Prvi deo
Sulejman Ćolaku: Rođen sam u Zjumu 30. maja 1924. godine, tako je zapisano u dokumentima. Imao sam majku i oca, brata i tri sestre, dve su umrle, jedna je još živa. Ja sam bio pastir, i bio sam veoma mlad kada sam održavao goveda. Imao sam deset-dvanaest godina kada sam održavao goveda. Kada sam napunio dvanaest godina, kada sam imao 13 godina odveli su me u Prištinu, moj otac je imao pekaru. I u Prištini me je zahvatio rat u Jugoslaviji, imao sam oko 17 godina kada je rat počeo.
Tri derzhava[1] su se sastale: Nemačka, Italija i Japan. Ove tri su počele rat. Rat je počeo u Evropi tokom ’27… ’37, ili ’38, ne znam, mogu samo da vas slažem. Tokom ’39. Italija je okupirala Albaniju, [kralj] Zog je otišao, [Italijani] su došli bez ijednog pucnja, ništa.
Hajde da se vratimo na Prištinu. Dok smo stajali na vratima pekare čuli smo neke glasove, ljudi su počeli da vrište kada su videli Nemačke avione kako pristužu. Bilo je četiri-pet aviona koji su išli ka tyrbe[2] Sultana Murata, jer je aerodrom bio u blizini. Imali su šest aviona tamo, Srbi, i spalili su ih i onda su otišli ka Kodra e Trimave,[3] gde je bilo skladište, sve su ih udarili, spalili su ih.
Kada su Nemci ušli… Kada su Nemci ušli, prvo je bilo sam deset Nemaca ukupno, kao da nije bilo rata. Oni [Jugosloveni] se nisu borili protiv Nemaca, nije bilo rata, nisu se borili protiv Nemaca. Nije bilo rata, ali njihova vojska se raširila svugde, vojska je stajala u redu od Podujeva do Prištine. Prvo, troje Nemaca je došlo sa motorima, i imali su nešto da okače sa strane, tu je sedeo jedan, a druga dvojica na drugoj strani, tako da je u jednom trenutku bilo njih deset. Ubijanja su se dešavala širom Prištine, ubijanja i ništa drugo.
I šta da se radi onda? Išli su od Prištine do Janjeva, Nemci, jer su tamo živeli katolici. Vesti su buknule kod nas u Prištini da vojvoda Kosta i neko ko se zvao Pećanac dolaze ovde, kako bi izvršili masakr u Prištini. I šta da se radi? S obzirom da smo se mi pekari okupili zajedno, bilo nas je oko trideset i tako smo otišli u Sadikaga.[4] I bila je jedna oda[5] četiri puta četiti [metra], ili četiri puta pet, nešto tako. Nas je bilo trideset koji su ostali budni tokom cele noći u slučaju da se nešto desi, ali ništa se nije desilo. Ujutru smo se probudili i otišli smo u naše pekare, u naša mesta i počeli smo da radimo.
Nemci su došli sa svojom vojskom, koja je okupila [ljude] odasvud, i odveli ih u vagonima u Fushe Kosova[6] kako bi ih poslali kao zatvorenike u rat u Nemačkoj. I onda su se Nemci pojavili i ovde u Albaniji, od Vučitrna[7] dovde. I Mitrovica je ostala pod Srbijom, jer su oni radili sa srpskim novcem. Bio je čovek koji se zvao Nedić,[8] demokrata koji nikada nije pobedio, ali kada su Nemci došli on je pobedio.
Sa druge strane, put ka Albaniji se otvorio, ljudi su ulazili i izlazili bez papira, bez ičega. I tako je to išlo koliko ja znam, jer sam ja to iskusio. Ovde na Kosovu, vojska je bila italijanska, bili smo pod Italijom. Bilo je brigada, ne samo jedna, nego mnogo koje su zvale Balli Kombetar[9] brigade, bilo je mnogo njih. Kako god, tako smo i osnovali jednu vojsku u Srbici 1943. godine, bila je poslata u Prištinu, a osnovana u Srbici. Ljudi su odlazili, regrutovani vojnici, ja nisam bio deo toga. Regrutovali su mnogo vojnika iz Albanije, ali Italijani su bili glavni. U nekom trenutku avionu su počeli da dolaze, i nakon što su bili iznevereni [sic], Italija je počela da pušta Američke i britanske avione da pređu ovde i da sipaju gorivo.
Oni su došli, stotinu njih, ili pet stotina, ili dve stotine… Ne mogu da kažem, otišli su u Nemačku kako bi bombardovali ili u Rusiju jer su Nemci preuzeli mnogo država. I onda nije bilo ništa dok nisu partizani došli, pre nego što su partizani došli Nemci su jurili komuniste, ubijali ih ili su ih slali u zatvor. U Prizrenu gde je sad stara kancelarija, obesili su deset Albanaca i dvoje shkije,[10] Albanci su bili komunisti. Ali nije bilo ubijanja, nije bilo rata ovde.
U to vreme, kada je podigao, da… Zvali su ga Šaban Paluža.[11] On je imao dve stotine ljudi sa sobom, i oni su bili sa partizanima, bili su sa partizanima. Kako god, on je mislio da će Kosovo ostati delom Albanije, jer su ga oni preuzeli. I onda su oni došli ovde, Šaban Poluža je otišao u Podujevo, i oni su mu rekli, “Idi u Srem da se boriš protiv četnika[12], tamo.” On nije otišao. Rekao je, “Nemam ja šta da radim tamo. Ostaću sa mojom braćom.” Otišao je u planine Drenice, i dve ili tri stotine njih se okupilo tamo u planinama i oni su počeli rat sa njima, sa partizanima, dok ih nisu ubili i uništili, ubili su veliki broj njih. I neki od njih koji su bili Ballisti[13] su pobegli, često kada su uspevali da pobegnu, odlazili su u Italiju. Nisu mogli da idu u Alabiju, jer… Hteli su odu u Grčku ili negde drugo. Eh, tako je to bilo…
Mi smo imali pekaru u Prištini, morali smo da je ostavimo za nama, Nemci su došli, i mi smo se posvađali sa vlasnikom prostora. Otišli smo u Uroševac sa našim tatom zbog posla. Nemci su bili tamo, oni su bili i tamo, iako su Italijani bili tamo [okupatori]. Oni su posetili našu pekaru, ja sam bio sa mojim tatom, on je prodavao hleb, i ja sam pomagao okolo. Jedan oficer je ušao, sa sedam džakova brašna, svaki džak je imao Nemačka slova odštampana na njima. On mi se obratio, ja sam napravio grešku, znam, bio sam pitan, on je rekao, “Koliko kilograma hleba mogu da dobijem za jedan kilogram brašna, da bude ispečen do sutra?” Rekao sam mu, “Osamdeset kilograma hleba, za stotinu kilograma brašna.” On je znao koliko brašna daje, za toliko se dobija jedna stotina i četvrdeset kilograma hleba [za toliko brašna], i onda je stavio svoju ruku na pištolj, {stavlja svoju ruku na kaiš}, sećam se toga jasno, kao da se danas desilo. Bilo mu je žao, jer sam imao samo deset godina tad, tako da je rekao, “Uzmi džakove!” Džakovi su imali stotinu kilograma.
Bilo je dvoje stepenica da se uđe u pekaru sa ulice. Kada sam ih uzeo, samo je moje srce znalo kako sam to uneo unutra. Kada me je tata video, došao je da mi pomogne, ali mu oficir to nije dozvolio. Ja sam ubacio džakove unutra veoma teško, ali on nikada nije pojeo taj hleb, jer je otišao za Nemačku, svi su otišli iste večeri, brašno je ostalo ovde. Beli hled i brašno je ostalo, Nemci su otišli. To je bila priča sa Nemcima.
U Uroševcu smo kupili mašinu za mlevenje zrna, zajedno sa mojim ocem i stricom po ocu uzeli smo je kako bismo imali za mlin. Nije bilo… Uzeli smo je sa mojim ocem i majkom… Samo moj otac i ja, imali smo naše stričeve sa nama, bili smo zajedno, pa smo se menjali. Prodaja i kupovina je bila ista kao i danas u Albaniji svake subote. Oni su dolazili ovde iz Albanije bez ličnih karata. Tako smo mi živeli, prodavali smo hleb, imali smo čak i zemlju u posedu, tako da smo živeli dobro, bilo je dobro.
Naučio sam da čitam kada sam bio vojnik, do tada nisam znao ništa. Samo oni koji su radili kao radnici kod Savitkovića u Prištini su znali da čitaju. Tako da mi je on kupio bukvar na srpskom, nije mi kupio na albanskom jeziku, nego na srpskom. Prvo me je naučio brojevima, onda azbuku, kako da pišem i te stvari. Počeo sam da pišem polako, polako, sam, prvo na srpskom, onda na albanskom, takođe i na albanskom, imao sam dobar rukopis, ali sam mogao samo malo da pišem, mogao sam nešto da pišem.
Bio sam samouk, nisam išao u školu, čak ni jedan dan. Moj stric nas je izveo iz škole, on nas je pozvao u Zjum, u vreme Srbije. Moj rođak i ja smo bili kod Hasana u Prištini, on je tamo ostajao sa ljudima, oni [država] su nas pozvali u školu. Moj stric je bio direktor domaćinstva, otišao je u Opštinu, i ja ne znam da li je pričao sa njima, ili šta je već radio (smeje se). Uglavnom, nisu nam dozvolili da idemo više, nisu nas zvali, bili smo ostavljeni na taj način, [i moji rođaci] Sahit, Redža, Adem Zimber i ja.
Ja sam se priključio vojsci 1949. godine, ali sam kasnio jer sam ostao u Trepči,[14] radio sam, bio sam radnik u Trepčanskoj pećnici. Kasno su nas pronašli, i regrutacija se desila jedan mesec kasnije. Pojavio sam se u Opštini i oni su mi uručili pismo i neka dokumenta. Otišli smo odavde sa jednim čovekom iz porodice Gjonaj, nas dvoje je otišlo za Prizren, dva vojnika su nas čekala tamo. Oni su došli po nas i tako smo mi otišli, meni je bilo pripisano da idem u Banat.[15] On je takođe odveden u Banat, u [grad] Kovin.
Obojica smo otišli u Kovin, ali ja nisam znao gde idem, pa sam ih pitao. “Ne, ti si negde drugo.” Pismo za regrutaciju je kasnije došlo do mene, otišao sam tamo, u Banat. Radio sam kao vojnik… To je bio dogovoren posao, nije bilo mnogo… Poslovi oko skladišta i tako te stvari. U to vreme mi smo pekli hleb, ostali smo tamo. I tako je bataljon poslat kući 1950. godine, i oni su nas uzeli da otvorimo kanale jer se rat približavao, jer… Kako to da kažem, Tito je pokvario svoje odnose sa velikom… Rusijom.
U to vreme oni su mislili da će doći i da će zaposesti Banat. Doneli su nam hleb i ostale stvari, i kada je došlo vreme za spavanje, pronašli smo sigurno mesto negde, sa senom i slično, i spavali smo tamo, mesec ipo dana. Odveli su nas u selo koje je bilo u… Dešava mi se da zaboravim ova imena, tog sela, celog bataljona. Kada su me angažovali da radim i tamo, vojska mi je zadala da kuvam obroke, i onda sam otišao, nije važno, odveli su me. Hleb je tada dolazio bajat iz Pančeva, komandir, vojnik koji nas je nadgledao, se zakleo, “Stalno, taj bajat hleb.” Rekao je, “Jel postoji pekar u Banatu?” Tako da sam ja podigao ruku. “Pekar,” rekao sam, “Ja sam.” “Oh?” “Da!” I onda su me uzeli da radim, gde? U selu! Jer je Baraka bila unutar sela. Kada sam otišao tamo, jedan oficir je došao sa nama, sa mnom, u Opštinu tog mesta, kako bismo pronašli pekaru za Nemačku, kako bimo pravili hleb.
Dobro, dali su nam. Odveli su me u to mesto, našli smo pekaru koja je bila dobra, na neki način. Dodelili su mi asistenta, on nije bio pekar, ali je bio iz, bio je Hrvat. On je doneo brašno, on je doneo vrstu koja… Ostao sam tamo godinu dana, kuvao sam za njih. Pravio sam lep hleb i ostalo. U suštini, kada sam ja otišao… Sve te božje stvari, i kada sam ja otišao, taj oficir mi je rekao da postanem glavni u pekari u Pančevu. U to vreme, nisam imao diplomu, nisam još diplomirao. Došao sam kući prvo. Došao sam kući, ostao sam nedelju dana, i onda sam otišao nazad za Pančevo. Kada sam stigao u Pančevo, otišao sam da se registrujem tamo, i čak i tada su tamo postojale privatne pekare, ali je vojska uništila privatne pekare, tako da smo mi svi radili. Nije baš sve funkcionisalo sa njima, nekada bi slušali, a nekada ne, kako se njima radilo. Onda sam ja napustio posao, ostao sam pet meseci. Za tih pet meseci imao sam istu platu kao što je imao oficir za kog sam radio, i nisam ostajao u stanu, nego sa vojskom u barakama.
Ostavio sam barake tamo, došao sam kući. Došao sam kući, ostao sam samo jedan dan, i onda sam otišao za Prištinu. Zaposlio sam se, radio sam tri ipo godine. Moj stric po majci je došao po mene, on me je odveo, on je imao pekaru u Prijepolju. “Dođi, jer oni imaju…” On ih je lagao. Imao sam platu… Imao sam dobru platu u Prištini. On me je odveo i lagao me je, jer oni nisu želele da me puste. Bio sam obučen radnik u Prištini, ne moram da se hvalim, ali ja sam bio dobar. Direktor pekare mi je rekao, “Ostani, zašto odlaziš? Možeš da odeš na odmor na mesec dana, dva meseca tokom leta, nije problem uopšte, samo nemoj da napuštaš posao.” Nisam ih slušao, otišao sam, i ostao sam godinu ipo dana kod mog strica. On mi nije davao platu, odgovarajuću platu, nego me je učinio partnerom, tako da smo diskutovali šta treba da se uradi i šta ne treba.
Oni su davali hleb duž puta Priboj-Beograd, oni su davali pet-šest kilograma hleba, ja se nisam slagao sa tim i zato sam otišao. Kada sam otišao, došao sam kući, i ostao ovde… Ponovo, ali se zapravo sećam, kada sam došao u Prištinu, dobio sam i diplomu. Pisalo je, “Majstorska diploma”, drugim rečima, pisalo je da je to diploma, ta diploma. Kada smo bili u Gusinju[16] – ostao sam četiri godine u Gusinju – moja plata je bila hiljadu i dve stotine dinara… Hiljadu i dvesta dinara. Toliko je, kada se izračuna. Tako da, doktor je zarađivao deset hiljada, [i] lik koji se bavio računima [računovođa], kako da ga nazovem, on je imao diplomu, on mi je davao hiljadu i dvesta dinara bez razmišljanja. Ostao sam tamo neko vreme, onda sam počeo da se osećam pomalo bolesno. Otišao sam kod doktora, i on mi je rekao da su mi pluća zapušena {dodiruje svoja pluća}. Da, pogrešio sam tamo, dao sam otkaz tamo, umesto da sam otišao kući da se lečim, i da je plata i dalje stizala, znate, ali ne, ja sam rekao, “Dajem otkaz!” Tako da sam otišao odande, došao sam kući. I od tad sam ustvari radio svugde, radio sam svugde u Prištini, u Uroševcu i… Svugde sam radio.
[1] Na srpskom: država.
[2] Tyrbein na albanskom, turbe na turskom, je grobnica, uglavnom mauzolej za poznate ljude.
[3] Kodra e Trimave, bukvalno Vrh hrabrih, bio je jedan deo Prištine.
[4] Beg, Spahija i Aga su otomanske titule. Beg ili Bej (veliki), znači otomanski vođa, ali takođe, kada se stavi u okviru prezimena, to je neka vrsta poštovane titute. U ovom slučaju kako god, aga je samo izraz poštovanja, i ukazuje na starosnu doba.
[5] Muški dom u tradicionalnom albanskom društvu.
[6] Kosovo Polje na srpskom jeziku.
[7] Vushtrri na albanskom jeziku.
[8] Milan Nedić (1878-1946) je bio srpski general i političar. On je bio premijer nacistički osnovane srpske marionetske vlade tokom Drugog svetskog rata.
[9] Balli Kombetar (Nacionalni front) je bio albanska nacionalna, anti-komunistička organizacija koja je osnovana u novembru 1942. godine, jedna organizacija koja se borila protiv nacističke Nemačke i jugoslovenskih partizana. Vodio ju je Midhat Frasheri, i podržavali su ujedinjenje sa albanski naseljenim područjima.
[10] Shkije, množina od shka (m.), pežorativan naziv za Srbe na albanskom jeziku.
[11] Šaban Poluža (1871-1945) bio je regionalni albanski vođa volonterskih snaga u Drenici. Šaban Poluža se pridružio partizanima, ali kasne 1944. godine, se usprotivio naređenjima da ide na sever da se bori sa Nemcima u Srbiji, kada je čuo vesti da su nacionalisti Srbi i Crnogorci napadali civile u Drenici. On se borio protiv partizanskih snaga do rane 1945. godine, kada je ubijen.
[12] Srpski pokret koji je nastao početkom Drugog svetskog rata, pod vođstvom Draže Mihailovića. Naziv potiče od reči četa, anti-otomanske gerilske bande. Pokret je usvojio plan Velike Srbije, i tokom kratkog perioda je bio anti-okupacioni gerilski pokret, ali najviše je bio uključen u saradnju sa nacističkom Nemačkom, njihov glavni cilj je bio da se svi Srbi ujedine. Pokret je bio odgovoran za strategiju terora protov ne-Srba tokom Drugog svetskog rata i zabranjen je 1945. godine. Mihailović je bio uhapšen, sudilo mu se i ubijen je 1946. godine.
[13] Članovi pokreta Balli Kombetar.
[14] Trepča na srpskom jeziku, je veliki indutsrijski i rudarski kompleks u Mitrovici, jedan od najvećih u staroj Jugoslaviji. Bio je pod stečajem od strane britanske kompanije tokom 1930ih godina, i nacionalizovan od strane socijalističke Jugoslavije nakon rata.
[15] Region u severnom delu Srbije, u Vojvodini.
[16] Gusinje na crnogorskom jeziku, mesto u Crnoj Gori sa velikom albanskom populacijom.