriminalcima. Zajedno sa kriminalcima, zajedno sa prostitutkama. I, namerno je napravljen takav raspored, da devojke i žene – političke zatvorenice – ne bi mogle slobodno komunicirati. Presća se jedne žene, iz sela Kranidel , Kamenica, tokom čitavog vremena ona nas je pitala za razloge..zašto, zbog čega ste u zatvoru, za kakva dela. Često puta su je posećivali razni inspektori. Ona je prvodila život izvanredno. I njena hrana se razlikovala od naše. I u međuvremenu, dan za danom, pošto sam je primetila kakva je, ja sam odlučila da ne govorim ništa, ni za dela…za dela zbog kojih sam u zatvoru. Ona je insistirala naveliko. Zvala me je po nadimku koji sam imala u zatvoru, Beteja [Bitka].
I kada sam je pitala: “Za koje si delo ti ovde? Zašto si došla u zatvor?” Ona reče: “Došla sam nedužna. Jer je moja snaha pripisala meni delo koje nisam učinila.” U stvari,ona je …ona je zajedno sa sinom ubila snahu. Ubili su je jer nije dozvoljila da srpska policija i agenti UDB-e gaze figuru orla kojega je ona sama izvezla. I muž i svekrva su bili u službi UDB-e. U njihovoj porodici, u njihovoj kući, UDB-a je organizovala sedeljke. I, ona je bila poreklom iz siromašne porodice, bez muške podrške, ali se ona nikad nije potčinila jednom takvom porodičnom maltretiranju. Zato su je ubili, obesili. Bila je ubijena. Nakon što su je ubili, obesili su je. I jedni i drugo!
Bez ikavog stida je opisivala kako joj je muž vezivao kosu za konopac, kako ju je držao tako obešenu, jer je bila, kaže : “Tvrdoglava”. Nije objašnjavala razloge za to. Ali je samo kazala : “Bila je tvrdoglava”. I, tobože, jednog dana, pošto su imali mnogo jagnjadi, ovaca, muž želeći da skine Mauzerku s ramena, slučajno je dodirnuo, ….kako ono kažu, deo gde se puca, i ubio je ženu. Ali, ostale devojke koje su tu bile iz tih krajeva, rekle su nam da je ona umrla na užasan način, nakon velikih tortura.Nakon što su je mnogo mučili, zavezali su je za kosu, i konopac su zavezali za gredu. Tako do smrti…pucali su na nju, i, sve dok nije umrla, ostala je tako obešena. I možeš zamisliti, sa jednim takvim kriminalcem da budeš u istoj sobi!
Jedna druga,koja je, takođe, bila sa nama, zbog nekog dela, ne znam kog, bila je psihički bolesna. Jedna druga koja se zvala Ljutfija i koja je bila….koliko se sećam bila je iz Bujanovca ili Preševa, iz ovih krajeva Kosova, osim što ne znam zbog kog dela je prispela u zatvor…ona je bila, psihički bolesna. Ipak, UDB-a je i nju koristila. Znači, kažem namerno,da bi ljudi razumeli kakve teške povrede je činio jugoslovenski režim, upotrebljavajući psihičke obolele ljude da bi izvukli informacije …koje su bile, kako su ih karaktersali, opasne za društveni poredak. Po ponašanju Ljutfije mogao si odmah da shvatiš da se radi o psihičko poremećenoj osobi. Ona je, kada je imala period mentruacije…ona je upotrebljavala novine, novine za menstruaciju, i zatim je ove novine bacala po sobi. Bacala po sobi. Ili je bila bez gaća uopšte, a krvi je bilo svuda po sobi. A pričala je da je u zatvoru politički.
Pričala je nepovezano. Ali, s vreme na vreme, izvukli bi je iz sobe i maltretirali je.U jednom trenutku, sećam se toliko su je užasno maltretirali da su je raskrvavili. Jer nije htela da čisti hodnik. Žalila se na glavobolju, i pored našeg insistiranja,znači mog i jedne druge devojke da mi opermo hodnik, stražri nisu prihvatili. Izvukli su je na silu i tukli je do smrti. Posle su pozvali nas, iako smo bile dosta loše sa zdravljem, uspele smo da je ubacimo unutra i lečili smo je lukom. Mesecima.
One druge, koje su tukli zbog raznh stvari, koristili su ih i za…zlopotrebljavane su i u druge svrhe. Ovo više priča da cilj nije bila nikakva socijalizacija, kao što je propagirao društveni sistem koji je osnovan u zatvorima Jugoslavije, posebno na Kosovu. Znači, nije mogao biti jedan rehabilitacioni sistem, kad su i bolesni ljudi i psički bolesni ljudi korišćeni za spijunažu i u druge svrhe. A da ne govorimo o političkim zatvorenicima, ili zatvorenicima savesti, kako su se zvali, nad kojim je naslije vršeno neprekidno.
Štampa…dolazila je dnevna štampa. Trebali smo je kupiti. I, bila je selekcionisana. Torture su nastavljenje svakog dana. Sećam se jednog drugog slučaja. Dok sam ja pošla na nastavak istražne procedure, znači, faza je istrage, niz hodnik sam primetila kapi krvi po podu. Kada sam podigla glavu gore, primetila sam jednog čoveka, jednog mladića, koji je sav krvav stajao iza rešetaka svoje sobe. On je zvao…ne znam…govorio je neke neartikulisane reči. I, stražarka koja je pratila mene, skrenula mi je pažnju: “Gledaj svoja posla, i gledaj u zemlju kuda ideš! Nemoj da gledaš sa strane. I, naravno, ruke…bio je zakon da su ruke vezane iza leđa {stavlja ruke iza leđa}. Ne znam koliko je to trajalo…znači, koliko je trajao put dok nisam stigla u kancelariju gde se vodila istraga. Ali, putem sam videla dva slučaja (udiše). Videla sam muškarce koji su bili zlostavljani i koji su jedva stajali na nogama, koje su pridržavali stražari. Sigurno su to bili poijedinci nakon što su prošli kroz seansu saslušanja, takozvanih informativnih razgovora. Toliko su bili izmaltretirani, da jednom jedno oko nije reagovalo, ono je gledalo samo na dole. I, čitavo telo mu je bilo krvavo. Dok sam se spremala da uđem…, da prekoračim prag, čula sam užasne krikove… zbog mučenja.
Uđem ja unutra, normalno, prirodno…ljudski je da budeš uznemirena, da budeš silno uznemirena. Jedan isnpektor i šef UDB-e, Mehmet Ljumi, reče: “E pa dobro Šukrije, šta si ti mislila? Da je zatvor kao da ideš na svadbu. Ti, da si pametna, pomogla bi sebi i nama. Zar nije grehota da ti umesto da nasataviš studije…jer ja imam kćerku tvojih godina…da čamiš po mračnim zatvorima i da se patiš zbog nedela drugih?” Jer, naravno, on nije objašnjavao šta se dogodilo sa prethonim muškarcem tu, gde i koga su ga tukli. Ja rekoh sledeće: “Ja sam veoma svesna da nisam ništa radila pritiv bilo koga. Nisam napravila nikakvo krivično delo. Nisma učinila nikakav zločin. Sve što sam tražila je da Kosovo bude ravnopravno sa drugim republikama. Reče: “Misliš li da mi nismo tražili to pre tebe?” “Ne znam rekoh, može biti!” “Ja ti kažem da prestanes da šutiš i počnes da sarađujes sa nama i da nam kažes ko te je naveo na ovaj put bez izlaza. Da sarađujes sa nama, jer želimo da shvatiš da si upala u zamku, i da je svo ovo organizovano iz Srbije. Sve što budeš pričala ovde, ostaće među nama i niko neće razumeti ništa. ” Toliko je izgledao nisko ovaj pokušaj da me slomi, da sam reagovala na način koji je zaslužio: “Idi bre, gospodine! Uradi što misliš da uradiš, jer, nemam nameru da bilo šta kažem! Nemam šta reći!” (Tišina).
Zatim je pokušao na drugi način: “Nemam nameru da ti bilo šta uradim, osim da te ubedim da si u krivu. Mi smo država sa vaspitnim i rehabilitacionim merama. Niko ne sme da te pipne rukom! Mi ne radimo takve stavri koje možda drugi rade, da im stavimo štap u vaginu…” znači, i, slične stvari, “devojma i ženama, jer i ja imam kćerke. Cilj je da se ti pokaješ. Da se ti vratiš školi, učenju. Živi život! Ništa ti to ne treba. Samo nam treba da nam kažes ko te je uvukao na ovaj put, u ovaj ćorsokak? Kaži nam ko su ti ljudi, s kim sarađuješ? Dajem ti reč da ti se neće ništa dogoditi, ni tebi ni njima!”
Ja sam bila odlučna da ništa ne kažem. Bilo što je pričao, ja sam nastvaila da šutim. “Znaš li…šta te čeka, zato što nećes da sarađuješ?!” “Ne …” ,rekoh, “ne znam! Ne znam , jer ništa nisam uradila. I ovo što kažete predstavlja pretnju. Nije saradanja. Ja znam da pričam o sebi ali za nikog drugog.” “Zato što si sa Nuhi Berisom?“ reče. “ Zašto si s’njim sarađivala?” “Nuhi Beriša?!” Rekoh: “Svako ima pravo da ima…svaka devojka ima momka, voljenog. Zašto, rekoh – da li je zločin da voliš nekog?” Reče: “Ne izbegavaj pitanja! Odgovori na ono što sam te pitao!” “Ja sam dala odgovor.” “Ti si pomagala Nuhi Berišu! Kako si mu pomagala?” Rekoh:“Kako sam mu pomogla? Hranu, pripremila sam za njega, Šta sam mogla raditi drugo.” Reče: “Ne, radila si i nešto drugo!” “Ništa drugo nisam uradila!”
Počeo je onda da čita Krivični zakon Jugoslavije i drugi Zakon o krivičnim delima Kosova, član 136 i slično, da bi me uplašio. Reče: “Šta ti misliš kao buduća pravnica? Znaš ti, više od tebe ne zna niko, niko nije trebao da brine u tvojoj sobi. “Gledaj,” rekoh “još jedan put ponavljam, šta ste naumili da uradite,uradite! Nije me briga za to. Nek bude kazna koliko bude, ja nemam šta da kažem” “ A šta ti kažeš za ovaj dokaz?“ {Uzima jedan papir u ruke i pokazuje prema kameri.} “Da li želiš da čitaš dokaz?” rekoh: “Ne!” “Kako ne?!” “Ne…”,rekoh: “nemam potrebu da pročitam dokaz, jer ja sam kazala šta sam imala reći za sebe. Nisam ništa uradila, osim što sam tražila jednaka prava.” “Aktivnosti, organizovanje, o tome te pitam. Ne pitam te šta si tražila, pitam te šta si radila.” “Nema……” rekoh: “aktivnosti. Ovo je aktivnost.” “Uzmi….“ ,reče, “pročitaj ovo!” Uzeo je i rukom tobože pokrio gornji deo izjave, gde stoji ime. Ovo je bila provokacija, uvek su tako radili. Rekoh: “Ne!” “Onda…”, reče, “ja ću ti ga pročitati, pošto ti nećeš ”. I počeo je da čita. Ne znam koje to izjavio. “Bili ste na tom i tom mestu, u lokalu…” onda nismo kazali kafići, kao danas. Reče: “Ti si pila Jupi…” bilo je to jedno osvežavajuće piće, “neko drugi , rekao da…” ; Namerno je navodio te detalje, da bi me ubedio da on stvarno nešto zna. Iako je bilo tačnih informacija, to je zaista istina! Reče: “Evo! Kuku za tvoju pamet, za tvoju glavu , za tvoj mozak koji ti je kao ćuskija!” Ne znam koliko znate, tako se kaže…na narodnom jeziku se tako kaže. Reče: “Ti ne pričaš, a ovaj tip, ovaj Neki je pričao kao slavuj. ” Reče: “Ti samo da nam potvrdiš da si sarađivala sa ovim tipom i posle da se suočite; nemaš ti šta, ti ideš kući ”. Uzela sam tu izjavu, pocepla je i bacila. {Pokazuje cepanje papira rukama}. I, normalno, onda je usledio sledeći korak.
I tako, znači…jer to traje dugo. Tako je bilo stalno, ali mi smo bili zreliji, tako…jer je bilo i mlađih, bile su i sa 14 godina, bil se u petnaestogodišnjakinje. Kada smo se vratile u sobu, nismo pričale o tome šta smo doživele, nikada. Jer nisam htela da uplašim druge. I, odlučila sam…držala sam se onoga šta sam rekla – da sam Nuhiji spremala jelo. I to je bilo to! Nije bilo drugog objašnjenja. I ako sam imala elemente koji…normalno…ne krivim one koji su pod torturama progovorili. Jer mučenje učini svoje. I ako sam nešto rekla, rekla sam o sebi. Za nekog drugog ne! Rekla sam : “Nek se završi kod mene, nema gde dalje otići ”. Cilj je bio prekinuti lanac [niz]. Da ne bi nastavili da odvode nove ljude u zatvor.
Poniženja, da ne pričamo! Jezik koji su koristili…to mi je izgledalo kao hleb. Apsolutno, nisu te štedeli najgorih psovki. Često puta sam se borila s njima, koliko sama imala snage. Pogotovo kada su mi psovali majku. E tu, onda, kod majke su bili oprezne, nisu…Rekla sam im :“ Sve mogu da podnosim, ali majku nemojte da mi psujete.” Nazivale su me raznim imenima, i “Avetinjo,” i svakakvim imenima; “Zašto se opireš”. Podcenjivačkim imenima, tako.
Interesantna je i solidarnost između žena u zatvoru, bilo da su one za krivična dela …neke su bile veoma solidarne sa političkim zatvorenicama: brinule su o zadravlju, podelile bi hranu, bile su solidarne čak i kada su bili štrajkovi. Solidarnost sa štrajkom! Ali, ovo je bilo i rezultat našeg ponašanja prema njima. Mi, nikada, ne samo ja, već i ostale uhapšene devojke su bile političke zatvorenice, nije se desilo da vređamo ili potcenjujemo žene zbog dela koje su počinile. Jer, uvek sam kazala: “Mi moramo biti rezervisane. Ne znamo istinu.I kad bi znale istinu, ne treba da potcenjujemo druge ”. Cilj je bio da još jednom stvorimo mogućnost da uvećamo naš uticaj i da ih vaspitavamo i da ih uverimo u to da je naša stvar, za koju robijamo, pravedna. I nije namera da izazovemo mržnju prema drugima, da je jedini cilj da mi budemo jednaki sa ostalima na Kosovu i u Jugoslaviji. I verujte, i Srbi će postepeno početi shvatiti. Pogotovo one koje su bile…kako da ti kažem, više…spremnije, školovanije i obrazovanije! Da shvate!
Znam za slučaj, sećam se…nisam bila u sobi broj 3. Bila je jedna Feride Zenelji, iz jednog sela kod Suve Reke. I jedna Mahije Zeka koja bila iz Istoka. Možda iz nekog sela kod Istoka. Nisam sigurna! Bile su mnogo mlade! I, one, i pored toga što je bilo zabranjenjeno glasno pevanje, jer je ovo zatvor, to je protiv kućnog reda, i opasno je zbog strazara, prisluškivanja. Ipak, bile su mlade i nisu se uzdržale. Uhvatile su se za prozor, popele se iznad vrata i počele da pevaju. Nekoliko puta sam im skrenula pažnju jer sam opazila senku stražara…iako su vrata bila…ispod vrata se primećivala senka. Rekla sam im: “Siđite dole, jer je neko kod vratiju!” I, posle: … znači iznenada, uz buku, stražarka je otvorila vrata. I one su skočile sa mesta i spustile su dole. Onda, bila je Fljorije Hajrulahu, za malo da zaboravim! Koja je bila..Fljorija je bila mnogo tvrdoglava. Tukli su je.Tukli su je mnogo. Pitala je ko je…mi…nisam priznala ni ja ni ostale. Nijedna nije priznala kako je počelo. Jedna bivša zatvorenica koja je bila tu, zbog materijalne zloupotrebe, zbog manjka, gubitka, je rekla. I, posle su tukle ove devojke. Mnogo!
Ipak, bila sam ja ona koja je počela da priča sa njome. Ona se onda rasplakala, nije očekivala da će stražarke tako brutalno tući ove devojke, jer su bile tako mlade. Posle mi se ona zaklela u decu :“Nisam mogla da verujem. Mislila sam da će im samo skrenuti pažnju! Ništa više ! ” Nakon toga, svakog dana smo postepeno razgovarale , i tako, ona je počela da shvata, čak i da mi kaže:“Stvarno mi je žao što sam imala drugačije misljenje o vama ženama i muškarcima, o svima koji ste uključeni u ove aktivnosti. Nikad nisam očekivala da će jedna devojka, Albanka,…da su devojke ovako vaspitane, i da se ovoliko brinu o meni: da mi operu svu robu, i da se tako ponašaju… ”. Čak, kada je izašla iz zatvora, ona je otišla kod mojih i obavestila ih da sam dobro, tako…Rekla je: “Ja ću da ispunim jednu obavezu. Nikad neću oprostiti sebi što sam napravila tu grešku.”
Ono što ovime želim reći jeste da su žene solidarnije, iako u javnosti se stalno tvrdi suprotno. Žene se uvek uvek trude da rade za opštu dobrobit. Nisu individualisti. Dok, kod muškaraca je suprotno. Oni više čine za karijeru i za vlast. Nemaju onu osteljivost prema kolektivu, kao što je mi, žene imamo. Možda su na to uticali ekonomski i socijalni razlozi, pored majčinskih, koje su podsticale žene da se tako osećaju. Da budu što solidarnije sa drugima.
Kaljtrina Krasnići: Kad su vas osudili? Kad su vas izveli pred sud?
Šukrije Gaši: Na sud su me izveli u Prištini. Bilo je to u Okružnom sudu u Prištini. Rekli su mi, nakon dosta duge istrage. Ukoliko se dobro sećam, bio je april…decembar, tako. Izveli su me pre sud. I, na sudu je bio jedan diskriminatorski pristup, jer nam nisu uopšte dali da se pozdravimo sa porodicom. Na sudu, moj advokat je bio Avni Đakova, koji je imao jedan konstruktivan pristup prema zatvorenicima – branio je kako je najbolje znao. Upravo njegova argumentovana odbrana, dobro agumentovana, je uticala na drugostepeni organ, u nedostatku dokaza, da smanji kaznu za nekoliko meseci, sa dve godine na koje sam bila osuđena, tako da sma ukupno odležala nešto više od 16 meseci u zatvoru.
Ostali deo kazne sam izdržala u zatvoru u Ljipljanu, gde su uslovi bili mnogo bolji, jer je bio poluotvorenog tipa, dok je u Mitrovici bio zatvorenog tipa. Ipak, opet kažem, političke zatvorenice su imale drugačiji tretman, svugde. Bilo kako, direktorica zatvora u Ljipljanu je mnogo podržavala devojke koje su bile političke zatvorenice i mnogo je brinula o tome da ne budemo maltretirane. Ipak, sistem je bio takav da je bilo to teško izvodlivo. Ova direktorica je bila Špresa Kuči. Za nju, pričam za sebe, imam poštovanja, jer se trudila da se usluge sofisticiraju, da se poboljšaju, da možemo koristiti biblioteku, da imamo mnogo slobodnog vremena, i mogla si slobodnije da komuniciraš sa njome. Naravno, kao u svakom zatvorskom sistemu, vrši se strogi nadzor, postojali su limiti…
Bilo je i teškoća, apsolutno, jer se sećam: za mene je bilo užasno i apsurdno da se bavim šivenjem. Jer nije bilo u mojoj prirodi, niti sam imala nikakve veze sa tom vrstom profesije. Šiti na mašini. Još gore, radilo se o mašinama koje su bile namenjene za posebnu namenu. Koje su još…mnogo teško…, jer, sam upotrebljavala mašine koje nikad u životu pre nisam koristila. I još jedno uslovljavanje koje se odnosilo i na mene, još prvog dana kada su me uvele u radionicu: od jutra do jedan sat, bile smo obavezne da šijemo 13 okovratnika … bili su to okovratnici za vojničke košulje. I bilo je to teško za mene, jer nisam nikada šila, pogotovo ne sa komplikovanim mašinama koje su bile sa specijalnu namenu. I pitala sma šefa: “Izvinite, ali ja ne znam da šijem!” “Vidi, vidi”, reče, “ ne zna da šije. Začepi usta! Sedi tu i počni da šijes!” Kako da šiješ kad ne znaš? On reče: “Ukoliko ne završiš 13 okovratnika do jedan sat, ići ćeš u samicu .” Počela sa da gledam okolo, nisam znala kako da počnem. Šta da radim sa tom mašinom?! Pokušala sam malo da…ovako, da okrenem, da vidim kako radi mašina. Jedna žena, koja je tu bila duže vremena, šila je i namerno sklanjala ruku da bi ja videla… da ja vidim kako ona šije. I tako sam se trudila… Počela sam da šijem ali nije išlo, jer nisam znala. I, dođe opet: “Znaš što? Ja ti kažem da se fokusiraš na tvoju mašinu ovde! Jer ako ne završiš 13 okovratnika, ideš u samicu ”. Pokušala sam i ponovo pokušala, počela sam da shvatam iako mi je bilo veoma teško. I, ubodem se u prst veoma gadno, jer nisam imala iskustva. Umesto da me žali što sam se povredila, on mi je stalno ponavljao da ću ići u samicu.
Srećom, pre završetka rasporeda, ušla je direktorica. Ušla je i pozdravila nas. Pitala nas je:“Kako ide posao? Kako ste cure?” Ne znam otkud osećaj slobode, možda utisak, i, rekoh: “Na žalost, ja ne razumem ništa, zašto neko mora da se ponaša ovako prema nama!” Reče: “Zašto, šta se desilo?” i pokazah joj prst na koji sam se ubola. Onda, tako…kako da kažem, uznemirena : “Zašto……” reče, “zasto je ovo trebalo da se desi? Šta se ovde desilo?” “Ne znam!” rekoh. “Ja sam mu objasnila nekoliko puta da ne znam da šijem, i da ove mašine nisu kao one koje imam kod kuće, recimo kod sestre; ni nju nisam koristila, a ovu nikako. ” Ona reče: “Što si uradio čoveče? Što je s tobom? Zašto treba neko da se ozledi?” Šef reče: “Jer je tvrdoglava, krši naredbe.Nije htela da sedne i da šije.” To…to je bila laž. “I rekao sam joj da će ići 13 dana u samicu!” Povede ga…ne znam šta su razgovarali. Nakon nekog vremena, se vratio. Videla sam da je nervozan. Ništa mi nije rekao. Nisam otišla u samicu, Spasila sam se! (smeje se).
I, često puta, stanem i razmišljam, zašto treba ići u samicu jer nisi znala da koristiš mašinu za koju nemaš ni minut iskustva? Znači, nije bio to rehabilitacioni sistem u zatvorima. U praksi ne. Na papiru…, na papiru Jugoslavija je imala možda najbolje zakone, u okviru država socijalističkog bloka, kako su se onda zavle. Ali praksa je bila veoma gruba. I, bilo je mnogo zloupotreba. Naročito prema Albancima.
Tako, znači. Bilo je…bilo je pravo mučenje. Na početku, boravak u karantini je ostavio bolan i dubok trag, bilo je to loše iskustvo za mene, koje nisam nikad zaboravila. Mesec dana u jednoj mračnoj sobi, sa jednom drugom devojkom, Srpkinjom. Vrata su se zatvarala i otvarala se izvana. Ti nisi imala mogućnosti da otvoriš vrata. Niti da zatvoriš. Ni svetlo nisi mogla da upališ, jer se to moglo samo izvana. I hrana se tu donosila. Možda i pod dritiskom okolnosti, da kažem sa psihološkog aspekta, nasilni pristup, fukusiranost na ono što se dešava unutar zidova zatvora, posebno našeg zatvora, te seanse saslušanja, seanse ispitivanja, pritisak da nešto ne kažes suvišno, što nisi htela da kažeš, i tako…
I, ne znam stvaran razlog zašto, jer nisam neki dobar poznavalac tumačenja snova, tek jedne noći sam sanjala…veom čudan san. Sanjala sam da zajedno sa sestrom od strica, sa Eminom, da smo protestovale u gradu. Tu je bila velika masa demostranata koja je nešto pokušavala, jedan deo da se priključi grupi, drugi da nađu neki put ka izlazu, jer je bilo pucnjave, suzavca, i ono od gume…meci od gume, jer je policija stalno pucala. Mi smo tražile načine da pobegnemo, okliznula mi se noga i pala sam na zemlju. U tom momentu mi se otvorila torba i iz nje su ispale sve stvari koje su bile unutra,uključujući i …. kozmetičke stvari, kutiju kozmetike. Ispale su na ulicu. U jedom trenutuku, dok sam gledala okolo, pojavio se Nuhija, Nuhi Beriša, moja ljubav i član Pokreta za republiku Kosovo, ujedno i inicijator osnivanja Oslobodilačke vojske Kosova. Prvo moje reagovanje je bila uznemirenost, jer sam videla da ide na štake…da obe je noge vukao po zemli.. Viknula sam, iako sam bila tako…vrisnula sam : “Bože šta se desilo s tobom?” Onda je okrenula glavu i moja sestričina, i ona je videla Nuhiju. Mi smo potrčale da mu pomognemo, da se on podigne na noge, ali je on insistirao da se mi udlajimo.U jednom momentu, sagnuo se prema zemlji i video stvari koje su mi ispale iz torbe, iz moje torbe.
Ne znam da li sam ranije rekla: znači, teška atmosfera u zatvoru, onda briga za porodicu šta će se desiti s’njima, šta će biti sa mojom braćom i mojim sestrama, sa ocem, sa ostalima,sa Nuhijom, koji je u to vreme bio vani; desilo se jedne noći da sam sanjala čudan san, koji je prenosio neku važnu i veoma ciljanu poruku. Sanjala sam da sam…bila sam u gradu sa sestrom od strica Eminom, koja je bila moja vršnjakinja i bile smo, znači…studirale smo u istoj zagradi, iako je studirala ekonomski dok ja pravni. Ali obe smo poznavale Nuhiju, dok je Emina sarađivala sa mnom, sa Nuhijom i Ahmet Jusufijem… dok smo mi nastojale da nađemo izlaz…i kao sam pričala sa sestričinom o tome kako da nađemo izlaz,da se odvojimo od mase, jer su se u toj masi ljudi međusobno gurali iz straha od suzavca ili od gumneih metaka koje koristila policija..; u jednom trenutku, dok sam hodala, okliznula mi se noga. Sanjala sam da dok sam padala iz torbe su mi ispale stvari, uključujući i kozmetiku.
I dok sam pokušavala da prikupim razbacane stavri, opazih Nuhiju. Njegov dolazak je bio iznenađujući, jer sam ja znala da je Nuhija dobro sa zdravljem, a ovde se vidi kao vuče noge po zemlji i išao je na štakama. Uzviknuh: “Bože, šta se desilo sa Nuhijom?” Ovaj uzvik je skrenuo pažnju mojoj sestričini, i ona je okrenula glavu i videla Nuhiju sa štakama. Mi smo obe potrčale da mu pomognemo da nam se pridruži, ali on nije mogao da stoji ni na štakama i srušio se na zemlju. Spustio se na zemlju. S mukom se približio stvarima koje su ispale iz tašne i, za čudo, prvo je uzeo jedan crveni ruž, kako se onda zvao; sada se zove karmin, i reče; “Ovaj uzmi ti Emine!” Obratio se Emini. “Uzmi ovo jer ćeš postati nevesta.” Dok, među popadalim stvarima je pronašao olovku, pružio je tu olovku prema meni. {Uzima olovku u ruke.} Ti Šukrije, uzmi olovku, jer ćes nastaviti svoj put i sa olovkom. Ta nastavi da pišeš o svemu što se događa. A sada, bežite! Bežite, ostavite mene, jer tako to ide. Nema smisla, da dođe policija i povede vas. Ostavite me, jer,….nema problema! Snaćiću se ja !” Mi smo znale da je to nemoguće, jer se on nije mogao pokrenuti. I, ja ga držim za ruku, ovako. {Pruža ruku} nisam je puštala. U međuvremenu policija je stalno pristizala i pucala u vazduh, iz oružja. U tom trenutku, znači, probudim se, i videla sam sebe u zatvoru.
Bilo mi je teško, jer u takvim okolnostima nisi bila sigurna da sa bilo kim podelim ovu informaciju. Sa dvema drugaricama koje su bile u sobi, pogotovo sa Šićirije Bitići, jesam. Rekoh: “Daj bože da ovo ne bude i u stvarnosti, ovo što sanjah ”. „Zašto?“ reče. Prepričla sam joj san, i rekoh: “Poruka ovog sna nije dobra. Sigurno se nesto desilo Nuhiji ”. “Ne, more…” reče, “ ti si stekla takav utisak, jer živiš u ovim okolnostima, sa ovim problemima, a san je u stvari ono o čemu pričamo po danu ”. Rekoh: “Ali, ne, mi nismo uopšte pričali o tome tokom dana ”.I, dok smo razgovarale, došle su dve stražarke. Pojaviše se inzenada kod vrata, i po običaju, nisu te zvali onako normalno, već su se drale {povećala je glas} “Gaši Šukrije, hajde! Poseta!” I ja sam izašla. Rekoh u sebi: “Kakva vizita sada?!” Reče: “Ne, ne, niko iz porodice, već su došli islednici. I obuci se deblje. Uzmi sa sobom džemper ”. Kada mi je to rekla, pomislila sam da imaju neku vanrednu seansu. Uzeh jedan džemper crne boje, što je bila čista slučajnost, i nakon jednog dugačkog hoda po labirintima zatvora, došli smo do jednog hodnika i videla dvoje ljudi u prolazu. Na smrt pretučeni. Takođe, dok sam prelazila prag, opet sam mogla čuti jezive krike iz sobe koja je bila blizu prostorije gde su bile seanse. Ovako se dešavalo skoro pri svakoj seansi koju sam imala. Slična iskustva!
I, kada sam ušla unutra, videla sam da su sedmorica, sedmorica inspektora. “Heee…,” počeli su da ironizuju uz takve izraze, pristup: “Eh, ..znači ti nisi čula. Ti ne znaš šta se desilo. Saučešće!” I ostali, neki ovako, neki onako. Jedan je rekao, kao: “Žao nam je , ali on se ubio. Bog ga je ubio, jer je sebe ubio!” Tako. I ja, normalno, nisam mogla ćutati, rekla sam: “On nije čovek koji ubija sebe. Sigurno je da ste ga vi ubili! Bog vas ubio!” Onda je usledilo žestok odgovor. Jedan od njih me je udario pesnicom; bacio me je na zid i okrvavila sam se, pala sam na zemlju. Dok sam bila u tom položaju, pomislila sam na san. Razumela sam poruku sna, postao je realnost! Oni nastaviše sa njihovim : “Sigurno si znala! Ko ti je reako da je Nuhija umro? Ko ti je rekao da je Nuhija izvršio samoubistvo?” Rekoh: “Ja apsolutno nemam ideju šta se dešava, ja sam unutar četiri zida. I, nijedna ptica ne može ući unutra, a kamoli čovek. Ali nemojte da se igrate sa mnom, kažite mi šta se dešava? Bilo što se desilo, nisam slabić i sigurna sam da se Nuhija nije ubio, ali ako je umro, onda ste ga vi ubili!” Međutim, oni su taktizirali, kao uvek: jedan te je grubo napadao, drugi te je branio, bio je uljudan: “Nemoj da slušaš što kaže ovaj hajvan” i slične reči. Kao: “Šta da se radi sada, ima dosta mladića. Ti budi pametna, gledaj kako da izađeš odavde. Ali nema načina da izađes odavde ako ne sarađuješ sa nama!” Da ti pravo kažem, sve što se bude desilo sa mnom, za mene je bilo svejedno. Misli su mi bile kod Nuhije,ostalo me više nije interesovalo! Hoće li me tući, ili šta će uraditi ,meni se po glavi stalno motao samo san.
Tu je bio i jedan od šefova UDB-e tada, koji je bio rekao da ima kćerku mojih godina, Mehmet Ljumi. Opet sličnim rečima, kao i na drugim sensama. U stvari mi je rekao:“Žao mi je! Saučešće! Nuhija se ubio. Ali, ti budi jaka, pokušaj da se fokusiras na saradnju sa nama i da što pre izađes odavde i da nastaviš studije. Nastavi da živiš! Život je dug. Ti si mlada. Zašto da provedeš toliko godina u zatvoru, kad možeš da živiš život sa tvojim vršnjacima.”Odlučih da mu ne uzvratim. I tako sma uradila. Nisam odgovorila ni na jedno njihovo pitanje. Ni na te provokacije, za, tobože, izjave, koje možda neko plasira u ime grupe. Ni na uvrede, jer je bilo uzalud. I da sam odgovarala, ili da sam pokušala da normalno razgovaram sa njima, njihovo ponašanje je bilo grubo, i mnogo, mnogo uvredljivo.
Vratila sam se u sobu i pokušala da shvatim zašto je ovako dugačak put od kancelarije inspektora do moje sobe. Ovo je bilo iz razloga što je zgrada zatvora bila povezana sa zgradom suda podzemnim hodnikom. I one su…bile su odvojene. Iznad zemlje one su bile odvojene, ali spod ne. Pokušala sam onda da razumem…pitam stražarku : “Ne razumem ovo. Zašto je toliko daleko? Zar je toliko velik ovaj zatvor?” Ona mi je veoma pažlivo objasnila da su ove dve zgarde iznad zemlje odvojene, ali su spojene ispod zemlje. Prema onome što sam slušala i čitala, znači, bila samu zatvoru, a ovaj zatvor i taj način, ovu kontrukciju, je napravio jedan austrijanac.
Kada sam se vratila u sobu, rekla sam drugaricama šta se desilo. Dok sam ja bila na seansi, na seansi ispitivanja, one su već čule vest da je Nuhija ubijen. Ali su se međusobno sporazumele da ne treba informaciju uzeti kao tačnu. Mogućnost komunikacije izmeđy soba je bila uz pomoć čaša za jogurt, kao štoje ova. Daj mi je, mogu da vam pokažem, da… {Uzima čašu i pokazuje kako se ona prislanja na zid }. Jedna takva časa se stavlja na zid,otvara se rupa ovde, i tako se prenosi…. I tako su se složile da ja ne budem informisana šta se desilo sa Nuhijem. Da su Nuhija i Redžep Malja ubijeni. Na osnovu toga kako su se devojke ponašale u sobi, sobne cimerke, iako srce nije htelo da prizna, predosećala sam da se nesto desilo, da je to istina: ono što sam ja sanjala, ali i na osnovu reagovanja inspektora, pokazalo se da je to istina!
I, pitala sam: “Šuċurije, da niste uzele štampu danas? Da nisi čula neku informaciju, ili si pročitala? Reče: “Ne! Interastno, danas nisu donosili novinu….Zašto?” “Pa, ne znam!“ Čudno…“, rekoh, “na seansi su mi izjavili saučešće; i, reagovanja su bila čudna: ’Aaa, ona već zna da je Nuhija ubijen’! Ubio se Nuhija. Obukla je crninu’” I njeno regaovanje je bilo slično: “ Sami sebe ubili, jer mi znamo da Nuhija nije momak koji bi ubio sebe. Ako ti se ipak desi, onda je sigurno da su ubili naše mladiće.” I gledam ja okolo da ne uočim neko reagovanje, gledam one druge po sobi. Ali, nijedna! Ili me nisu gledale pravo u oči… Rekoh: “Molim vas, ako ste nešto čule, kažite mi! Ja nemam šta sad da radim. Ja sam u zatvoru. Odavde ne mogu izaći. I ubistva naših mladića i devojaka su očekivana.” Nastala je tišina. Niko ništa. Znala sam već, vreme ručka je prošlo, i…i ako nisam bila navikla, počela sam da zovem devojke, po imenu. Da ih pitam da li one imaju neku informaciju. Tako su bile dobro organizovale, da nijedna nije rekla ništa; samo :“Ne, ne! Ne znam! Ne more!Šta pričas, snovi su samo snovi, nisu ništa.” Namera im bila da me zaštite od jednog takvog stresa, makar za vreme dok budem u zatvoru u Mitrovici, kako ne bi pretrpela još jedan težak udarac, uporedo sa drugim udracima koje sam trpela svakodnevno. Gotovo svakog dana sam imal seanse ispitivanja. Ipak, čitavo vreme sam imala utisak da se to desilo.
Čak i tokom prve posete nakon njegove smrti, pokušala sam doznati istinu. Gledala sam oca pravo u oči, strica, majku, da nešto doznam. Ali oni su se sigurno dogovorili da mi ne kažu. I, otac mi je …kada sam ga upitala, jer onda smo koristili pseudonime : “Beća, kao je?” “Znaš, Šuki…” reče, “šta da ti kažem? Ostavi ga, tako ti Boga, čuvaj svoje zadravlje! Mladića, kada izađeš, mladića ima koliko hoćeš. Gledaj svoja posla. Nema šta! Brini ti o sebi, brini o svom zdravlju.” Reče: “Pogledaj se: postala si kost i koža. Ti s njima nemaš ništa. Ostavi se toga! Hajde, kada budeš izašla, bavićeš se ovim stvarima. Jednom se pobrini za zdravlje.” I majku sam pogledalu oči, pokušala sam uočim nešto, da shvatim…ali ništa. Pošto se oni nisu bavili time, ni ja…nisam imala šta da radim!
Kaljktrina Krasnići: Šta se posle desilo na suđenju?
Šukrije Gaši: U stvari, izvinjavam se, suđenje je održano ranije. (Uzdahće). Na suđenju, kao što sam ranije rekla , odvezli su me specijalnim kolima koji su bili za zatvorenike, sa lisicama. Pre nego što sam pošla, pre suđenja…i ovo ću da kažem…Pošto su posete bile retke, nisam imal novu robu, znači, da izađem na suđenje, tražila sam od jedne stražarke da mi pomogne, samo da traži od porodice da mi donesu robu. I ako je bila stroga, ipak, što se tiče nekih stvari, bila je veoma korektna. Reče: “Veoma si zrela”, jer ja sam se trudila da se ne ponašam kao nedorasla , da imam isprazno ponašanje i šta ti ja znam: da se hvatam za vrata, da pravim buku, da se posvađam sa stražarkama bez nekog posebnog razloga. Reče: “Ja ti obećavam da ću telefonirati tvojoj porodici da ti donesu to, robu.” I tako bi. Doneše mi robu. Nisam želela da me roditelji vide da izgledam loše, jer sam bila izgubila u težini i bila sam bolećiva. Obukla sam se i otišla. Primetila sam ih izdaleka, (osmehnula se) jer nisi imala mogućnosti da se pozdraviš sa njima, porodicom.
Tada smu me optuživali za pružanje pomoći počiniocu krivičnog dela…nakon učinjenog krivičnog dela, tako se nekako to kvalifikovalo. Član 137, vezano za član 136. Za advokata sam imao bivšeg profesora pravnog, Avni Đakovu, koji je imao nesvakidašnju veštinu komuniciranja i profesionalnosti. Rekao je, znači…pred sudskim većem: “Krivica ove dece je tolika da zaslužuju samo jedan prut i da idu kući. Jer, nisu ništa skrivili!” Ali, znači, tako ne bi. Ipak, osuđena sam na dve godine zatvora; naravno ostala sam još neko vreme u zatvoru u Mitrovici. Zatim su me prebacili u zatvor u Ljipljan ,koji je bio poluotvorenog tipa.
I kada sam…tog dana kada sam izašla iz zatvora u Mitrovici, teško sam doživela odlazak iz tog zatvora, jer sam tamo ostavila drugarice, koje su živele u teškim uslovima. Posebno, zbog činjenice da su u spratovim gde su boravili muškarci mučenja bila svakodnevna. I to je bilo kao pokvarena gramafonska ploča, koja se kreće u mestu i nema neke nove pesme. S teškim utiscima sam otišla. Čak sam, ovo vama može da zvuči neverovatno, ali ja sam insistirala da i dalje budem tamo, zbog drugarica u zatvoru u Mitrovici. Ali je takva bila naredba, takva je bila procedura.
Kaljtrina Krasnići: Kada ste ižasle iz zatvora? Kada ste oslobođeni? U kom periodu, koje godine?
Šukrije Gaši: Kada sam izašla iz zatvora, bio je juli 1984-te, ili ’85-te, zaboravila sam (nasmijala se). Da, odmah po završetku radne smene, vraćale smo se u zgradu gde smo živele u to vreme, kao zatvorenice, jedna od stražarki mi reče da ja treba da ostanem , da ne idem u moju osbu, da treba da popričam sa njom. I, ja sam pomislila da će me prebaciti u Požarevac ili na neko drugo mesto, što je bilo uobičajeno. Reče mi: “Imam nešto da ti kažem, ali treba da zadržis za sebe. ” Rekoh: “Šta da zadržim za sebe? Kaži o čemu se radi? Ukoliko me premeste, premste me. Ja ovde nemam šta da krijem.” Reče: “Šuki, ti ćeš se vratiti u tvoju sobu, uzećeš, ideš kući!” “Ne…” rekoh, “ja kući ne idem!” “Šta pričaš more?” Rekoh: “Ovo što čuješ! Nikad…” rekoh “ne idem kući! Kako ti misliš? Ja da idem kući i da ostavim moje drugarice ovde?!” Reče; “Ti ovde ne možeš duže ostati. Takvu odluku je doneo drugi stepen i nema drugog puta.”
I, na udaljenosti od, recimo, dva metra sedele su moje drugarice. Jer, uvek, zajedno smo saosećale i bile smo spremne da zaštitimo jedna drugu. I, iz straha da ne postoji neka pretnja po mene, sad su stajale, nisu išle u svoje sobe:“ Šukrije, šta se dešava s tobom, sestro? “Ništa…neobično, ali dobro ,ne.” “Zašto?” Rekoh: “Jer ovi misle da ću prihvatiti da idem kući i da vas ostavim ovde.” One su od sreće počele da plaču (osmehuje se) i da mi čestitaju: “Ooo, što je dobro! Veoma dobro! Hajde,o Bože, što je to dobro!” Kad su one tako reagovale…i stvarno, umesto da se radujem, ja sam počela da plačem, bilo mi je veoma teško. Ponovo stražarrka ,gospođa Nedžmija, bila je jedna dobra žena: “ Šukrije, i vi ostale…nemoj da ste tužne, i vama će doći dan da kada ćete biti slobodne. Ovo su stvari, o kojima ne odlučujmo ja i ti, već država i politika. Ja sam sigurna da ti ove nećeš zaboraviti nikada.” Pogledala sam okolo još jedan put, i, zaustavih pogled kod mladih devojaka: bile su…bila je jedna u mojoj sobi, koja je bila mnogo vezana za mene. Možda sam joj izgledala kao sestra ili majka. Rekoh: “Kako stražarko, da ostavim Šahadiju?” “Ali Šuki..,” reče, “Šahadija… zašto kažes gde da ostaviš Šahadiju? Evo, gde us ostale. Sve su dobre. Doći će dan kada će i Šahadija biti slobodna i otići će kući kao i ti! Dobro je.., izađi, pa posle… ” , ona nije mogla da mi kaže …: “…i da nastaviš školovanje.” (uzdahće).
Odoh, uzela sam moju robu…dođoše sve devkoje u sobu. I, pomogle su mi da ih složim, ali nisam uzela svu robu, ostavila sam neku. Podelila sam je drugaricama. I, krenula sam…bilo je pravilo…, nisu ti dali vezice sa cipela. Bilo mije teško da hodam bez vezica… Nešto drugo što je ostavilo utisak je bilo da nisam znala kako da putujem od zatvora do grada, na primer. I, na izlazu sam se pozdravila sa devojkama. Nisam okrenula glavu da ih vidim, jer mi je bilo veoma teško. Ne znam zašto, ali sam imala osećaj krivice! Jer, ja izlazim ,one ostaju. Izađem na glavnu ulicu ispred zatvorskih vrata, i mislim u sebi: “Kako će biti/ Gde da idem??” Jer, iako sam bila na slobodi, ja nisam bila na tom delu zemlje. Možda sam tuda prolazila, ali nisam znala gde se nalazi zatvor, a gde…gledam na stranu, pokušala sam da shvatim gde sam. Dvoumila sam se, rekoh da idem prema centru grada, iako nisam poznavalo dobro ni taj deo, tu zonu Ljipljana, jer nije to bilo unutar grada, bila je to periferija.
Počela sam da hodam polako, vukla sam noge jer su mi cipele bile bez vezica. Gledam auta koja su prolazila pored…Da kažem, nakon dvesta ili trista metara jedna kola stadoše. Kaže mi, šofer:“Uđi, uđi brzo, brzo!!” Ja pomislih da su ovi iz Sekretarijata, iz Bezbednosti. Kada sam ušla unutra, vidim da je zatvorski ljekar. Bio je dobar čovek (nasmejala se). I tada sam pokušala da doznam ko je bio taj čovek, Abdulah Hoti. Ušla sam u kola, savetovao mi je da se sagnem, jer nije mu bilo dozvoljena ni ova vrsta usluge. Sa sobom sam imala otpusni list. Legla sam na zadnje sedište i tako smo nastavili do Prištine. Imala sam veliku želju da vidim kuda prolazimo, ali znajući za opasnost, odlučih da ostanem kako mi je rekao.
Kada smo stigli na ulaz u Prištinu, kod Veternika, reče: “Žao mi je, ali bolje za tebe i za mene da odavde nastaviš peške.” Bio ga je strah, veoma sam sigurna u to, da nas neko ne prati, zbog čega bi imao posledice. Možda zvuči čudno, ali kada sam izašla iz kola, počela sam glasno da plačem. Misli su mi bile kod devojaka u zatvoru. I, mislila sam, one su tu unutra, okružene visokim zidovima, doživljavaju torture, makar i psihičke, od šefa radionice, svakog dana, svakog jutra. Nadzor od strane stražarki, jer je bilo i veoma strogih stražarki. I, svakodnevni težak rad. Zatim, noći u toj zgradi su bile veoma teške, jer se pričalo da je zatvor izgrađen na groblju. Teško sam doživljavala boravak u karantinu. To se moglo videti samo u horor filmovima, kada sam mesec dana boravila u karantinu. Sve ovo mi se vrtelo po glavi, i, nisam mogla da se pomirim sa time da sam ja izašla , a one nisu.
I, nastavila sma putem. Ponekad bi pogledala moje cipele. Pomislih: “Nikad neću stići kući!” Kada sam došla do okružnog suda, ne znam kako mi je došlo, instiktivno sam stala. U momentu sam se prisetila čitavog suđenja i slike policajaca koji su stajali van zgrade; prisećala sam se… Učinilo mi se da idem po drugi put na suđenje. Zaustavila sam se, pokušala sam da nađem put do kuće. Odatle nije bilo tako daleko, ali, znači, ja sam mislila na sud i nisam se setila gde mi je kuća. Onda mi je jedan čovek potresao ramena {rukom hvata rameno} i reče mi : “Izvolte , koga…čini mi se da nešto tražiš, ne znaš da pronađeš…koju ulicu, gde ideš? Izgledalo mi je neubičajeno da ja pitam za moju kuću. Kada bi mu rekla istinu, pomislih, sigurno bi mi to oduzelo puno vremena, još bi uznemirila ovog starca. Nisam mu ništa rekla, osim što sam ga pitala: “Gde se nalazi Bihaćka ulica?” Reče: “Veoma je blizu. Evo, ovako!” Pokazao mi je rukom.
Nastavila sam dalje, ušla sam u moje naselje. Ne znam zašto, nisam želela da gledam sa strane, ili je to bilo gorko iskutvo iz zatvora gde nam nije bilo dozvoljeno da gledamo sa strane. I, kada sam se približila kući, nisam primetila da su se mnogo iznenadili susedi : “Zašto ne pričas sa nama?!” Ušla sam, pozvonila, ušla sam u hodnik. Kada sam ušla, videla sam jedno malo dete, plavih očiju, bio je to Granit, moj sestrić, koji držao prst u ustima. Gledao me je, tako… Možda je imao dve ili tri godine, nije imao više. Gledao me je iznenađen, kao : “Ko je ova?!” Uzela sam ga, zagrlila. Bioje veoma mali kada sma ga ostavila, tako da nisam bila sigurna da je on Granit. Onda se pojavila treća sestra, Granitova majka, na stepeništu,…Ona je sigurno izašla da vidi sina. Iznenadila se, bilo je za nju tako šokantno: “Ooo, došla je Šuki!” i onesvestila se. Onda su izašli, majka, otac, sestra od tetke, , i… ne sećam se ko…, i ostali. I po bičaju, majka je bila vrlo hrabra, i, začudo, nije zaplakala! Potisnula je suze: “Rekla sam ti da…” reče, “ ćeš doći. Jel vidiš da si dosla?”; dok, otac nije mogao suzdržati suze. On je bio uvek osetljiviji. I to je pokazivao. “Eee…” reče, “jel vidiš? Svaki pad ima i svoj uspon !”
Kaljtrina Krasnići: Kako su protekle naredne godine?
Šukrije Gaši: (Uzdahće).
Kaljtrina Krasnići: [nerazumljivo]
Šukrije Gaši: Bilo je teško za mene da nastavim život, potovo i studije, jer način na koji je delovao srpski režim…, to je bilo nešto posebno. Da deluje, ali da ne ostanu tragovi. Prvo sam ja morala da se javim u Sekretarijat za unutrašnje poslove, da bi tražili indeks i ostale stvari. Jer su mi bili oduzeti svi dokumenti. I, odoh. Srela sam se, ponovo sa istim isnpektorima sa kojim sam se suočavala ranije. I, nisu prestala njihova nastojanja da ja počnem da sarađujem sa njima, nudeći mi posao i olakšanja za studije. Ja sam im, jednom za svagda, jasno rekla da: “Ne pada mi napamet da sa vama sarađujem! Došla sam da tražim indeks i ostalu dokumentaciju, fotografije koje ste mi oduzeli. I sve ostalo. I nema sa vama nikakve saradnje! Zaboravite! I odgovor je bila pretnja: “Nikad nećeš završiti fakultet! Zaboravi! Dokumente ćeš uzeti, ali studije nećes nikada završiti.” Uzela sam i izašla. I tako je ispalo! Aplicirala sam često puta za pasoš, ali pašos mi nije izdat nikada. Nastavila sam studije, pratila sam predavanja, jer kada sam uhapšena bila sam apsolventkinja, ali ništa nisam dobila što sam bila na predavanjima. Bilo je profesora koji su mi dozvoljavali da uđem u salu ali i ne da odgovorim na pitanja.
I, videći jednu takvu tendenciju, odlučila sam da ponovo popričam sa advokatom, da mu objasnim kako stoji situacija. On se pokazao veoma pažliv prema meni. Mnogo puta je razgovarao sa profesorima. Trebalo je da se osnuju komisije da ja završim ispite. Ali, dva ispita su dugo trajala, van svake mere. Izgubila sam, tako reći, pet godina uzalud, ne dozvoljavajući da izađem na ispit. Uradila bih sve po proceduri, prijavila sam ispit, ali kad bi došlo vreme da odgovoram, to se nije dešavalo. I, na kraju, obratila sam se za pomoć jednom od profesora. Reč je o Fatmir Sejdiju. Objasnila sam mu situaciju, i , stvarno, u to vreme Fatmir mi je mnogo pomogao. Sugerisao mi je da na ispit ne izađem kod profesora, već kod asistenta kako ne bi izgubila sledeći rok , i mnogo drugih rokova.Tako je i bilo. Nakon mnogo nastojanja , uz mnogo truda, završila sam fakultet.