Drugi Deo
Marijana Toma: Ja bih htela da se vratim, vi ste spomenuli to dakle da vam je majka umrla drugi dan bombardovanja i niste završili kako ste je sahranili?
Sreten Đurović: Jedva smo je sahranili, dok smo našli ljude da iskopaju grob. To je bilo bombardovanje, aerodrom je tu blizu kod nas, dva kilometra. Vazdušnom linijom nema kilometar. Onda su svakog minuta padale bombe. Svakog minuta su padale bombe. A ona sirota te prve večeri kad je bilo idu one bombe iz pravca Skoplja i čini ti se ko da idu pravo na tebe i onda je to stvorilo nervozu i stvorilo strah. Od straha je umrla žena. Kaže ja sam prošlog rata i ona me je naterala da kupim ovu kuću. Ja sam kupio ovu kuću za pet minuta.
Marijana Toma: Pre rata ste je kupili?
Sreten Đurović: Ne, ja sam kupio ovu kuću ‘99. februara meseca, i ona me je naterala, mesec dana pre.
Marijana Toma: Šta, kako vas je naterala, šta je rekla?
Sreten Đurović: Kaže, ja nisam imao nameru da se selim, ma kakvi bre. Ni u ludilu mi nije dolazilo da se selim, ni meni, ni ženi, ni deci nikom. I ona meni kaže sine bre. Niko od nas nije kupio, ni moja braća druga ni sestre, niko nije kupio ništa. Čak šta više, ja i dalje imam sestru rođenu u Gračanici, živi tamo. Kaže: “Daj bre kupi nešto da se ne smucamo ko prošlog rata. Ja sam u vagonima kaže živela puno vremena, nismo imali gde da se sklonimo, daj kupi kuću, nešto da se sklonimo ako bude nešto”. Kažem: “Ajde bre majko ne misli stalno o zlu”. “Ma bre sine molim te znam, ja sam prošla, videla sam sve ono”.
I šta ću ona sirota i ja je poslušam i dođem i kupim ovu kuću ovde za dva minuta. Koliko je god rekao, ja sam mu toliko dao. Nisam imao vremena počela je ona pucnjava i čim padne mrak niko ne izlazi. Ubiše tamo nekog šofera Donka iz, “Turist Kosovo” je vozio čim vide znaš jer su znali otprilike koji su bili po šumama znali su da posle osam sati da ne ide samo ili je Srbin jer Albanci nisu dali nikom. I onda sam kupio tu kuću ovde i tako, onda došli smo tu i tako. Oni su došli 24-og, na dan bombardovanja, a ja sam došao 18. juna. I majka….
Marijana Toma: I vi ste bili sami tamo sve vreme?
Sreten Đurović: Sam, sam.
Marijana Toma: A jeste bili u kontaktu s nekim, naravno bili ste u kontaktu sa nekim. Je li firma nije funkcionisala?
Sreten Đurović: Jeste, funkcionisalo, do jedno 15-20 dana dok nije pre juna firma je funkcionisala, radili smo mi. Išla je roba, razzumeš, međutim…
Marijana Toma: Kako je bilo živeti u Prištini tad to je…?
Sreten Đurović: Vrlo loše.
Marijana Toma: Priština je toliko bombardovana i…?
Sreten Đurović: Vrlo loše je bilo, da vam kažem. Kad su počeli ovi Albanci da idu meni je bilo toliko muka. Dođe meni tamo i pita me tamo iz ulaza komšija: “Ajde da me prebaciš do Zamoka”. Ja kažem: “Ja mogu da te prebacim nigde”. “Zašto?” “Pa ubiće mene i tebe. Šta ja znam ko je na ulici. Sedi tu, ako ti treba hrana, ovo, ono sve je tu. Ja mogu da ti donesem u ulaz barem to mogu kolima”.
Bilo mi je neprijatno iz razloga što nisam mogao ni da pomognem da ga tamo odvedem a pogotovo što smo se izlagali i ja i on problemima. Srešće nas neko usput reći će neko evo ovaj vozi za pare ili tako to nešto. Ja sam im rekao sedite tu, hrana, što se tiče hrane, hleba ja ću vam donositi. Bilo je teško, vrlo teško.
Marijana Toma: A onako po ulicama taj svakodnevni život?
Sreten Đurović: Po ulicama je bilo, išli su ljudi znaš ono, vidi se znaš, da nema,znaš, hladno, hladno je bilo znaš onaj odnos hladan. Bilo je teško, teško, teško je bilo.
Marijana Toma: Vi ste dakle, vi kad ste kupili ovu kuću s namerom da se preselite ili da imate?
Sreten Đurović: S razlogom da imamo, eto. Da ispunim tu želju majci, ali majka je bila u pravu. Da nisam uzeo to, ja bi bio na ulici. Mislim da bi bio negde u kolektivnom smeštaju. Vrlo je teško bilo tada bilo, ovaj bilo šta uraditi dole. Ja sam imao posle problema. Ja sam imao u centru Prištine poslovni prostor. Imao sam 200 kvadrata u strogom centru Prištine, preko puta Granda. Jer dan danas čovek kojem sam to dao, promenili smo ovo za Avalu, on ne može da uđe. Došli su neki ljudi, milsim to je međunarodna zajednica.
Marijana Toma: Kako ne može da uđe?
Sreten Đurović: Ne može da uđe u poslovni prostor, ne da mu ovaj.
Marijana Toma: To je, vi ste mu ostavili to? Ima papire?
Sreten Đurović: Ja bre imam i on je i upisan. On ima papire, on je ubeležen u katastar u Prištini i ne može da uđe. Ja sam 11 godina vodio borbu sa tom međunarodnom zajednicom neki šef, bio je šef tamo, direktor te agencije za povrat imovine, Skot Boven, Skot Boven. Ja mu kažem: “Čoveče ja sam u neravnopravnom položaju, neravnopravnom. Ja imam sve papire da je to moje, da je to moje vlasništvo. Ti si sad pustio čoveka tamo da stanuje koji je uzurpirao. I sad ja moram da dokazujem a on ne mora da dokazuje, on da bude tu”.
Ja sad prvi put kad sam otišao moj 101 je bio broj predmeta, 101 je moj broj predmeta. Ja odem prvi put da identifikujemo poslovni prostor i kažem ova vrata su tu i on slika. Posle toga dođem i oni mene posle jedno godinu dana kažu: “Da li si bio lud?” Kažem: “Zašto bre?” “Pa ti si na pogrešno pokazao.” “Jel vi mene pravite budalom?” I sad ja vidim da je to igra i ja kažem: “Ajde sad ponovo ćemo i evo ti ovo, ova su vrata kao i prošli put”. Sad se čudi. To su igre bez granice i mislim ne valja to.
Meni je prvo to ružna slika, ružna slika da neko te pravi budalom sad. Ti koji si legitiman vlasnik tog prostora dokazuješ a onaj ko nije sebi unutra i pravi. Mislim glupo mi je odem ja, bio je samnom baš taj Albanac, koji je kupio od mene to. Odem u opštinu tamo, 10 000 sam platio prošle godine, pretprošle godine sam platio porez na imovinu na koju nisam kokristio, 10 000 evra. I odem u opštinu na četvrtom spratu kod direktora finansija i ja se žalim zašto da plaćam kad ja. I ja mu pričam, sve pričam na albanskom i on kaže meni ajde bre što si navalio za tog Srbina toliko…. Kažem znaš šta su nam radili za vreme rata, radili su svima nama. Sad ja počeo da, kažem nama su radili, nisu samo tebi radili. Ajde bre nemoj to. Kažem mu ja komšo ja sam taj.
To su stvari koje bre. Ja sam išao i u Glogovac pre, vozio sam beogradskim tablicama radio sam sa Feroniklom, dešavalo se da meni u Prizrenu čovek ovako prstom preti ide kolima i na beogradske tablice ovako preti prstom. Ja stanem i kažem šta je što mi pretiš. Ja pričam na albanskom i kaže izvini ja sam mislio da si Srbin. Pa ja sam srbin pa šta onda, on pobeže. To su stvari koje se.
Marijana Toma: A recite mi kad ste došli ovde vi ste otvorili, čime ste se bavili?
Sreten Đurović: Ne, ja sam mesec dana.
Marijana Toma: Čime ste se bavili?
Sreten Đurović: Ja sam isto špedicijom sam se bavio i dalje da firma postoji. Ali sam mesec dana bio u takvoj nekoj depresiji da sam se na nervnoj bazi bio i ukočio. Bilo mi je muka, ne znam šta. Zovu me ljudi odozdo, vamo, tamo, ne znaš. Najgora je stvar kad ti izgubiš put u svom dvorištu. Nema svuda je, okrećeš svuda nema nigde puta, samo se vrtiš u krug kao besno kuče.
I onda sam tu počeo da radim ovaj podrum, pa ovo, pa ono i onda sam se malo smirio i stvari su počele da se… Znaš šta kad ti se nameće nešto što ne voliš. Kad bi ja vas sad naterao da budete hirurg a ne volite.
Mene su tako remetili pa sam uzeo neki mlin sam zamenio pa je to, svašta je bilo, mislim. Ne bi želeo da se nikome desi, da se ponovi. Kad ti nameću nešto bezvoljno, kad ti nameću nešto bezvoljno, meni nije volja i sad mi nameću i sad moram. Eto to su te stvari koje ti se dešavaju posle tih ludih godina, razumeš. Sad imovinu kaže povrat, kakav povrat. Ko se vratio, ko će da se vrati, niko se nije vratio.
Dođu meni i kažu ajde da se kandiduješ za poslanika. Ljudi ja ću tu samo ličnu korist da imam, samo ličnu korist a treba nekome tamo da me psuje, i da me moja deca posle prozivaju i mrtvi roditelji da me prozivaju i da kaže: “Ej čekaj bre ti si došao samo da uzmeš lovu. To nikad nisam hteo, ma nema tih para za koje bi ja to uradio”.
Marijana Toma: A nudili su vam da se politički aktivirate?
Sreten Đurović: Da, da.
Marijana Toma: A kad to?
Sreten Đurović: Pa ono odmah kad su počeli višepartijski tamo dole i ja kažem ne, nije to posao za mene. Ne mogu znaš da gledam nekoga i da ga lažem. To su stvari koje su, treba imati stomak za to.
Marijana Toma: Jel možete da mi pričate, da mi kažete još nešto vezano za vaš život ovde. Dakle, kako ste ovde počeli i kako ste otvorili ovo na Avali?
Sreten Đurović: Da vam kažem. Moj život je ovde sad mučenje. Što se mene lično tiče. Za moju decu je dobro. Ako gledamo sad ovako ja sam prošao od 80 procenat slučajeva dobro. Ja sam kupio kuću tamo, to na Avali sam uzeo tamo. Meni nema tih ljudi s kojima sam ja radio, s kojima sam bio toliko prisan da ga opsujem i majku i ovo i ono, i da dođem u pola noći kod njega i da kažem daj bre ustani. Ovde toga nema, ovde toga nema jer su ljudi…
Znate šta, i u pravu su jer došlo je puno nas sa strane. I 80 procenat su ljudi izgubili i sad oće da povrate i to odjedanput i da na razne načine da dođe do toga, ali ne možeš. I onda ovaj meštani koji su starobeograđani u pravu su ljudi. Šta sad došao je tamo neki i oće da otima. Ne možeš to. I onda su ljudi malo, na distancu te drže. Međutim, mojoj je deci lepo.
Marijana Toma: Koliko su oni imali godina kad su došli?
Sreten Đurović: A ovaj, Luka je ‘83-e, ‘99-e, 16 godina a ovaj je imao jedanaest godina mlađi, Lazar. Maltene oni su se adaptirali vrlo brzo, to je znaš ipak. Mada ovaj stariji malo teže ali ovaj mlađi je dete bio, šta, četvrti razred.
Marijana Toma: Odmah su se upisali u školu?
Sreten Đurović: Da, da odmah tu.
Marijana Toma: Šta rade sada?
Sreten Đurović: Pa obadvojica rade sa mnom. Radili smo mi špediciju i nekim ljudima smo tu pravili i ostanemo pretprošle godine 50 000 evra mi u minusu, za carinu, platim ovo, platim ono i onda kad odem da tražim pare on kaže čekaj bre 5000 evra ti čini posao. Pa 5000 mi čini posao, to su moje pare. Pet ti, pet ti, pet i onda 55 i onda smo batalili to. I sad držimo ovaj kafić tu i onaj restoran na Avali, Stari Majdan.
Marijana Toma: I ko radi u restoranu, vi?
Sreten Đurović: Ja i ovaj mlađi sin, pa i ovaj stariji dođe pomogne. Ima tamo konobari, kuvari i tako to.
Marijana Toma: Koliko imate ljudi ukupno koji rade za vas?
Sreten Đurović: Ha… ima puno koji rade, koji su zaposleni a malo koji rade. Ima tu jedno desetak ljudi, 12, 13 ljudi, kolko ovde ima, dva četiri, šest. Ma ima jedno 15 – 20 ljudi.
Marijana Toma: I recite mi ovaj, htela sam još da vas pitam. Ustvari spomenuli ste kad smo razgovarali pre danas, pre ovog intervjua, rekli ste da besprekorno govorite albanski. To ste spomenuli. Gde ste naučili albanski?
Sreten Đurović: Čini mi se da ja ne govorim albanski, ja sanjam albanski. Pa naučio sam ga tamo sa mojim komšijama, prijateljima. Nešto kad naučite besprekorno, znači da volite. Na silu se ništa ne radi, ništa.
Znači ja sam uvek bio tu, tamo u selu, pomešan sa decom. Pravili su to, e to, pravili tamo minaret kod nas u selu i bio je tu jedan hodža, neki Mula Rušid i kaže on meni uzimaćemo materijal kod tebe znaš pa tamo na kraju da napravimo. Samo ti uzimaj, mi podvučemo crtu i ti daš pare. I došli su to kad se završilo i on došao i kaže: “Ajde da napravimo matematiku”. “Ajde”, kažem. Kaže: “Pa koliko je ovo?” Kažem: “Nikoliko, ovamo je džabe, kad budeš tamo, moli se za mene”.
Marijana Toma: Vi ste u stvari sa svojim materijalom?
Sreten Đurović: Da, da ja sam im pomogao koliko sam mogao, kolike su moje mogućnosti. Ali kažem albanski sam naučio tu kad smo čuvali stoku sa mojim, igrali fudbal, družili se psovali se, bili se, svašta smo radili ko deca svašta smo radili.
Marijana Toma: Posle 99. kad ste prvi put otišli na Kosovo.
Sreten Đurović: Pa ja sam otišao odmah posle možda posle pet-šest meseci, godinu dana.
Marijana Toma: Nije vas bilo strah?
Sreten Đurović: Ne, ja nisam, nije me bilo strah, zašto me nije bilo strah. Nikad nikom ništa nisam uradio. Dosta je ljudi bilo kažu nemoj da ideš, ovo, ono. Kažem otići ću pa nek me ubiju. Bilo je dosta problema znam i šta. Neki prijatelji pod znacima navoda, beži od mene. Nemoj da bežiš od mene. Ja od tebe nisam bežao kad su bili ovi tamo, ja nisam bežao.
Otišao sam i dosta je ljudi pogrdne reči pričalo o meni. Otišao sam kod jednog u kancelariju, ajde sad da ne kažem ime: “Je li bre, gde si bre, šta radiš?” I sagnuo glavu ovako. “Ja sam taj koji sam mu ubio ovaj tu uz albansku decu, ja sam taj. Gde si ti da ubiješ mene, nemoj to tako nešto da pričaš”. Imalo je dosta tih koji su propagandisti čisti. I onda počne on da priča i ja kažem: “Daj mi osnov, daj mi osnov”. Ja ću da ti kažem poimenično Marko, Janko, taj i taj, to su mi napravili. Poimenično ću da kažem: “ Taj. A ti?” Nemoj to da pričaš.
Ono kad nisi bio prisutan, svuda je bilo nepravde i sa jedne i sa druge strane, i sa jedne i sa druge strane. I naši su Srbi pravili probleme tamo. Malo je ljudi koji nisu razmišljali da treba i sutra da žive. Momenat došao, euforija ona, pokupiš šta možeš da pokupiš, ovo, ono, poniziš. Takvih i sa njihove strane ima dosta takvih. Sa njihove, ja kažem eto ta groblja, ništa više nećemo da pričamo. Ništa više nećemo da pričamo. Sramota, i sad ti ljudi isti kad odem tamo dole: “E jel možeš da mi završiš ovo?” “Mogu sve, mogu sve da završim”.
Dođu tu po bolnicama. Svakog dana ih imam, svakog dana ih imam tu po bolnicama. Odem, dovozim, prevozim, dođu. Nema dana da nema nekog. Znači nema dana. Kažu koliko sam dužan, kažem, obrati se bogu on će meni da plati a ti vidi s njime šta ćeš. A ti, da li bi ti mogao meni da priuštiš to dole. I sada isto ne bi mogao. Ne može. Mislim, to su takve neke stvari, ne znam… Oće da im pomognem, džabe, ali sutra prozivaju zašto ti za njega radiš. Opet si se povezao sa Srbinom bashkëpunëtori i shkive[1] razumete, to su strašne stvari.
Marijana Toma: Šta se dešava sa vašom imovinom dole? To je, Vi ste to morali nešto da prodate ili ste to uzeli?
Sreten Đurović: Ne, to nisam mogao ja da prodam. Nisam mogao ja da prodam. Brat od narodnog heroja, njihovog narodnog heroja je u mojim prostorijama i dan danas.
Marijana Toma: Ušao je? To je taj što je ušao na silu?
Sreten Đurović: Ušao je nasilno jer sam ja preko puta Granda ima 200 kvadratnih metara. On je ušao tu i zaposeo i živi porodica tu i čak je pretio da će da me ubije. “Evo ja sam u Prištini ubij me”. Kaže on mi ubio brata. Nije tačno, znaju svi ko mu je ubio brata.
Marijana Toma: On je rekao za Vas da ste mu ubili brata?
Sreten Đurović: Da. Iljir Koljuševci je narodni heroj a njegov brat je Sajmer Koljuševci. I on sad bez osnova koristi poslovni prostor moj. Nadzidao se nad moj poslovni prostor, bez moje saglasnosti, bez ičega, to je moje. On se nadzidao tu i sad ga vlast podržava, sad ga vlast podržava, ta ga vlast podržava, sramotno, sramotno.
19 godina ja dokazujem istinu, a istina se zna. Daj njega da pitamo: “Jel imaš dokumenat za ovo, nemam, hajde napolje”. Ja moram da dokazujem da sam vlasnik a on ne. To je apsurd. Dobro to im pomaže malo i Međunarodna zajednica. Da budemo ravnopravni u dokazivanju i to vrlo brzo bi se rešilo. Ne, on bude unutra a ja sam napolju. Sad čoveku kome sam ja prodao i on ne može isto, i on je Albanac ne daju mu da se useli tamo. Ne daju mu da koristi to svoje. Ja njegovo ovde koristim a njemu ne daju da uđe, jednostavno ne daju da uđe.
Marijana Toma: To je u zamenu?
Sreten Đurović: Da ja sam napravio zamenu Agim Ukići je tamo dole otišao i on siromah sada dokazuje sve vreme dokazuje to da je njegovo i ja sam išao hiljadu puta. Kažem vam prošle godine sam platio 10 000 evra sam platio porez na imovinu koju nisam koristio, sramotno, sramota. I ništa tako to problem, problem. Nisam samo ja, mnogo tog ima, ljudi koji su sa problemom.
Kad bi hteo neko da bude ravnopravan i realan, sedneš za sto. Daj ti tvoje papire, daj ti tvoje papire i to se reši za jedan dan. Za jedan dan se reši. Ko će bolje da zna nego onaj ko treba da se legtimiše. Imaš li ličnu kartu ili si stanovnik toga i toga. Kako ako nemaš ili izvod iz matične knjige rođenih ili ako nisi u katastar, kako onda dokazuješ. Kako dokazuješ, znači moraš papirološki da dokazuješ i to je pak istina. A ne sada ja dokazujem a on sedi unutra i on uživa. Niti plaća ni struju ni vodu ni ništa, sramota, sramota.
Marijana Toma: A taj stan u Prištini koji ste imali jel to ste prodali ili?
Sreten Đurović: Ja sam taj stan koji sam imao u Prištini, ma to isto sam, dao ga na rate. Eto to je dan danas malo, sutra malo i tako to je završeno ali. Zamislite taj stan čovek kome sam ja dao, on ga prevede bez mog znanja. Ja sad da sam kvaran da odem tamo da kažem da dokazujem, ovo nije moj potpis. Kako ste vi to preveli? Sada, mislim, da sam kvaran i da kažem čekaj bre ja ovo tebi nisam prodao.
Jer sad mu je ostala žena, on je umro i sad da ja budem, kažem ovo tebi nisam prodao, daj da napravimo kod grafologa potpis čiji je. To je ta stvar. To je nešto šta ja ne mogu da vam objasnim. Za neke stvari ja ne mogu da objasnim kako se to neke stvari dešavaju tamo dole. Mislim ti ljudi, čoveče ako ćeš nešto da kupiš ili da imaš nešto moraš da imaš sutra kad ostaviš nešto, sad on je čovek umro sad ja treba da budem bezobrazan ko što je on bio bezobrazan i da kažem, e nije to ja mu nisam prodao. Što je tačno nema dokumenat nikakav, nema dokaza. On je napravio neki ugovor koji nema vrednost. Problem, ali to ide.
Marijana Toma: Jeste i danas u kontaktu s tim vašim prijateljima?
Sreten Đurović: Svakog dana, svakog dana.
Marijana Toma: Ne samo ti kojima trebate da im završavate nego i ovako?
Sreten Đurović: Ne, ne i ovako običnim ljudima, mojim prijateljima s kojima sam odrastao, svakog dana sam ja u kontaktu s njima. Ja pričam više, ja koristim više albanski jezik u Beogradu nego kad sam bio dole. Jer zovem ih tako pa pričamo. Pa imam dosta kontakta tamo i u Albaniji dosta s ljudima. Idem i tamo često. Interesantan je meni to narod, znate šta, taj narod je meni interesantan jer su najsličniji nama. Ja njima kažem ko se najviše mrzi. Najviše se mrze dva brata kad se posvađaju. Ja mislim da mi imamo iste korene i zato se mi mrzimo. I lako je među braću ubaciti kosku i oni će iskoristiti to, ti arhitekti sveta su iskoristili tu našu neslogu i onda su nam bacili kosku i onda je to otišlo u nepravcu u ne dobru pravcu. Katastrofa vam je to.
Marijana Toma: Htela bih još nešto da vas pitam za kraj. Jel biste se vratili na Kosovo?
Sreten Đurović: Ja sad peške. Sad bi krenuo peške i dok stignem. Ali kako da se vratim? Hoću bre da znam kad odem u opštinu, u ambulantu, u bolnicu, na fakultetu da vam kaže qe ky shka është [Alb. ovaj je Srbin]. Zamislite sada ta deca koja su se rodila ‘99-e sad su 20 godina i niko, ni jedan ne zna srpski. Ni jedno, pričaju na engleskom. Znači i ovi stariji koji su bili koji su imali tri, četiri, pet godina sad imaju 25 godina oni su na nekim funkcijama, na pozicijama, kako onda sa njima.
Evo celo vreme da međunarodna zajednica multietničku sredinu da napravi ona je napravila torove. Žive u ovoj enklavi, u ovaj enklavi, pa šta se događa. Da ih ogradiš, to nije pomoć, to nije pomoć. Južno od Ibra, severno od Ibra, šta sad, šta to znači, šta to znači. To su gluposti koje ja, namerno ti postavljaju neke granice, namerno ti postavljaju neke granice i sad recimo dođem to što su mi nudili da predstavljam ja moj narod. Kako da ga predstavljam? Šta on meni sutra kaže ja recimo moram da idem za Glogovac. Čekaj, kako ćeš da ideš za Glogovac tamo niko ne zna srpski. Treba da završiš tamo ima katastar koji je bio, tamo po Drenici ima dosta Srba, kako ćeš da završiš. Treba ti prevodioc, treba ti ovo, ono.
Nije to, ja kažem, ja sam taj koji nikakav problem nema. Znam albanski, znam dosta ljudi, ali ima ljudi koji su tamo živeli u tim sredinama, enklavama koji nisu znali albanski i ne znaju ni dan danas albanski, kako će on. Šta, on je tamo u logoru, toru. Treba da zove onoga komšiju, druga s kojim je radio, ajde dođi molim te da me vodiš do Prištine da završim to i to. To nije to, nije to rešenje, to je problem, problem.
I kad te čuje recimo da pričaš srpski neko oće da pomogne ali imo neki koji ga gleda tamo i kaže: “Çka ki? [šta ti je?]opet ti pomažeš, a?” Razumeš to je problem. Oće ljudi, ima ljudi koji oće da pomognu ali sad onaj tamo koji je došao, koji mu kaže šta je to. Mislim nije zdravo, nije zdravo. Ja za svaku sitnicu treba da zovem nekoga tamo recimo da ode do moje sestre u Gračanicu da joj nešto pomogne da dođe do Prištine.
Oni za najobičniju stvar, najobičniji pregled moraju ili u Mitrovicu da dođu, znači to je od Gračanice 80 kilometara ili da dođu do Niša ili dovde. To su te stvari koje su nedopustive, nedopustive da ta međunarodna zajednica napravi takvu podelu. Ona je došla i šta sada nemoj da me čuvaš, nego me zbliži sa njima. 20 godina mi se sve više i više udaljavamo. Sve više i više se udaljavamo, to je problem, to je problem.
Projekat, kakav projekat? Ne treba nama projekat daj nam da radimo i plati nas i daj nam fabrike, to je projekat. Ni jednu fabriku nisu napravili, ni jednu. Međunarodna zajednica ni jednu fabriku na Kosovu nije napravila. Daj projekat i zaposli i Srbe i Šiptare i ove bre i Cigani i Turci da rade i tu će oni da nađu zajednički jezik. Romi, dobro nema veze, Romi, Cigani ja volim Cigane. Ja znam i ciganski da pričam.
To su te stvari. Međunarodna zajednica neka napravi fabrike dole, neka zapošljava i završena priča. Ja, mene neka, e tu ću ja da radim, time ću da se bavim, time ću da se bavim. Neću politikom da se bavim, nego samo radom. Daj da napravimo jednu fabriku u Kosovo Polje, jednu u Slatinu, jednu u Glogovac, jednu tamo, jednu i da zaposlimo ljude i Srbe i Šiptare i Cigane i sve. i da vidiš kako će da se sredi. Nikad neće da spominju da je bio rat, nikada.
Šta on, mora sad da spominje, sedi ceo dan uz kafu gricka nokte i razmišlja šta će. Razmišlja kako će da pobegne. 90 procenta imaju pasoše. uzeli su srpske pasoše da bi otišli van. Šta im je dala ta međunarodna zajednica samo njih izolovala, samo njima izolovala njihove pasoše. Znači da ih koriste za nešto, sramota, to je sramotno, sramotno.
Imam sad slučaj jedan od mog komšije tamo. Ćerka mu se udala za čoveka tamo koji živi sa Kosova, udala se u Nemačkoj i sad ona ne može da živi sa mužem. Mora da poznaje nemački jezik da bi, jel to demokratija. Naučiće. Ne može da ga nauči tu, naučiće ga jer će muka da je natera. Kad ode u prodavnicu ona će da uči nemački. Ne, kaže moraš da poznaješ osnovni nemački. Ja ne živim sa Nemcom, ja živim sa Albancom. I kad budem otišla dete godinu i nešto dana ne može devojka da ode u Nemačku da živi. Dobro ja neću tu da se mešam i oni imaju svoja pravila ali to nije u redu, to nije u redu.
Marijana Toma: Jel biste nešto hteli za kraj da kažete?
Sreten Đurović: Šta da kažem kraja nema. Šta da kažem kad kraja nema, kraj će biti kada lepo kad se budu udaljili malo ovi što nam donose demokratiju, da puste da mi stvaramo demokratiju, da se mi sami između sebe dogovaramo, nema tutora. Uvek je teško kad ima posrednika. Pustite mi sami, da pričamo sami. Ja ću da napravim veliki ja, ja bi napravio veliki pomak u svim tim poslovima, ali bez posrednika, direktno ja sa njima da razgovaram, direktno. Znači ne treba meni prevodilac, meni je žena prevodioc. Prevodio bi sa srpskog na srpski. E tu isto imamo problem. Ona meni prevodi šta meni sinovi govore. E tako isto međunarodna zajednica nama prevodi šta mi treba da radimo. Mi smo glupi. To su problemi, znači tu je problem, tu je problem.
Ja sam pre dvadeset dana, imamo jednog druga on živi tamo gore u Prizrenu, Turčin je. Trista godina drže ovce i čujemo se mi telefonom i kaže on meni: “E Becko vidi tamo da li ima neka rasa Romanov ovca”. Ja nađem to na internetu i kupim mu tamo dva. Ja uzmem to i u kola u pežoa i prebacim mu ja to do Gnjilana. I on meni kaže ništa mi radosnije nisi napravio. Zašto? Ništa mi radosti nisi napravio što si mi doneo ta dva ovna. Sad treba da ideš na carinu, onaj kaže zašto nosiš, ovaj kaže zašto uzimaš? Sve su to stvari koje ne treba, ne treba.
Ovo je dobro što Vučić hoće da napravi ovo bez granice. To je dobra stvar, to razumeš, da unija bude, to je dobar posao. Tu će narod da se zbliži, trgovina, kad ti imaš pun džep. Najlepši stimulans je kad čovek ima zadovoljstvo, kad ima novac, to je najbolji stimulans, najbolji lek. I svima je dobro. Čim nema para, prazne priče i onda svi dobiju neku neizlečivu bolest i agresivnost i sve. To je problem. Dajte ljude da puste da rade, ekonomiju neka rade. Mi ćemo da napravimo posao, ja ću da napravim posao. Ja se obavezujem da neko ko god hoće da iskoristi mene i moje prijatelje da napravi tamo i da vidi za koliko brzo ću ja to da sredim. Samo kroz posao, kroz posao a ne kroz praznu priču, kroz posao. Zaposliš 20 ljudi.
Recimo ima vino sad tamo u Orahovcu. Ljudi vrhunska vina prave, vrhunska vina. Evo da vam pokažem flašu, vrhunska vina i on ovo vino koje košta kad bi se lepo upakovalo koštalo bi recimo deset eura. On ga proda za dva eura, evro, greota. Oni su nekad, “Kosovo vino” je na teritoriji Beograda prodavalo po pet miliona litara. Sad ne može ni pet kila da dotera. Eto to je taj posao koji može da se napravi.
To su te stvari gde se zaboravlja sve ono što je bilo. A sve lepo dođe. Ima para da školuje decu, ima para da obnovi vinograd, da ga unapredi da te stvari koje mu garantuju budućnost, koje mu garantuju dobar život, ništa mu više ne treba. Ništa mu više ne treba, svakom od nas. Balkan je mesto gde svi prave projekte, na štetu nas, to je problem. To je veliki problem. A ima tu puno toga.
Recimo ja, žao mi je što sad nemam da vam pokažem baš taj Turčin Nehari Skender on mi je dao recept da proizvodim šarski sir ali idući put kada budete došli to ću da napravim. Da vidite kakav je to proizvod. To kad okusite, kao da se topi u ustima. Puno tih stvari ima tamo, puno stvari ima dole koje su interesantne za život, za posao za biznis. Ima dosta recimo ljudi koji su ovde radili, po čitavoj Srbiji su radili, njih ima dosta pekara pa i dan danas su tu. Ima dosta građevinskih radnika u “Neimaru”, u “Ratku Mitroviću”, u “Trudbeniku”[2], u svim tim firmama. Svi bi ti ljudi došli da rade. Tamo dole čeka posao. Gricka nokte, deca nezadovoljna, raspadi porodica, vamo, tamo.
Kaže baš taj moj prijatelj Ramadan iz Vučitrna koji je, koji ima 11 braće i sedam sestara, pre jedo 15 godina izbije ženu, udari šamar ženi. To nije u redu, ne podržavam ja to i policajac Nemac, ovaj Amerikanac stanuje iznad njega i prijavi ga policiji. Dođe policija i odvede ga u stanicu policijsku. Kaže ja nisam imao problem sa vlašću, nego sa ovim nevladinim organizacijama. Žene u crno, Žene u belo[3], žene trista đavola. Pitaju ga što si je udario, što se niste dogovorili. Kaže da smo se razumeli ja je ne bi udario znaš. A najveći problem imam zbog vas što vi mene pitate a što vi ne uložite nešto, da se mi ne svađamo. Nemaština nas tera da se svađamo. To je odgovor njegov. Nemaština nas tera da se svađamo, a ne nevladine organizacije koje se bave rekla kazala.
Daj da se bavimo poslom, poslom. To je rešenje svih problema. Samo posao, ekonomija završavamo sve. Čitav Balkan od Slovenije, dobro Slovenija, od Hrvatske dole do, do, do Grčke, samo posao. Samo posao, dajte nam to ljudi, nemoj da zaključavate pare i da dajete samo na kašičicu ko mrtvaku, bolesniku daješ tablete. Dajte nam da radimo, zaposlite nas. Nemoj da nas terate da se bavimo politikom jer mi nismo za politiku. Mi smo za motiku, ne stvarno.
Evo ovo što sad snimate ja ne znam koliko će efekta da ima. Ko će sve da čuje i gde će sve da se prikazuje ovo. Kažem vam ako ima ljudi koji će da slušaju i koji će da ova emisija bude ta što treba, neka nas kontaktiraju, daj da radimo. To nam daj i da vidite šta će da bude. Da vidite kakva smo mi gospoda kad imamo pun džep para. Znamo mi i Bosova[4] odela da nosimo i lepe kravate. A sad idemo i bosi i goli i deca nam se bave neprirodnim stvarima. I muška i ženska. Nisam ja protiv ničega što je savremeno.
Međutim gledam sad ove gej parade. Pa to je bre jedna budalaština. On meni priča šta radi. Šta mene interesuje šta radi. Pa ja to isto radim ali ti ne pričam. 364 dana živiš i radiš to šta radiš i sad 365 dan kažeš ja se volim sa njime. Voli se i dalje niko tebi ne smeta. Koji je od tih imao problema da ga je neko napao. Evo ti dolaze kod mene u kafić i dole u kafanu. Ja ih vidim ljube se, šta me to briga, to je njegov život. Ali on oće na silu da nam dokaže da je on taj, pa i ja sam ovaj. Sad mi koji smo 99 procenat koji vodimo normalan život mi ne dokazujemo da imamo ljubav sa ženom, sa.
Vi ste blagosloveni pa ćutite…. Treba da rodiš. Šta bi bilo da si sa ženskom kad bi rodila, nikad. Neke stvari nam nabacuju koje su nam nepotrebne, nepotrebne. Nebitne su, nebitne su. I prije je bilo tih ljudi, homoseksualaca, bilo je, ali ih niko nije ni dirao ni primećivao. Isto se znalo. Ja znam, što kažu ovi Đakovčani, imaju izraz, oni su. Uvek je bila priča o njima da su oni homoseksualci. Mi se petsto godina da izvinete ali nikad nismo imali sidu. Sad ovi napraviše nam sidu, pa sad se i mi plašimo. Proizvedeše nam bolest.
To su gluposti. Strašne stvari se događaju. Ne znam biće dobro možda to za nekoga. Što ja kažem mom sinu, ne ženi se, ima 34 godine, da nemaš dečka bre, dovedi njega. Šta sad? Mislim stvarno je neprirodno, neprirodno da neke stvari nam nameću. Nameću, kažem ti kad meni žena prevodi. Kažem ti, neprirodno skroz. Pa ja nemam gde moju decu, ne rade. To su problemi. Treba nam samo posao, posao, posao.
Ja sam ‘73. godine vozio mini morisa[5], ‘73. i u Engleskoj kad se proizvodio bio je redak slučaj da ga voze. Ja sam imao nov. Zaradio sam, imao sam platu 2000 maraka. Moj brat od strica je radio u Nemačkoj i imao je platu 1500 maraka. Radio je u Mercedesu[6] dve ruke i dva šrafa ceo dan je zašrafljivao na automatu. Ja sam imao 3000 maraka, imao sam mini morisa, odela, pa sam putovao.
U Grčkoj sam bio ‘74. godine prvi put, otišao sam na servis za mini morisa. Znaš šta smo mi bili za Grke, Amerika. Oni nisu imali ni bananu, ni ovo ni ono, ništa. Ja sam poneo hiljadu i nešto dolara, ali to je, strašno je to, strašno. Pa dobro možda će bog da pomogne pa da se promeni. Ili neko da usliši naš razgovor pa će da kaže čekaj bre da vidimo, da počnemo da radimo, da se ne bavimo politikom nego daj da radimo pa da vidimo da li će tad da se smire tamo dole. A ja garantujem da oće. Ja garantujem da oće.
Marijana Toma: Super. Hvala vam puno.
Sreten Đurović: Hvala i vama što ste došli ali neka ovo bude jedan poziv za bolji život i daj bog da čuje neko ovo i da nas usliši i da i samo da nam pomogne da ovo ostvarimo.
Marijana Toma: Ja se nadam.
Sreten Đurović: Pa da nije te nade. Najlepši dan u životu je koji. Jel znate koji dan?
Marijana Toma: Ne.
Sreten Đurović: Sutra. Najlepši dan u životu je sutra. Svakog dana sutra, sutra.
Marijana Toma: Hvala Vam puno.
Sreten Đurović: Molim, hvala vama.
[1] Alb.: Bashkëpunëtori i shkive, znaći saradnik srba. Reč shki na Kosovu ima derogativni smisao.
[2] Poznate građevinske firme u Srbiji.
[3] Žene u crnom su poznata nevladina feministička antiratna organizacija. Žene u belom ne postoje, intervjuisani karikira.
[4] Hugo Boss, čuvena nemačka modna kuća, poznata po luksuznim muškim odelima.
[5] Mini moris, marka čuvenog britanskog automobila.
[6] Mercedes, marka čuvenog nemačkog automobila.