Prvi deo
Suzana Gervala: Ja sam Suzana Gervala. Rođena 23 marta, 1949.godine u Skoplje.
Eremire Krasnići: Da možete da nam govorite o ranijim uspomenama tokom vašeg rasta, porodici i vašu okolinu gde ste porasli?
Suzana Gervala: Ja imam jedno, jedno jako interesantno detinjstvo. Sada, ja ću vam pričati. Ja sam imala dve porodice, stoga ja ću pričati. Moji roditelji su došli, oni su živeli u Plav i vi znate na ono vreme, prije rata, Crnogorci su vršili veliki pritisak nad Albancima, nad Muslimana i u opšte Albanaca… i oduzeli su im imanja, potukli su njih, bilo je, bilo, hteli su obavezno da im menjaju religiju [religiju], da ih vode u crkvu da im… oni su njima menjali i imena, i šta sve ne. Tako da, moji roditelji bili su prinuđeni da se iseljavaju od tuda, ostavili Plav i ostavili su sve i da se odreknu Plave.
Eh, moji roditelji su otišli u Đakovici, jer ja sam imala ujake tamo, otac svoje ujake, znate moja baba je bila iz Đakovice i za to mi smo otišli u Đakovici. Još jednu činjenicu da vam pričam. Tetka moga oca bila je supruga Hođža Nokšićia, znači majka Esada Mekulija. Znači je bio mom ocu brat od tetke, Esad Mekulji. Kada su otišli u Đakovici, tamo, oni su tamo živeli nekoliko godina, i tako… moj otac je tamo završio školu, u ono vreme Medresa bila je škola, on završio tu školu…
Eremire Krasnići: Da li se sećate godine? Koje godine?
Suzana Gervala:… mnogo ranije, prije, prije Drugog Svetskog Rata. Zatim su pošli za Skoplje, kao što su ranije otišli za Tursku, i oni su mislili da idu u Turskoj. Oni su se smestili u Skoplju i nisu otišli za Tursku. Kupili kuću u Skoplje i tu su živeli, da živeli su tu. Tako reći: deda, baba, otac sa bratom i sa dve sestre.
Posle rata, posle rata došli su u onom stanu da žive, i tu su došli pod kirijom jedan par iz Istoka, oni. I živeli su u toj kući 16 godine zajedno sa njima. Međutim moja majka je bila planinsko dete imala je jako široku dušu. Zatim ova gospođa koja je došla kod nas, ona se zove Ema, oni su bili bračni par Ema i Ahmet i oni su bili došli iz Istoka. Kada je ona ostala u drugom stanju ona je bila imala spontani pobačaj i njoj lekari su joj rekli da ne može više da rađa. Zatim, moja mama je imala sina i ćerku i ostala je u drugom stanju i trebala da rađa mene. Pa one su bile tako bliske kao da su bile sestre, i mojoj majci je bilo nezgodno i rekla njoj: “Bilo šta ću ja da dobijem ima da ti ga poklonim tebe”. Ovako se i desilo.
Dok me dojila, majka me držala u svojoj sobi, zatim ponela mene kod nje u njenoj sobi, zatim ponela me, kod nje, u njenoj sobi. Međutim, mi smo bili blizu, u istoj kući, zajedno. Oni su zajedno jeli i pili, zajedno su živeli, kompletirani. Do ‘63. godine kada je bio zemljotres u Skoplje, onda kuća nam se rušila i morali smo da se odvajamo. Međuvremeno mene su mi dali i prezime od ovog drugog oca koji je iz Istoka, Ahmeta, i to je prezime Šoši. I kada smo mi otišli, mi smo se odvajali, Ahmet i Ema su uzeli stan sa mnom, zatim mom ocu su dali drugu kuću. Tu sam ja osećala nedostatak mojih, ne nedostatak mojih roditelja jer ja sam imala izvanredne roditelje, nego nedostajala mi je moja baba koju sam ja volela mnogo i dve sestre i brata.
Eremire Krasnići: Koliko godina ste imali vi tada?
Suzana Gervala: Ah, tada sam ja imala 14 godina, kada smo se mi odvajali. Međutim, ova Ema, moja druga majka, mene je ponela svakoga dana kod njih da ih vidim da mi prođe malo ona češnja i da se ne sekiram. Posle školskih časova mi smo otišle kod njih da obiđemo često i često da ih posetimo. Ovako ode život, ‘63. godina, zatim…
Eremire Krasnići: Koju vrstu obrazovanja ste imali u ono vreme i koju vrstu aktivnosti?
Suzana Gervala: U Skoplju ja sam bila, osim u školi, ovako u školi znate, ja sam bila i u školi za balet. Ja sam pratila i školu baleta šest godine sve dok nisam slomila nogu odnosno jednoga prsta u nozi i više nije mi dala mama da idem (smejaše). Skoplje je tada u to vreme bio napredan grad. Ja, u stvari treba da vam kažem da smo imali i klizanje po ledu… patin po ledu, i bilo je sve i svačega u Skoplju, dok u Kosovo bili su još uvek unazad. Mi smo tada došli često u Kosovo, u Peći.
Moj otac, tata Ahmet koji je mene podigao i Jusufov ujak koji je podigao Jusufa, u Peći, bili su veliki drugari. Bili su u vojsku zajedno i postali su veliki drugari. Tako da mi jako često smo otišli kod njih u Peći i oni su često dolazili u Skoplje, kod nas. Tako da, ja sam se upoznala sa Jusufom iz ranog detinjstva, kao deca. Mi smo se znali, naravno bili smo drugari ovako. Da… vam pričam…
Eremire Krasnići: Kada ste došli u Kosovo, kako je došlo do toga, ono… mislim kako ste se odlučili konačno?
Suzana Gervala: Posle kada sam ja napunila 16 godina, odnosi su počeli da se menjaju sa Jusufom. Počeo je da mi piše pisma, počeo je (smeje se) počeli drugi odnosi, ne samo drugari. Dve godine uza stope mi smo pisali pisma. Došao je ponekad, jer posle došao je u Prištini da studira i od tuda došao bih da me sretne u Skoplju, i sreli smo se. Posle, kada sam napunila 18 godina, tada Jusuf je imao 21 godinu, ja samo 18 godina, ali mi smo se uzeli. Ja sam otišla u Prištini. Moji roditelji naravno poznali su Jusufa, ali nisu hteli jer rekli su rano je: “Prvo završite škole vas dvojica, vas dvojica ne moj te, vi ste mladi”.
Međutim, Jusuf je odlučan bio da mi treba da se uzmemo i tako i ja… došao je Jusuf u Skoplje, posetio je mene. U jutro kada sam ja pošla da idem u školu, on nije otišao. Jer obično on ni jednom nije prenoćio, on sedeo danju i u veče, vratio se. On mene čekao i reče mi: “Ja ne idem bez tebe” (smeje se). I tako on me uzeo sa sobom. Ulazili smo u voz. Ja sam napisala mami jedan telegram, majko ja sam otišla sa Jusufom, i tako došli smo u Prištini. Ali gde da idemo mi u Prištini? On je tada stanovao u studenskom domu. Tako da on mene je poveo u ženski deo studentskog doma, dok on je otišao tamo gde je boravio u muški deo studentskog doma.
Eremire Krasnići: U koje vreme ste bili vi u studentskom domu?
Suzana Gervala: Bilo je 27. februar 1990.godine, [ne] 1967. godine mi smo se uzeli. Posle nekoliko dana saznao je Jusufov ujak. Došao je i uzimao je nas da idemo u Peći. Za mene on je napravio jednu skromnu ceremoniju. Došli su moji roditelji, i oni su se pomirili time. Tako da mi smo nastavili. Ali mi smo se vratili opet u Prištini. Pitanje gde možemo mi da stanujemo? Ostali smo tri meseci u Peći kod ujaka. Posle vratili smo se u Prištini. Uzeli smo stan pod kirijom. Mi smo se mnogo namučili. Ali, ali naša velika ljubav je prevazišla svemu, ljubav jedino!
Eremire Krasnići: Da li možete da nam pričate malo više, malo detaljnije sav ovaj period kojim ste vi prošli?
Suzana Gervala: Samo jednu činjenicu mogu ja da vama pričam. Na ono vreme mi smo menjali deset stanova u Prištini. Stanovi da kažem, jer nisu bili ni stanovi, bili su… na primer imali smo gde je ušao sunce, ako je bio sunčan dan jer je bio napravljen od prutića i sunce je ulazio unutra, ovoliko je bilo {pokazuje rukama}…
Jusuf u to vreme počeo je da peva u horu Kolegijum Kantorum. Ja sam završila srednju školu. Otišla sam da polažem neke ispite za ekonomsku školu koju sam ja bila ostavila na pola. I tada ja sam dobila sina, bila je ‘68-ma. Premton je rođen ‘68.godine. Nismo imali pare da platimo kiriju i bili smo prinuđeni da menjamo stanove, čas u jednom stanu, čas u drugom stanu jer nije se moglo živeti sa onim, čime smo se su… tu i tamo on je pevao je koju pesmu i dobio neki honorar. Često puta se desilo da ide Jusuf i da traži, tada banke su bile neke sitne pare, da traži 20 banke da bih kupio pola hleba. Ali i njegovi drugari su bili kao i on što je bio. Bili su studenti, svi su bili došljaci, od drugih mesta. Desilo se da se vrati i bez te polovine hleba.
Ja sam ovde, ja sam porasla u jednom velikom bogatstvu, u jednoj porodici koja je uvek imala sve i svačega, ali mene nije me to boljelo ni jednom. Meni je dosta bila njegova ljubav, njegova prisutnost. I uvek rekla sam: “Hajde uzmi gitaru”. Pevali smo. Pevali smo i legli da spavamo, spavali smo gladni (smeje se). Ali kada smo dobili sina, nismo imali ni sobu, šporet da ložimo. Njega sam rađala u maju ali kada je stigla jesen… ni smo imali! Nije hteo nikako Jusuf da dođe kod mojih roditelja, da nas oni pokriju financijski, da nam daju… nije dao, ne… bio je jako ponosne prirode i nikako nije hteo. Mi smo imali samo ono šta sam ja ponela u mirazu kako su ga nazvali, te dušek, te jorgana, te ove tepihe, te zavese… ovo smo mi imali.
Nismo imali. Nismo imali ni krevet, nego spavali smo na dušek mi smo spavali tako četiri godine. Ali kada je stigao jesen, ostali smo bez šporeta. Ovaj, Fitim Domi, Miđa Rama koji je igrao, oni su se družili. Došao je jednom kod nas, Jusuf je bio napisao jedan tekst za jednu pesmu, i kada je došao kod nas u našoj kući bilo je jako hladno i imali smo malo dete. On reče: “A šporet? Gde je vama šporet?” on reče: “Ne, nemamo”. “dobro” reče on: “uzeću ja na kredit”, reče: “kupi ću ja šporet” i reko: “i kada ti imao para, ti ćeš meni vratiti”. Doneo je nama šporet. I tako.
Naftu po nekad uzeli smo po nekada ne. Ovako jedva smo prošli, nekako. I ja, ja od velike hladnoće, od hladi, bez hrane, dojila sam dete…. Ja sam dobila zapaljenje pluća, ja se razboli. Supruga Fitim Domia, ona je bila Srpkinja, i ona, bila je prva njegova žena, ona mi dade njenu knjižicu da idem kod lekara. Otišla sam kod lekara sa njenom knjižicom. Ja nikad ne mogu da zaboravim šta je sve Fitim učinio za nas. Kada je stiglo proleće, i bilo je malo toplije i mi još nismo imali mogućnosti da platimo onaj šporet kojeg nam je on kupio, on je bio jako, jako dobar čovek… i reče: “Vratite mi šporet jer to mene treba”. A u stvari njemu nije ništa trebao, samo nekako da oslobađa Jusufa. Takvog ja uvek spominjem, i uvek njega spominjem kao velikog čoveka, čovek sa velikom dušom.
Eremire Krasnići: Kakav je bio vaš statusi ovde, vi koji niste imali dokumenta? Mislim za vas koji niste imali zdravstveno osiguranje?
Suzana Gervala: Ne, nismo imali jer Jusuf nije radio. Na ono vreme bile su bilo je zdravstveno osiguravanje društveno. Nismo… trebalo biti zapošljen i da sleduješ, i posle zdravstveno osiguranje, lečenje je bilo bez platno. Onda bila sam loše, jer ja sam dobila zapaljenje pluća, i morala sam da primim injekcije svakoga dana po jednu. Ja nisam mogla da idem tamo, tako da ja sam se naučila da sama sebi dajem injekcije. Uzela sam i sama sebi dala sam injekcije. Posle počela sam da dajem i deci, itd. Jer prema situaciji, čovek se prilagodi.
Ali kasnije, brat od tetke moga oca, Esad Mekulji pomagao je Jusufa, zaposlio je njega u Pozorište, kao šaputaće u Pozorište. I tu je jedno vreme radio. Tu je počeo da primi malo plate. I mi smo počeli malo da dođemo k sebi. Uzeli smo jedan stan malo bolji tamo u Drago danu, tamo. I tamo nije bilo bog zna šta ali da kažem dobro.
Eremire Krasnići: Ovde u Prištinskom Pozorištu?
Suzana Gervala: Da u Prištinskom Pozorištu, da. Osim toga posla na šaputanje, i pored toga Jusuf uzeo i prevodio je drame. Tako da većina drama koja ima danas pozorište, mnogo od onih starih drama su bile prevođene od Jusufa. Jer Jusuf je prevodio jugoslovenske jezike: Makedonski, Srpski, Slovenski i francuski. On je bio prevodilac. Ovako polako počeli smo da dođemo k sebi.
Jusuf je imao dobrog drugara i Teki Dervišia. Teki Derviši tada kada je izašao iz zatvora, sa Goli Otoka[1] otišao je u Skoplje da radi u novinu “Flaka”, kod “Flaka e Vlaznimit” [Plamen Bratstva]. Kada je on otišao tamo da radi u Skoplje, tamo od tuda je pozvao i Jusufa. Rekao je: “Hajde da radiš ovamo, u početku kao prevodilac to za početak”. Tako da mi smo se spremili i otišli smo u Skoplje. Tamo on je radio dugo vreme kao prevodilac, zatim kao novinar, naravno, tu kod “Flaka”. Ali, isto vremenom mi smo dobili i jednu ćerku, posle nekoliko vremena ili jedne godine tako nešto, mi samo što smo dobili ćerku tamo u Skoplje u ‘71.godini onda njega su zvali u vojsku. Otišao je u vojsku u Manastir.
Tu su se prekinula plata i sve (smeje se), ponovo…
Eremire Krasnići: Šta ste uradili vi, mislim čime ste nastavili život ?
Suzana Gervala: Pa ja sam naravno prešla kod mojih roditelja da živim, tamo ja sam radila goblene, ne znam da li ste videli vi?
Eremire Krasnići: Da.
Suzana Gervala: Eh, na ono vreme gobleni su bili mnogo aktuelni i ja sam prodala moje ručni rad, goblene. Ja sam radila i prodala goblene da bih mogla da pošaljem za Jusufa, on je pušio… I kada je trebao nekad da putuje njemu je bio potreban novac i tako. I naravno mene su pomagali i roditelji. Isto vremenu bio je i njegov brat Bardi, njegov brat i on je bio u vojsku. Na isto vreme su bili Ali on je bio tamo u primorju, tamo u Split, ili je Rijeka, mislim bio je u Rijeku. Tako da . Marinac je bio i on. I…
Eremire Krasnići: Koliko je ovo trajalo?
Suzana Gervala: [nije čula pitanje].
Eremire Krasnići: Koliko vreme je on bio u vojsku?
Suzana Gervala: U vojsku, jednu godinu. U međuvremenu on je otišao i polagao dao ispite. Završio je fakultet, jer ako ima završen fakultet, vojni rok bih trajao jednu godinu ako ne onda bih trajalo dve godine vojni rok. Tako da, on iz vojske otišao je da polaže ispite u Prištini. Završio je. Otišao je tamo i da peva u Akordima, i tamo su ga zvali da peva jer on celo vreme je pevao… rekli su dobro ti si opet srećna sa njim. Da li će da ti zapamte….
Tako da kada su objavili jedan konkurs za novinara ovde u Prištini, javio je mene Teki Derviši i ja sam njemu pripremila dokumenta, došla sam ovde i predala sam u “Rilindje”. Došao je on i pojavio se prema konkursu i njega su izabrali da prime. Kada je završio vojsku onda mi smo došli direktno ovde, ponovo vratili smo u Prištini, ponovo!
Eremire Krasnići: U kojoj godini povratak?
Suzana Gervala: Mi smo se vratili ‘71.godine, krajem ‘71.godine. Ali treba da se vratim još jednom i kod njegove porodice, kod majke Aiše. Otac Jusufa, Bardoš Gervalla, bio je čovek koji je ratovao za vreme drugog svetskog protiv Srba i Nemaca. I to kako, on je imao svoju četu i nije dao da ulaze u toj zoni, ni oni, ni ovi. I on je imao jednu ženu iz Plava, bila je ona. Ja nisam znala ranije ali kasnije smo saznali. Ona je bila moja rođakinja. On je imao sa njom, mislim sa onom ženom samo jednu ćerku. I ona je bila… ali on je bilo čuveno ime nije mogao da ostane sa njom samo sa jednom ćerkom. Naravno da u ono vreme bilo je razlike između ćerke i sina… sin je bio…
Tako da oni njega oženili. Sama žena je njemu pronašla ženu, majku Aiše, moju svekrvu, bila je devojčica od 16 godina, dok on je imao 46 godina, a ona je imala samo 16 godine. Njegova ćerka je bila samo pet godine starija od njegove dovedene snaše. Majka Aiše je rodila četvoricu, tri mušku decu, ja boni tri sinova: Hisena, Jusufa i Bardia. Ali pošto je on bio kačak, njemu su uzeli zemlju kompletno i dali su Crnogorcima koji su bili došli tada, kolonisti, su stigli, i dali su njima. Bila je jedna porodica Šalić, Šalić tako su se prezivali, oni su njima dali sasvim njegovo imanje. Dok on je bio prinuđen za celo vreme da bude sakriven, nije smeo da izlazi u javnost, jer njega odmah bi ga uhapsili. Sa tim životom, uvek sakriven po vrsnim podrumima, uvek u tajnom i tako on je dobio tuberkulozu i umro je. Umro moj svekar.
Majka Aiša je imala troje dece u to vreme i prema tome, osnivajući se na zakon, barem tamo je bilo taj zakon. Da se ona vrati za drugog brata ili nekog iz porodice, da se udaje i da ne ostavlja decu. Ili da ostavlja decu ili da se udaje za drugog čoveka u istoj porodici da bih mogla… da bih živela tu. Tako da nju su udali za brata od strica, deverov sin koji je bio za pet godine mlađi od nje. Sa njim ona je rodila jednoga sina, zvao se Avdul, tako da oni su sad četvoro muške dece. Ali ovaj drugi muž kada je otišao u vojsku u Sloveniji, i video mlade ženske bez dece, on više nije se vratio kod majke Aiše. Majka Aiša je uzela troje dece, osim Jusufa, jer Jusufa je ostavila kod brata, kod svog ujaka jer oni nisu imali decu…. On je imao jednu ženu iz Dubrovnika, ona bila i…. Živeli su jako dobro. On je bio vozač, dok ona bila je šnajderica, živeli su lepo. I oni su ostavili Jusufa u Peći dok tri sina je uzela i otišla za Sloveniju, u Jasenici. Tamo bila je Železara tako se zvala, metalna proizvodnja bila je tamo.
Ona tamo je imala i dva sina od devera koji su tamo živeli, oni su bili otišli ranije. Otišla je tamo, kada je otišla tamo, on je pobegao od tuda, otišao je, on je pobegao od tuda iz Slovenije u Švedskoj, onaj drugi muž. Zatim ona ostala je tu. Radila je kao čistačica u istoj fabrici, samo da podigne decu i tako ona živela tamo 16 godine rada u Sloveniji, majka Aiše. I kada sam se ja udala, tamo je bila ona.
Kada su se porasla ova deca: Hiseni, Bardi i, i Jusuf, oni su izvršili pritisak nad onog Crnogorca koji je koristio imanje, da oslobodi i da vrati imanje. Tako da on je bio prinuđen da prodaje to imanje, i bilo je red kao prvo da nudi one čija je zemlja bila. Tako da Jusuf je podigao jedan kredit, i to, on u to vreme je radio u Pozorište. Jusuf, uzeo kredit i kupili smo onu zemlju. Našu zemlju. Na ono naše imanje on, on, on, on Crnogorac bio napravio jednu kuću. Ta kuća je gde aktuelno je kasnije živela majka Aiše.
Eremire Krasnići: Znači, ovako sad vratili su se cela porodica iz Slovenije?
Suzana Gervala: Da oni su se vratili iz Slovenije i živeli su tamo, da…. Posle nekoliko vreme Jusuf sa nama vratio se iz Skoplja. Jusuf se zaposlio u “Rilindje”. Stanovali smo na jednom malom stanu, u Ciganskoj mahali bila je jedna kuća. Kasnije on je dobio jedan stan, u Sunčanom Bregu, tu su nam dali stan. Kada smo dobili stan, mi smo se odlučili, da odlučili smo, odlučili da rađamo još jedno dete u novom stanu. I takao mi smo dobili još jedno dete, dobili smo Ergona.
U to vreme su živeli Bardi i Avdul, znači braća Jusufova. Oni su živeli kod nas, bili su studenti, u fakultetu. Oni su studirali engleski jezik. Posle nekoliko vremena, jedna prijateljica Jusufova sredila je Bardu, ta drugarica zvala se Hida Halimi. Eh ona je sredila da Brat Jusufov ide za Nemačku, da ide i da radi tamo u Nemačkoj kao socijalni radnik. Bard otišao je u Stuttgart i radio je u Ludwigsburg, radio je kao socijalni radnik. Avdul je ostao još malo. Posle kada su otkrili Jusufa, uhapsili su Avdula i Hisena, dva Jusufovu braću.
Eremire Krasnići: Kada se prihvatio tim poslovima Jusuf…
Suzana Gervala: Jusuf se obuhvatio…
Eremire Krasnići:… da li je to bilo za vreme protesti ‘68-me?
Suzana Gervala: Da, bila sam i ja sa njim, bila sam i ja. Bila sam i ja tu zajedno i ja sam bila prisutna.
Eremire Krasnići: Kako vi ste sarađivali, da li vi možete da nam kažete nešto više.
Suzana Gervala: Da vam pravo kažem ja nisam bila sa njim zajedno, u centru tamo, ali mi smo zajedno izašli i ja sam sedela sa nekim njegovim drugaricama, zatim on je bio tamo u gužvi, tamo gde su ubili jednog mladića, tu blizu njega. On je upisao sa velikom tugom, više puta taj događaj. Bile su masovne demonstracije, mnogo, mnogo ljudi, masa, ali bila je mnogo nasilne. Zatim… gde sam ostala? (nasmeje se)
Eremire Krasnići: Oko protesta i angažovanja…
Suzana Gervala: Da…
Eremire Krasnići:… oko organizacije…
Suzana Gervala: Jusufa je bio angažovao Sabri Novosella, zajedno sa Adem Demačiem, oni su ga angažovali. On je bio prihvaćen jako rano. Kao što smo, kako smo došli ovde, znači on odmah se… on je imao, on je imao oko 25 godina kada se ubacio. On je imao i u Peći probleme, i radio je, ali ono baš tamama taman to je bilo kada je napunio 25, ili 24-25 godina, ne znam tačno koliko je imao, ali. On se angažovao u Nacionalnom Pokretu za Slobodu Kosova i za Ujedinjenje Albanskih Ognjišta. Bio je, u to vreme sa njim je rukovodio Adem Demači i direktno ovako, direktno sarađivao imao je i Sabri Novoselu. Jusuf je napisao trakte, pisao je status, ono sve on je napisao. Mi smo napisali zajedno kod kuće, posle od naše kuće su raspodelili.
Moj sin, Premton otišao je u školi. Ovaj Sabri Novosela je imao jednu šnajdersku radnju i mom sinu Premtoni, oni su mu napunili školsku tašnu puno, jer mu bilo blizu njegove škole, oni njemu napunili tašnu sa trakte koje je uradio, i on je otišao u jutro rano da dostavlja njima. Dok on njemu je dao po jedan bombon, ili nešto jer on nije znao šta sve ima u tom materijalu, naravno. Ja sam se uvek plašila da neće negde pasti, da neće neko da otkrije, uvek sam otišla posle njega, ali umalo dalje, da ne bih… on je bio dete, bio je jako mlad kada je nosio to. Zatim sin od devera, Hisenov, on je došao za vikend, dolazio je uvek subotom, dolazio je u Prištini. Posle i njemu su dali da ponese tamo u Dečane, u Peći i mnogo je bila velika raspodela sa one strane tamo, puno ovih stvari.
Ali, 1990, ne 1979, tamo u Duboviku su otkrili delatnost, tamo u Dečane se otkrila da ovi samo dele trakte, da…. I otišli su kod kuće, kod Hisena, Avdula, znači kod mojih devera, po kuća izvršili pretres, i naravno pronašli su, njih ne nisu….Kod nas nisu našli ništa, tamo su pronašli su nekoliko trakte, i neke stvari. Uzeli su dva brata uhapsili. U jutro… noću ovo…. U jutro u devet časova prepodne, samo kada smo čuli zvono. Jusuf je otišao na posao u “Rilindje”. Ja, kada sam otvorila vrata, bili su trojica muškaraca i jedna žena, i rekli mene: “Mi smo ti i ti, dolazimo kod vas jer dobili smo naređenje da izvršimo pretres kuće”.
Ušli su u kuću. Izvršili su pretres kuće. Ne, onako pretres, nego počeli su u devet časova i trajalo je do u tri časova popodne. Bila je jedna srpska žena, bio je jedan dečko iz Peći kojeg ja sam ga poznala, mi smo njega poznali, onog čoveka koji je radio sa njim i onu dvojicu. Nemoj, mi smo imali mnogo knjiga, previše. Svaku knjigu su prelistali, a kamoli dušeci, i sve i svega, sve, ama baš sve. Oni su celu kuću okrenuli naopako. I nisu našli baš ništa u našoj kući. Međuvremeno, dok su oni bili u toku pretresa stiže Jusufov brat od strica iz Dubovika, pored vratima. Kada sam ja izlazila, evo njega vidim.
Reko: “Hej šta ima novo?” on: “Uh”, kaže: “bili su tamo” ja, zatvori vrata: “Bili su tamo i uhapsili su Hisena i Avdula” kaže: “samo došao sam da vas javljam”. Reko: “Beži ti sada, da te ne vide”. On je otišao… i kao na sreću mene dolazi majka iz Skoplja i moj ujak. Moj ujak je imao kola.
Eremire Krasnići: Jeli bio Jusuf kod kuće?
Suzana Gervala: Ne, Jusuf na posao celo vreme. Oni su došli. Samo što su došli… dok su oni izlazili , ovi su izlazili. Kada su došli oni, mama ostala sa decom, deca. I sada kažem mom ujaku: “Brzo da idemo do ‘Rilindja’” reko: “treba da se sastajemo sa Jusufom”. Kada sam stigla kod “Rilindje”, oni su stigli već u “Rilindje”, da. Kada sam otišla tamo kod portira ja njemu kažem: “Ja bih, odmah da se pod hitno sastajem, molim nazovite mi… reko: “odmah da mi ga, pod hitno da mi ga pozovete Jusufa” jer: “Zašto? “Kaže: “Ovi psi” kaže: “za Jusufa su došli?” Jer njega su uvek mnogo voleli. Jusuf je bio mnogo srdačan sa ljudima. Svi su njega voleli. “Da” reko.
Onda on je nazvao. Jusuf je silazio. Da, Jusuf je bio poznato ime i kao pevač, kao novinar, i nisu otišli, nisu pošli pravo kod njega u kancelariji da ga uzimaju, nego prvo su otišli kod glavnog urednika da govore sa njim, da uzimaju dozvolu i da ga uzimaju. Ja sam ga zvala. On je došao, silazio je u hol, u bife. Ja mu kažem: “Ovako, ovako, ovako se desilo”. Sve sam njemu pričala šta se dešavalo kod nas i u Duboviku i tamo. Reko: “Samo da znaš”.
Međuvremeno došli su oni. Sedeli su u drugom stolu. Nas su nam dozvolili da završimo razgovor. I u to vreme stiže i Kadri Ređa tu, on je jedan Jusufov drugar. Sedeo je i on sa nama. I mi nastavimo razgovor kojeg sam počela. Kaže: “Idi kući ti kod dece” reče: “vidi decu”. Kaže: “šta su uzeli?” Ja: “samo pisaću mašinu”. Mi uvek smo poneli tu pisaću mašinu, poneli smo je svakog dana, Jusuf kada je pošao da ide na posao, uvek je poneo, samo da je udalji od kuće, poneo je kod Sabria. Toga dana nije jer… probudio se kasno, bio je u velikoj berzini i nije poneo mašinu. A papire nešto nisu pronašli ništa.
Reko: “Mašinu su odneli”. “Dobro,” rekao je: “mašina traje dok se utvrđuje, tu je potrebno vreme, ima vreme” kaže. “Drugo nešto?” “Ništa kažem ja: “nisu uzeli”. Ali, imao je Jusuf još jednog dnevnika tu i kada su oni bili tu ja sam stavila detetu, mlađem sinu u peleni, tu sam je stavila… sakrila sam. Pa znate i u kupatilo kada sam ja ulazila oni su došli da vide da nisam nešto bacila u oni su otišli da stave ruke u da vide da nisam nešto stavila, bacila u kupatilo. Toliko su bili…
Eremire Krasnići: Da li je vama ovo prvi put što se ovo desilo?
Suzana Gervala: Da, nama da. Onaj, čovek iz Peći koji je bio kod kuće, on me poznao. Otišao je on , kako su oni ulazili, otišao je prema radnog stola Jusufa. I otvorio je sve fijoke, izvadio je sve što je bilo. Tu je Jusuf držao pasoš. Tu je bio i Tekiev pasoš, ne znam šta sve nije se dogodilo tu, i neke druge stvari po…. On pogledao je sve i, sve je uzeo pregledao, pregledao, i vratio na svoja mesta. Rekao: “Vala dobro držiš kuću, halal tebi” kaže: “čisto” rekao je onaj čovek. “Ali ovaj sto tvoga muža, izgleda nikad je ne čistiš”. Razumela sam on mi reče da maknem one stvari, ja sam tako razumela. Ja sam tako i razumela šta je hteo da kaže.
Otišli su oni tamo na razgovoru u “Rilindje” sa Jusufom, i došao je Jusuf kod kuće. Napustili su ga jer nisu ništa pronašli. Došao je kući. Ali oni su došli dole sa, stigli su kolima dole pored ulaza. Tamo su sedeli. Kada je bilo oko jedanaest časova po noći, Jusuf, mi smo ugasili svetlo ko bajagi spavamo, kao da nema nikoga, kao da se sve završilo. Mi smo bili kod, tamo kod, kod Đambaze tamo kod onih zgrada na Sunčanom bregu. Bili smo na petom spratu, ali bili su stakla sa svih strana se videlo. Oni ulazi su bili na stakla sa svih strana.
Za sreću, na donjem spratu jedno staklo je bilo slomljeno. Tako da Jusuf je silazio pužići onim stepenicama mračno i izašao je kroz onog slomljenog prozora sprata, pozadi zgrade, izašao je i otišao da govori sa Sabri…
Eremire Krasnići: Ljudi svoje organizacije?
Suzana Gervala: Da, ljudi svoje organizacije. Oni su mu rekli da beži jer su saznali mnogo i…. Ovaj… ja sam se pozdravila za uvek sa Jusufom, jer rekla sam oni će njega da uhvate, i ima da ga ubijaju, jel? Nije se znalo tada, bila je jako opasna situacija, tada. Kada je otišao, od tuda posle morao je da beži iz Kosova, da se beži iz Jugoslavije, otišao je pravo kod Skendera Bljakaj. Skender Bljakaj bio je naje bolji drugar Jusufov. Otišao kod njega, zvonio je. I rekao: “Ja sam prinuđen da idem od inače drugog i nema”. Ispričao je dobro i dobro i oni su ustali i otišli za Peć. I u Peći, Jusuf je imao Envera Kastratija, i on njegov jako dobar drugar, jer nisu smeli svakome da se….
I pošto toga dana Enver je bio sa gripom, dao je bratu, brata. Bio je Sali Kastrati, brat jer on je bio dobar šofer, još bolji. Otišli su i uzeli su kol… zatim sa Salihovim kolima oni su njega prebacili u Sloveniji, u Jesenici su ga poneli. Tamo su bili njegovi braća od strica. Tamo on se nadovezivao sa Bardom, da izlazi Bardo u Austriji, jer tamo ima jedan tunel koji nadovezuje Sloveniju sa Austrijom, e tu da izlazi Bardo, preko tunela i da ga sačeka.
Eremire Krasnići: Da ga sačeka?
Suzana Gervala: Da. Za nesreću, Bardi je promenio stan, promenio je i broj telefona i nije mogao na nikakav način da se nadovezuje sa njim. Bio je prinuđen skoro jednu nedelju da ostane unutar Slovenije da se krije. Međuvremeno pozove mene Skender Bljakaj, odnosno žena Skender Bljakaj, Igbala, mene pozove. Kaže: “Izlazi u pijacu” reče. Ne, otišla u školi kod sina i rekla je sinu: “Kaži mami da izlazi kod pijace u toliko i toliko časova”. Izlazila sam ja u pijacu. I ona mene kaže: “Jusuf nije mogao da izlazi” rekla. Mi ko bajagi u kupovini i… ja nju pratim. I ona mene kaže: “Ti treba obavezno da pronađeš taj broj”, i reče, jer je došao otac Bardine žene. Bio je u poseti kod njih i vratio se, i verovatno treba imati njihov broj. Otac Bardine žene bio je iz Glođana
Tako posle ja, šta da radim, kako da učinim? Moja majka ostala je tu. Ja sam pošla, ulazila sam u autobus i otišla sam za Peć. U Peći imala sam jednu moju rođakinju, od ovoga tata Ahmeta koja je imala devetoro sina. Otišla sam i lupala sam u vratima i rekla sam: “Čika Sali, treba mi jedan sin vaš” i reko: “moraću da idem do Dubovika. Meni su mi uhapsili” reko…. Svima smo rekli da je uhapšen Jusuf jer nismo smeli da govorimo da je pobegao. I on kaže: “Ne, jednog nego uzmi devetoro”, reko. “Ne”, reko: “meni je jedno dosta jer ne mogu sama da se popnem u taksi i da idem u selo”. Sama, noću, žena da ide ne valja.
Tako da uzela sam onog dečka, i uzeli smo taksi i otišli smo u Dubovik. Ali, vi niste bili u Dubovik? Na ono vreme nije bio put do naše kuće. Bila je jedna glavna ulica, posle nekoliko uličica. Taksi ustao tamo u glavnoj ulici, naravno. I ja sam rekla onom dečku: “Ti da se vraćaš” reko: “zajedno sa taksistom”. “Ne”, rekao mi tata: “ti ima da se vratiš”. Da ih ne uzimam na vrat… tamo ona kuća bila je, ona kuća sve okolo imala je policiju, kompletno. Reko ne volim da ga neko vidi ovde. Tako da ja se vrati da vratim onog dečka.
Ja sam stigla kod rođaka u devet sati, ponoći, govorim za decembar mesec, noć. Stajala sam kod jedne Jusufove rođakinje, tu joj bila kuća, malo bliže. Reko: “Da mi daješ sina do…” reko: “do tamo”. Jer mi imamo i jednu reku pored kuće. Reče: “Nije sin ovde” reče. Onaj stari se plašio. Kad već sin izlazi. “Dobro,” reko, “daj mi jedan fenjer” reko: “zadrži sina”. Uzela sam fenjer, u to vreme po seli je bilo puno psi, i ono mnogo opasni. Meni mi je bio rekao jednom Jusuf ne moj da se plašiš: “Ne moj da se plašiš od psi” i rekao mi: “kada ti se približe psi ” rekao: “ti čučni i pogledaj ga na oko.” Rekao: “Nema da ti se ubaci”. One stvarno je tačno.
Ja sam izvadila jedno drveta od plota, od nekog plota tu. To u jednoj ruci, u drugoj fenjer, u jednoj ruci drveta i idem na dole. Stigli su nekoliko psi tu. Ja sam se čučnula, sedela sam malo. Oni gledali me, gledali i otišli. Kada sam otišla kod reke, bilo je padala tolika kiša da je odnela i onaj drveni mostić koji je bio nad nje. Odnela ga voda sa sobom. Šta da radim? Da ulazim reko može i da me odnese sa sobom. Da ne ulazim, moram obavezno da idem. Ušla sam po vodi. Sa onim drvetom u ruci ja preskočila sam reku. Stigla sam tamo. Kad vidi naš kućni pas ne daje mi da ulazim, ni je mi dao da ulazim u dvorište. Toliko su ljudi bili tu da pas je pobesneo više. Posle ja sam jurila i ušla sam. Ja sam govorila njemu, govorila i nikako nije hteo. Onda brzinom sam jurila… jer znala sam da on ne ujeda.
Kada sam ja ulazila tu unutra bila je nona Aiše sa dve snaje i njihovom decom. One su se čudile kada su me videli u devet sati, noću. Onda sam ja ušla, uzeli mi obuću da mi suše, osušili mi, jer naravno ja sam imala čizmice ali mene ušla voda unutra. Osušili mi čizme, osušili mi odeću i sve. Ja sam legla da spavam. Kada sam ja legla da spavam rekla sam: “Nona, ja ću da spavam sa Hisenievom ženom, noćas ču sa njom spavati.” Reko: “I sutra u jutro ja…” I šta je bilo dobrog, ja zaboravi da im kažem, kada sam ja tamo stigla rekla sam njima: “Ja ču” reko: “da mi ga date nekoga da idem do Glođane da uzmem broj telefona”. “Ne”, reko: “ja sam donela broj” kaže: “ovde”.
Tu sam se ja spasila da ne idem noću, morala bi da idem peške do, do Glođana. I rekla sam: “U šest sati nona, ima da se budimo i da idemo. Možeš da me ispratiš do Peći”. Ja sam legla da spavam sa onom ženom. I rekla sam joj: “Slušaj” reko: “Jusuf, nikome ne smem da pričam, tebe ću da ti kažem da kada budeš otišla tamo u zatvor kod Hisena, ti možeš da pričaš u zatvoru da Jusuf će da beži. On je njima pobegao, i sada ide. Ovoliko. Niko osim mene i tebe ne sme da zna”.
I ustala sam, ustale smo u jutro, ja i nona, nona Aiše. Izašle smo okolo kod jednog drugog mostića. Izašle smo na putu. Iz ove ulice, autobus mnogo daleko je bio stajao, nije bilo na ulici za Dubovika, ali morali smo da pređemo po Krušeca da prolazimo i posle. I danas, i dan danas nema autobus u ovo… otišle smo peške, idi, idi, idi, nije niko… prošli su različita vozila i nisu smeli da nas uzimaju jer su poznavale nonu. Plašili su se ljudi u ono vreme. Kasnije stajala je jedna mala Fića. Rekla nona, kaže: “Idi da te neko ne vidi, dobićeš…” “Ulazi” reko: “nona” reko: “ja ću da vas prebacim”. I prebacio je nas do autobuske stanice.
Mene isprati nona do autobuske stanice. Posle nona imala je sestru tu, i brata, i otišla je malo kod njih. Ja ušla u autobus i stigla sam u autobusku stanicu. Stanica…
Eremire Krasnići: Ovde u Prištini?
Suzana Gervala: Ne, sišla sam, sišla sam kod, tamo gde je sada, tamo gde je Univerzitet, tu sam sišla. Kada sam sišla tu ja sam se plašila da me neko ne prati. Onda popela sam se na jedno… jer bilo je rano jer u osam sati smo ostavili da se sastajemo u pijaci sa onom ženom, od onoga Skendera. Ulazila sam u jedan drugi autobus i otišla sam u Kosovo Polje. Kada sam otišla do negde, posle uzela sam drugi autobus i vratila sam se iz Kosovog Polja. Kada su zatvarali vrata, ja sam pružila nogu tako u vratima, kada već se zatvarala su se vrata. Ovako se zatvorila ona {pokaže rukama}. Ja sam postavila vrata, nogom ovako. Kada je trebao da krene autobus samo sam povukao i skočila sam iz autobusa. I ako je neko bio unutra, onda je unutra.
Uzela sam taksi i pravo u pijaci, otišla sam. Ja ono, i u ono vreme je bilo papirnih maramica. Ja sam bila napisala broj u jednu papirnatu maramicu i stavila sam na onu njihovu kesu. Kada su otišle tamo, ja sam im dala broj, dala sam onoj ženi. Ona ko bajagi ona se kija i ja upravo njoj dajem maramicu njoj, i ona je uzela.
Broj unutra napisan. I rekla sam: “Unutra ti je”. I oni posle su poslali ovaj broj Jusufa, Jusuf je izašao preko jednog tunela. Taj tunel je dugačak osam kilometara, to je onaj tunel koji nadovezuje. Preko tog tunela je prošao voz. I ako bude prošao neki voz, on se sakrio, jer bile su tako neke mesta gde bi se moglo kriti, krivine.
Kada je izašao on u ono mesto gde je trebao da izlazi, bio je skroz po crnjen jer u ono vreme vozovi su bili pod parom. Međutim izašao je tamo gde treba, tamo gde su trebali da se sastaju sa Bardom. Zatim, od tuda on je poveo u Nemačkoj i njega je prijavio, i…. Dok ja sam ostala sama sa decom ovde. Jedan mesec posle polaska Jusufa. Skoro mesec dana, i po gotovo svaki dan su me zvali i odveli u policiji.
Eremire Krasnići: Jel da? Šta su vas pitali?
Suzana Gervala: Stalno su rekli: “Gde je Jusuf?” Ja njima rekla sam: “Gde je Jusuf? Tamo gde ste ga vi uhapsili? U zatvoru treba da bude”. “Ne,” oni su rekli: “nije. Gde je? Gde je?” Sećam se jednoga dana barem, nikad neću da je zaboravim. Pronašli su telefonski broj Bardov, jer Bardi je radio kao socijalni radnik pa je bilo da se nađe njegov broj. I ja sam bila u policiji, oni pozovu broj Bardov u kućni broj. Javlja se Jusuf. I on reče: “Govori sa Jusufom i kaži njemu da se vrati”. Ja u policiju, unutra.
I ja, “Jusuf kako si, jesi li dobro? Šta radiš?” Reko: “Jusuf” reko: “ovi, ovi ovde” reko: “ovi ovde kažu da se vratiš jer nećemo njemu ništa da uradimo”. On reče: “Kakav povratak, makni se njima, oni su ovakvi”. Kažem: “Pa, ovi ovde” reko: “ovde sam ja”. Kada sam rekla ja sam: “Ovde gde sam ja”, on mi upali šamar, a on još na telefonskoj vezi bio je Jusuf. I on od tuda počeo je da viće: “Nemoj da je takneš, ne moj jer…” on je vikao sa one strane. Jusuf je teško doživeo to mnogo: “Ima da uradim ovo i ovo, ima da im…” I više ja sam zatvorila slušalicu telefona.
I drugih puta kada sam otišla, šta sve nisu mi uradili! Mene su me tukli, veliku torturu, su me, su me… Kasnije sam Jusuf javio se gde je radi nas, da nas ne diraju, da nas ostavljaju na miru i da nas ne prave toliku torturu, naročito meni. I posle toga kada se on javio, ponovo oni su me uzeli i rekli su mi, da ga ja ubedim da se vrati: “Ubedi ga da se vrati”. Rekla sam: “Pa ja ne mogu da ga ubedim da se on vrati. Kako bih ja mogla njega da ubedim da se vrati? Kako bih on mene slušao da se vrati?”
Kada smo dobili mlađeg sina, Jusuf nije uopšte registrovao njega u… nije bio nigde upisan. Ja sam htela da vadim pasoš i da bežim negde, jer ovi, jer i ja sam radila sa Jusufom, trakte kada je on radio na primer, i drugih stvari. On, on meni diktirao ja sam napisala. Celo vreme, celo vreme ja sam sa njim radila i mnogo stvari znala sam i ja. I oni su mi rekli da ja treba da izlazim: “Ti treba da izlaziš”. Kako da izlazim? Ni mlađeg sina nisam bila upisala, nisam prijavila. Onda moj otac je nekako sredio u Skoplje, jer njega sam rodila u Skoplje.
[1] Politički zatvor u Hrvatskoj.